Loša Navika, prvi roman španjolske spisateljice Alane S. Portero, prati trans djevojku iz radničke četvrti u Madridu manje u samootkrivanju identiteta kao žene, a više u borbi s društvenim silama koje ju žele u spriječiti u njegovoj realizaciji. Upoznajemo je kao knjiškog moljca koji žene u kojima se prepoznaje poistovjećuje s mitskim figurama i sveticama, te gledamo kako polako uči i prihvaća da tragedija, tišina i potlačenost iz tih narativa ne moraju biti njezina sudbina. Konačni trijumf junakinje nad strahom omogućen je kontaktom s trans ženama i drugim kvir pojedincima_kama, koji_e je kroz dugotrajan i bolan proces izvlače iz svijeta fantazije i katastrofe te otvaraju vrata boljoj stvarnosti. Roman se može čitati kao demantiranje toksičnih diskursa o trans ženama kojima je cilj nauditi ne samo njima već i svakoj grupi kojoj pripadaju.
Junakinja shvaća da je žena rano u djetinjstvu, ali iz ormara izlazi tek s 34 godine. Unatoč tome, roman je dobar prikaz ekonomske realnosti trans žena – junakinja radi stabilan, iako loše plaćen posao u knjižari, a otvoreno trans žene koje susreće bave se primarno seksualnim radom i teško nalaze druge vrste posla. Roman reflektira poznate statistike: Europska unija 2015. javlja da trans osobe imaju veću šansu biti u najsiromašnijih 25 % stanovništva; istraživanje iz 2018. pokazuje da svaki treći poslodavac_ka radije neće zaposliti trans osobu; stopa nezaposlenosti trans pojedinaca_ki je viša nego kod cis osoba, a zaposlene trans osobe na poslu često skrivaju svoj identitet.
Taj identitet trans radnice primjer je intersekcionalnog iskustva – pojma koji Kimberlé Crenshaw koristi kako bi komentirala jedinstvena iskustva Crnih žena, čije potrebe nisu dostatno adresirali ni pokret za Crnačka prava ni feministička borba. Pojam slikovito objašnjava metaforom podruma u kojem potlačeni ljudi stoje jedni drugima na ramenima, s time da su oni najbliži privilegiji – oni koji žive s najmanje marginaliziranih identiteta – na samom vrhu. Tvrdi da su tadašnje strategije rješavanja nejednakosti imale kapaciteta pomoći samo najprivilegiranijima te da nas takav pristup sprječava u tome da se uspješnije suočimo s problemom sistemske opresije. Oslobođenje Crnih žena, ističe, podrazumijevalo bi i oslobođenje bijelih žena od mizoginije i Crnih muškaraca od rasizma. Da bi izvukli ljude s dna podruma, naposljetku, trebamo izvući i sve koji na njima stoje.
Porterina junakinja u svom susjedstvu jasno vidi nespremnost muškaraca da se ženama skinu s ramena. Odrasta okružen sindikalistima, te još kao dijete uči tko su omraženi štrajkolomci – „netko tko je izdao vlastite da bi napredovao, ili još gore, održao nisku, ali manje-više sigurnu poziciju.” Metaforičko penjanje na ramena drugog radnika, dakle, najveća je sramota za muškarce među kojima odrasta, ali ti isti radnici ne čine ništa dok njihov susjed tuče vlastitu obitelj. Ne vole ga, ali također ne vole da im se drugi miješaju u obiteljski život, pa njegove nasilje relativiziraju kao „problem”, što junakinja komentira: “takvim jezikom nikad ne bi opisali radničke konflikte.” Zaključuje: „Možda se posramljivanje štrajokolomaca ne prenosi na privatnu sferu.”
Potlačenost žena u privatnoj sferi nastavlja se i u podjeli rada. Svi roditelji u četvrti rade izvan kuće, ali ženama rad tu ne staje – one kuhaju, čiste i brinu se o starima i nemoćnima. Portero govori: „Muškarci su štrajkali, bunili se, a žene su održavale kuće, održavale baš sve, sve. Sve. I nitko joj nije pomagao jer su njezini problemi nebitni, dio života… Nasilje u obitelji, kombinacija dvaju poslova, rad izvan kuće i rad u kući, i skrb o djeci. Taj dio klasne borbe posve je zaboravio na žene i mislim da je povijest radničke klase povijest žena, i to mi je bila namjera pokazati u romanu.” Ljevičar je, ali pere li suđe popularan je meme na internetu. Ako ga ne pere, možemo reći i da je štrajkolomac.
Žene, dakle, ne mogu računati na solidarnost muških radnika. Junakinja kao transrodna žena ne može računati ni na solidarnost od drugih žena. „(Cis žene) trpjele su uvrede, ali imale su sestrinstvo. Ja sam sram morala gutati u izolaciji”, piše nakon opisa mizoginih komentara na obiteljskom okupljanju. Kroz roman pratimo junakinjine susrete s patrijarhalnim nasiljem, bilo da je riječ o pogrdnim nazivima koji je uče sramu i tišini, seksualnom zlostavljanju ili zločinu iz mržnje zbog kojeg se vraća u ormar na 13 godina. Iskustva njezinih mentorica opisuju mučne scene seksualnog maltretiranja, silovanja i društvenog zanemarivanja.
Unatoč tome, određene kvazifeminističke struje spremno su prigrlile regresivnu retoriku i trans žene prozvale muškarcima, a njihovo uključivanje u feministički pokret proglasile nasiljem nad ženama. Talia Bhatt, radikalna transfeministkinja, ne nasjeda na ovu retoriku: “Transmizoginistica[1] ne tretira trans ženu onako kako tretira muškarca (...). Postoji ključna razlika u tome kako vidi trans ženu; kao prihvatljivu metu mizoginog ponižavanja.” Bhatt ne vjeruje da transfobi vide trans žene kao zbunjene muškarce; smatra da ih vide kao žene koje je dozvoljeno maltretirati, i da je negiranje njihovog ženskog identiteta samo još jedan tip mizogine uvrede.[2]
Faye se slaže s Bhatt: „Shvaćanje da patrijarhat trans žene kontrolira i kažnjava istim oružjem kojim kažnjava žene ključno je da bismo razumjeli zašto feminizam treba trans žene.” U skladu s uvidima iz Crenshawine teorije intersekcionalnosti, Faye nastavlja: „Ignoriranje problema bilo koje žene ili osobe koja trpi mizoginiju dovest će do toga da feministički pokret, umjesto da ukine patrijarhat, stvori sub-klasu žena nad kojima je prihvatljivo vršiti rodno uvjetovanje nasilje i mizoginiju.”
Dokaz ove tvrdnje možemo vidjeti u nedavnim primjerima cisrodnih butchica koje transfobi maltretiraju u javnim toaletima ili pak olimpijskih sportašica u čije se kromosome pokušava zaviriti. Transfobne strategije oštetit će i cisrodne žene koje odskaču od patrijarhalnog ideala bijele, heteroseksualne i ženstvene djevojke. Razlog tomu je jasan kad shvatimo da trans žene nisu prijetnja ženama, već patrijarhalnoj definiciji žene – upravo zato napadi na njih povlače za sobom i druge žene čiji identiteti ne odgovaraju konzervativnim stremljenjima. Trans žene imaju muške privilegije onoliko koliko i svaka druga žena koja ne zadovoljava nametnuti ideal ženstvenosti (dakle, nimalo). Nisu dio feminističkog pokreta samo zato što su se odlučile tako identificirati: ključan su dio pokreta jer su meta patrijarhalnog nasilja te samo i kroz njihovo oslobođenje možemo stvoriti svijet bez rodno uvjetovanog nasilja.
Na kraju romana, junakinja od svoje trans susjede Margarite uzima album fotografija kao važan podsjetnik: „Da, imamo pravo na predivne živote, teškoće su nam nametnute, ne kletva s kojom smo rođene.” Roman čitateljstvu može služiti kao sličan podsjetnik, pogotovo kao otpor diskursu koji nam se nameće s vrha – bilo da nas uvjerava da su nam druge potlačene skupine neprijatelji ili da nam kao kvir osobama prijeti sigurna propast. Danas, među ostalim, prisilno svjedočimo dolasku fašizma na vlast, napadima na tjelesnu autonomiju i genocidu koji sami_e financiramo. Prekasno je za strategije koje pomažu samo najvišem sloju u podrumu. Prava solidarnost riskantan je potez – vidimo kako Zapad reagira na propalestinsko organiziranje – ali i jedini koji nas može spasiti. Ipak zaslužujemo predivne živote. Ne moramo umrijeti u metaforičkom podrumu.
[1] Transmizoginija je pojam koji se odnosi na diskriminaciju, nasilje ili mržnju usmjerenu prema trans ženama.
[2] Kolektiv čije društvene mreže vodim zamjerio se desničarima pa mogu potvrditi: „među vama nema jedne žene“ uvreda je kojom rado gađaju i cisrodne žene.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
