Utisci s prvog Doručka s novinarima/kama Centra za ženske studije
Želeći potaknuti bolju i redovitiju suradnju, Centar za ženske studije je 2. ožujka organizirao u svojim prostorijama druženje novinarki/ra sa Svjetlanom Šokčević, predsjednicom Sindikata tekstila, obuće, kože, gume Hrvatske i njezinom kolegicom, Jagodom Milidrag-Šmid, predstavnicom Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Treća je gošća trebala biti dr. Snježana Vasiljević s Pravnog fakulteta u Zagrebu, ali je gostovanje morala otkazati. Da je u pitanju ozbiljna inicijativa govori, između ostalog, i publikacija Centra pod nazivom Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice/ke (2009.), ali i činjenica da se poziv medijima poklopio s trenutno aktualnom aferom oko kupoprodaje Pamučne industrije iz Duge Rese.
Riječ o poduzeću koje je prije 1991. godine zapošljavalo više od 3000 radnica/ka. Nakon što je Pamučna industrija otišla u stečaj, njezina je ukupna vrijednost, od 1991. godine naovamo, s početnih 107 milijuna kuna spala na svega deset. Prošlogodišnji kupac ju je, licitirajući, dobio za 19,7 milijuna, ali novac nije uspio uplatiti, pa je natječaj poništen. Ove ju je godine, za dva milijuna manje, kupila tvrtka koja se bavi nekretninama. Izgledno je da će i 34 radnice/ka koje su još uvijek u “radnom odnosu”, zbog atraktivne lokacije na kojoj se Pamučna industrija nalazi, ostati bez posla. Naime, iako se potpisanim ugovorom kupac obvezuje da će razvijati posao i zaposliti nove ljude, ne postoje mehanizmi koji bi spriječili kasnije preprodavanje nekretnina i prenamjenu prostora.
Zbog čega su upravo ovaj i drugi problemi vezani uz tekstilnu industriju, zanimljivi Centru za ženske studije?
Gospođa Šokčević je objasnila kako su glavna radna snaga te industrije – žene koje, kada jednom ostanu bez posla, najčešće do kraja života ne mogu pronaći novi. Prosječna plaća tekstilnih radnica je oko 2000 kuna što znači da od prijevremene mirovine koju (suprotno uvjeravanju vladajućih struktura) većina ne zaradi, svejedno ne mogu preživjeti. Slučaj tekstilnih radnica je suprotstavila brodogradnji koja uglavnom zapošljava muškarce. Kada je brodogradnja u pitanju, javnost pokazuje puno više razumijevanja, djelomično i stoga što će radnici zaposleni u toj branši podići više buke od svojih kolegica u tekstilnoj industriji.
Na ovaj se problem naslanja i izlaganje gospođe Milidrag-Šmid koja je upozorila na naprasno izjednačavanje dobi u kojoj muškarci i žene mogu otići u mirovinu.
“Osim povećanja dobi za punu mirovinu, Hrvatsku čeka i izjednačavanje radnog vijeka muškaraca i žena… Jedino je sutkinja Agata Račan, glasujući protiv, istaknula da je svakako prije donošenja odluke valjalo provesti stručnu raspravu o spolnoj ravnopravnosti. Ustavni sud se u toj odluci, kako to inače često čini, pozvao na odluku Europskog suda za ljudska prava koji je rješavao spor iz Velike Britanije. Sutkinja Račan tada je isticala da situacija u Velikoj Britaniji ne može biti relevantna za rješavanje ovako krupnog pitanja u Hrvatskoj. Tranzicijski uvjeti i povijesnopravni razlozi u Hrvatskoj bi upućivali na drukčije rješenje. Spomenula je u tom objašnjenju i pozitivnu diskriminaciju.” Više u tekstu Silvane Perice…
Praksa zemalja Europske unije jeste da se u mirovinu, bez obzira na spol, odlazi s 65 godina. Ponegdje je dobna granica umirovljenja 67 ili se kreće prema tom broju. Mjerila, međutim, rekla je Milidrag-Šmid, nikako ne mogu biti ista jer je u Hrvatskoj životna dob puno kraća, a stopa nezaposlenosti veća, što znači da bi uvođenje ove nepopularne mjere značilo dvostruku diskriminaciju – mladi ne bi mogli doći na red za posao, a stariji ne bi dočekali mirovinu. A da ne govorimo o činjenici da se ženama u Hrvatskoj za isti posao plaća manje, a rad kod kuće ne vrednuje za beneficirani radni staž. Povlači se, osim toga, pitanje (kako je Milidrag-Šmid rekla) zbog čega se muškarcima ne dopusti da se oni ravnaju prema ženama i ranije odlaze u mirovinu, a ne obrnuto? Zašto se ne bismo svi našli na granici od 63 godine? Razlog leži, dakako, u neoliberalnom kapitalizmu koji je Šokčević nazvala mekim totalitarizmom. Milidrag-Šmid je objasnila kako od privatnog života čovjeku ne ostaje ništa te da alternative nema jer poslodavac isključivo sklapa ugovore na određeno vrijeme kako bi radnike držao u konstantnom strahu za vlastitu egzistenciju i raspolagao njihovim slobodnim vremeno kako mu odgovara.
Zanimljiv detalj, iznesen na samom kraju druženja, svakako je bila i rasprava koja se razvila oko nedavne inauguracije novog hrvatskog predsjednika.
Naime, prva dama, Tatjana Josipović je na taj dan obukla odjeću s potpisom Dalibora Bettija, odnosno, brenda Estare Culto, u vrijednosti od 2000 kuna. Šokčević je rekla kako vlasnik Estare Culta, Nikola Mikić, zaslužuje biti na crnoj listi zbog nekorektnog odnosa prema svojim radnicama, ali kako nije primjereno kritizirati gospođu Josipović jer je za razliku od većine saborskih zastupnica, ipak odlučila obući stvari domaćeg proizvođača. Cunterview.net, s druge strane misli da bi trebalo, ako nije znala da je Estare Culto na crnoj listi sindikalnih predstavnica, gospođu Josipović pozvati na iduće okupljanje u Centru za ženske studije, na kojem bi se moglo raspravljati o tome kako pravda za sve uključuje i pravdu za tekstilne radnice/ke.
