Devetnaesto po redu izdanje najstarijeg hrvatskog festivala dokumentarnog filma, Liburnia Film Festivala, održava se od 23. do 27. kolovoza na ljetnoj pozornici u Opatiji. U program festivala uvršteno je više dokumentaraca koji se bave temama radništva i radom žena u profesijama koje se smatraju “ženskima”. Dva smo takva dokumentarca pogledale te ih spojile u ovom osvrtu jer se dotiču često nevidljivog rada žena, od radnica u trafikama do onih koje prelaze granice kako bi radile kao kućne pomoćnice.
Dori Slakoper, koja je na drugoj godini diplomskog studija montaže na ADU, pripala je čast da njen redateljski prvijenac Trafika otvori ovogodišnji festival. Radi se o kratkom hibridnom dokumentarcu koji prati radni dan jedne prodavačice na kiosku. Slakoper je za film inspirirala serija članaka o radnim uvjetima prodavačica novinarke Lidije Čulo, objavljena na stranicama Mreže antifašistkinja Zagreb.
“Ostala sam šokirana svjedočanstvima koja sam pročitala i nevidljivošću radnica u javnosti, a usto mislim da je pitanje radnih uvjeta jedan od gorućih društvenih problema. Kiosci su pritom vizualno zanimljiva mjesta i vrlo rijetko tretirana u medijskom ili umjetničkom diskursu, tako da se sve dobro posložilo i odlučila sam snimiti kratki hibridni film o prodavačici na kiosku iz neke osobne perspektive, pokušavajući prenijeti dojam takvog teškog i repetitivnog rada u skučenom prostoru”, kazala je Slakoper o svojoj motivaciji za snimanje filma.
Trafika u malo minuta dobro oslikava naporan i stresan posao radnice na kiosku, koju gledamo kako masira mišiće, broji koliko je čega prodala, pokušava se ugrijati, ubrzano ponavlja jedne te iste radnje u malom, skučenom i zagušljivom prostoru. Film lako prenosi osjećaj klaustrofobije i umora, pomalo depresivnih repetitivnih radnji, a radnica izgleda kao da je na tvorničkoj traci na kojoj joj pod rukama prolaze novine, cigarete, žvakaće, novine, cigarete, žvakaće.
Kadrovi su ubrzani da nam prikažu koliko puta u danu što prođe kroz njene ruke, ali i kako bi se vjernije oslikala istina radničke realnosti, stanja u kojem nema predaha, u kojem se uvijek razmišlja o sljedećem što treba napraviti. Slakoper nije, naravno, jedina koja koristi ovu metodu kad prikazuje radničku klasu. Brzi, gusti, kaotični kadrovi česti su u filmovima kada se prikazuje radnička klasa (bilo na poslu, bilo kod kuće), dok su sporovozni kadrovi koji komuniciraju smiraj, u kojima vrijeme staje, obično rezervirani za one likove čiji novac kupuje sve vrijeme svijeta – bogate.
Radnica koju pratimo u Trafici u nijednom trenutku u filmu zapravo nema poštenu pauzu, što odgovara nalazima istraživanja novinarki koje su se bavile ovom temom. Uz nemogućnost imanja pauze i izmicanja od radnog mjesta tj. kioska, Čulo piše i o još jednom velikom problemu, a to je nemogućnost korištenja toaleta. U razgovoru s prodavačicama na kiosku neke su joj se radnice požalile kako naročito ljeti provedu veliki dio radnog vremena žedne, jer znaju da uzimanje vode sa sobom povlači češću potrebu za odlaskom na WC.
Radnica trafike govori kako slobodan dan ima svakih pet dana, a u završnim kadrovima prikazuju nam se prizori trafika diljem grada – manjih, većih, oronulih, modernih, šarenih, jednobojnih. Toliko je radnica koje dijele sličnu sudbinu, a o njima znamo (ni)malo. U trgovini na malo, dućanima mješovitom robom, odjećom i kozmetikom, i naravno – trafikama, čak dvije trećine prodavača su – prodavačice. Takav rad podrazumijeva ljubaznost, srdačnost, dobre komunikacijske vještine, toplinu, sve ono što se tradicionalno smatra ženskim karakteristikama i pritom slabo plaća i rijetko zaista adekvatno vrednuje kao radna vještina.
Nije slučajno da su u Saudijskoj Arabiji među prvim poslovima koji su otvoreni ženama bili upravo poslovi u maloprodajnom sektoru, između ostalog i na kioscima. 2014. godine tako je obznanjeno da će žene zamijeniti muškarce na kioscima u svim trgovačkim centrima. Hisham Al-Kaldi, direktor ljudskih resursa u tvrtki Al-Shaya, rekao je tada da je zapošljavanje žena na takvim radnim mjestima rezultiralo zadovoljstvom kupaca i povećanjem prodaje od 16 posto. U Keniji pak humanitarne organizacije potiču specifično zapošljavanje lokalnih žena na tzv. kioscima s vodom.
Gdje god da se zapravo okrenete po svijetu, vidjet ćete žene kako rade u dućanima i kioscima. Ono zbog čega su na takvim radnim mjestima dobre, ono zbog čega takvim mjestima donose profit, a same ostaju potplaćene, i dalje se zapravo ne smatra nečime što radnice rade, već nečime što same po sebi jesu.
Sličan problem oblikuje i radne uvjete radnice koja je protagonistica drugog filma koji se prikazuje na Liburnia Film Festivalu, Ombra della luce redateljice Dragane Sapanjoš, kojoj je ovo također redateljski prvijenac.
“Dobila sam ponudu od strane Pulske filmske tvornice da napravim film. Zadatak mi je bio ispričati priču o nekoj heroini sjevernozapadne Istre pa sam krenula istraživati koja bi to heroina mogla biti. Nakon škartiranja različitih ratnih heroina, ponekih legendi, došla sam do zaključka da je stvarna heroina ovih područja obična žena koja svojim radom u sjeni (u nekim slučajevima nezakonitim radom na tzv. crno) daruje svjetliju budućnost vlastitim familijama. Tako nastaje Ombra della luce (Sjena svjetlosti)”, objašnjava Sapanjoš.
Priča je to o starijoj ženi koja živi na granici s Italijom. U naporima da osigura egzistenciju obitelji, svako malo odlazi raditi preko granice kao kućna pomoćnica. Čitav film je pratimo kako u kuhinji priča o svom životu dok paralelno priprema kolač. Povremeno su joj radnje brze, dok lupa kremu, i tada nam je jasno da su ove radnje njeno vječno radno mjesto. Povremeno kadrovi zastaju, izduže se, kao onaj kad sita brašno, i tu gledateljica ostaje s jasnom željom za predahom, sa željom radničkih ruku da malo zaustave vrijeme. Protagonistica nam priča o tome kako se je odgajali da žena treba biti kao sluškinja, kako je na kraju sve u životu morala raditi sama pa je zaključila da joj muškarac nije ni potreban. Vidimo iskrivljeni kažiprst njene lijeve ruke kako prianja uz pjenjaču.
Govori kako je počela raditi u Trstu kad je imala 32 godine i tada se čudila ženama iz svoga mjesta, koje su bile u pedesetim i šezdesetim godinama života i još uvijek išle raditi u Italiju. Kasnije je, kad je i sama došla u te godine i i dalje odlazila na posao preko granice, shvatila zašto je tome tako. “Jadni oni koji su gladni”, komentira dok mijesi brašno. Objašnjava kako je njena mala pobjeda bila kad joj je u jednoj obitelji za koju je radila bilo dozvoljeno da jede za stolom s njima. Priča kako je radila sve, jednom je gazdi i kopčala košulju kad je izlazio iz stana. “Kad si nemoćan si skroman, a kad nisi nemoćan, imaš osjećaj da možeš cijeli svijet slomiti”, kaže.
Ona je jedna od mnogih nekadašnjih “Katica za sve” i sluškinja, danas kućnih pomoćnica, čistačica, radnica u domaćinstvu – kako god ih zvali – onih ključnih radnica u tzv. ekonomiji brige. Prema podacima koje navodi Međunarodna organizacija rada (ILO), od 75,6 milijuna takvih radnika u svijetu, 76,2 posto čine žene, radnice. Iako održavaju kućanstva i brinu za starije i nemoćne, takav rad često se ne smatra poslom i često je isključen iz potpune zaštite prema radnom zakonodavstvu i odredbama o socijalnom osiguranju. Nerijetko se provodi za privatna kućanstva, često bez jasnih uvjeta zapošljavanja, pa su radnice izložene i zlostavljanju. Nadalje, radi se o poslu koji uglavnom obavljaju migrantkinje, pa su dodatno ugrožene restriktivnim zakonima i otežanim postupkom zapošljavanja, iseljavanja i prijema u zemlju.
Radnici iz Ombra della luce dobro je poznat koncept rada na crno. Procjenjuje se da čak 81 posto radnica u tzv. ekonomiji brige radi neformalno, bez radnog ugovora. Zarađuju ispodprosječne plaće i posebno su ranjiva skupina zbog mogućnosti nasilja, uznemiravanja i ograničenja slobode kretanja. Neformalnost u radu u kućanstvu dijelom se može pripisati prazninama u nacionalnom zakonodavstvu o radu i socijalnoj sigurnosti, a dijelom nedostacima u provedbi.
Dijelom se to, kako dobro prikazuje Ombra della luce, zasigurno može pripisati i nevidljivosti i nemaru javnosti koji prati ženski rad. Za mnoge je žena koja odlazi raditi u kućanstvo samo žena koja radi što su oduvijek žene radile – služile. A ako se stvar gleda iz tog kuta, jasno je zašto razgovor o boljoj regulaciji i većim plaćama još ostaje sporedan. I više nego primjereno, film završava pjesmom Džoa Maračića Makija ‘Dal’ se sjetiš nekad mene’, kojemu prateće vokale inspirirano pjeva redateljica filma, pa tako ostajemo sa sljubljenim glasovima koji pitaju: “Dal’ se sjetiš nekad mene, dal’ se sjetiš mojih suza?”.
