Saborska zastupnica SDP-a i jedna od rijetkih političarki koja doista razumije feminizam kao društvenu i političku praksu, Karolina Leaković podijelila je s nama neka svoja promišljanja o aktualnim zbivanjima u javnom prostoru.
Osim što je potpredsjednica Foruma žena SDP-a, Leaković je, prije svega, simpatizerka civilnog društva, ali i aktivistica bliska feminističkim organizacijama. Ako je suditi prema njenim istupima proteklog petka u Hrvatskom saboru, od nje u budućnosti, u Saboru i izvan njega, možemo očekivati aktivno suprostavljanje vladajućoj, desničarskoj nomenklaturi.
Govor mržnje, ksenofobija, rasizam i netrpeljivost u posljednjih godinu dana sve češće bivaju plasirani u javni prostor od strane čelnika konzervativnih stranaka i tzv. nove desnice. Na koji bi način, prema Vama, trebali biti sankcionirani takvi istupi?
Historijski revizionizam koji cvate zajedno s ekstremističkim, ultradesnim pokretima, okupacija i zagađivanje javnog/medijskog prostora porukama isključivosti i mržnje – to je sada u Hrvatskoj, nažalost, dio političkoga mainstreama, izborom predstavnika ultradesnih stranaka u Hrvatski sabor (Tepeš) te članova Vlade koji negiraju antifašizam. Ako u našem pravnom poretku imamo mehanizme sankcioniranja govora i djela mržnje – a ništa se ne događa, onda odgovornost imaju i oni koji zakone donose i oni koji ih provode. Stalna relativizacija i opravdavanje zločinačkih poredaka opasnost je za ovo društvo. Izostanak institucionalne reakcije i internacionalnog, solidarističkog odgovora – jer ekstremno desne političke snage pojavljuju se sukcesivno ili simultano u cijeloj Europi, otvara brojna pitanja koja se odnose i na metode borbe. Ona, prema svemu sudeći, mora i bit će i izvaninstitucionalna.
Na prošlotjednoj sjednici Hrvatskog Sabora pozvali ste Željka Rainera da opomene zastupnika Glavaša za uvrede i vulgarno pokazivanje ‘srednjeg prsta’ prosvjednicima na Markovom trgu, no on je takvo što odbio. Jeste li doista očekivali sankciju?
Ma kakvi! Predsjednik Sabora u svom je dosadašnjem političkom djelovanju pokazao visoku razinu netrpeljivosti spram svih koji ne dijele njegov svjetonazor, i to mi daje za pravo od njega ne očekivati ništa. Kao predsjednik Sabora dosad apsolutno nije pokazao kako će se to promijeniti. Upravo suprotno. Vladajuća većina opredijelila se za govor isključivosti, nedemokratske metode, utjerivanje straha, prijetnje, prozivke, gotovo teror. To se ne smije odšutjeti!
Nedavno ste pozivali na projekt novog tiskanog medija, točnije dnevne novine koja bi bila financirana javnim novcem. Na koji ste način lobirali u smjeru realizacije tog projekta? Jeste li još uvijek zagrijani za tu ideju?
Moja intervencija bila je usmjerena ka skretanju pozornosti na činjenicu da nam je medijski prostor, preciznije njegov mainstream, obilježen estradno-senzacionalističkim pristupom, koji interese vlasnika medija i njihovih financijera – oglašivača drži prioritetima u odnosu na čitateljice i čitatelje, odnosno na javni interes. Sustavno uništavanje Vjesnika, njegov status državnog i državotvornog “glasila” vladajuće političke elite, osobito devedesetih, u tom je smislu itekako instruktivan primjer i adorantima privatizacije medija, koja se izjednačava s demokratizacijom medijskoga prostora, daje argumente za odbacivanje bilo kakve rasprave o javnom tiskanom mediju (ili bilo kakvom drugom javnom mediju), koji pritom nije megafon vladajuće političke i ekonomske elite.
Vidite da je Bujanec već započeo s pritiscima na HRT i prije nekoliko dana praktički okupirao Agenciju i Vijeće za elektroničke medije, neovisna regulatorna tijela. O čemu se, nakraju, može razgovarati s ljudima koji marširaju središtem grada, izvikujući ustaške parole? O slobodi govora? O slobodi medija? O slobodi?
U okviru rada „Žene i muškarci u središnjim informativnim emisijama HRT-a, RTL-a i NOVE TV od 2009. do 2013.“ zajedno s još dvije kolegice bavili ste se istraživanjem rodnih stereotipa u domaćim mainstream medijima. Je li se u posljednje vrijeme nešto promijenilo na tom planu?
Istraživale smo, minuciozno, i kvantitativno i kvalitativno, analizirale središnje informativne emisije televizijskih nakladnika s nacionalnom koncesijom – i hvatale se za glavu. Žena naprosto nema. Da Jadranka Kosor u dijelu analiziranog razdoblja nije bila predsjednicom Vlade RH, žene bi u dnevnicima (kao akterice) bile prisutne u promilima, i to u rubrikama celebrity, estrada, ili u onim famoznim “vox populi” anketama. Istraživale smo, s jedne strane, koliko se i u kojim ulogama pojavljuju žene kao akterice, a s druge, koliko je novinarki i urednica. I ima li, zapravo, s rodnom ravnopravnošću ikakve veze uređuju li dnevnike žene ili muškarci.
Rezultati ne pokazuju progresivne trendove, a nisam primijetila niti da su se stvari unaprijedile u dvije posljednje godine. Situacija je – blago rečeno – katastrofalna, a svijest o rodnoj ravnopravnosti – kako u politici, tako u mainstream medijima i šire – na niskim granama.
Čemu ćete se posebno posvetiti u budućnosti?
Insistiranju na stvaranju i širenju prostora za rasprave o lijevim perspektivama društvenih promjena. Zanimaju me novi modeli ekonomskog suodlučivanja, prava žena, prava radnika i radnica, seksualnih, rodnih manjina, participacije građanki i građana u, primjerice, donošenju budžeta, i institucionalne i izvaninstitucionalne inovacije ove reprezentativne demokracije u kojoj djelujemo.
Zašto su, unatoč poštivanju kvota, žene u SDP-u mahom nisko rangirane na izbornim listama?
Zato što u mojoj stranci, kao i u većini socijaldemokratskih stranaka u Europi pitanje rodne ravnopravnosti i participacije žena nije prioritetno političko pitanje nego mu se pristupa prigodničarski, dekorativno. Također, rodna kvota uvedena 1996. godine u Statut SDP-a nije praćena nikakvim sankcijama pa ako se ne ispuni – nikome ništa. A i kad se ispunjava, može se dogoditi upravo to što se dogodilo sada, da su kandidatkinje nisko pozicionirane i bez realnih izbornih šansi.
Ali, evo, sad smo u fazi izbora predsjednika SDP-a i najednom kandidatima puna usta prava žena, njihove uloge, doprinosa… Mnogo je tu manipulacije, neznanja, pozivanja na socijaldemokratske vrijednosti i tradicije kad nam to i kako odgovara. Status žena u socijaldemokratskim strankama – a mogu reći da poprilično dobro poznajem i europsku SD scenu, iznimno je loš. A socijaldemokratske politike neinventivne, podložne neoliberalnim zabludama, klasno neosviještene i rodno nazadne. Osobito u zemljama takozvane tranzicije/transformacije, gdje i socijaldemokratske vlade nerijetko zagovaraju snižavanje dosegnute razine socijalnih ili radničkih prava, smanjenje uloge države, privatizaciju javnih usluga itd.
Prošlu subotu je u Saboru imenovan novi Odbor za ravnopravnost spolova, sastavljen isključivo od žena. Kakva je, po Vama, poruka poslana na taj način?
To je apsurd! Taj Odbor parlamentarna većina očito smatra nekim igralištem dokonih zastupnica, kao što, uostalom, i politike rodne ravnopravnosti smatra smetnjom i nečime čime se bave samo žene. Ali dobro, s obzirom na to da će Odbor voditi oporba, očekujem da će zastupnice, barem naše, iskoristiti sve mogućnosti parlamentarne procedure i nametati pitanja rodne ravnopravnosti, tako da konzervativnim revolucionarima ne daju mira. Jedva čekam!
Kako komentirate izbor Ladislava Ilčića na čelo Odbora za obitelj, sport i mlade?
Očekivano – to mu je valjda privremena pozicija jer će, sjećamo se, najavljivano kako će biti ministar MOUDO-a, tog nekog novog ministarstva svekolike obnove i pronatalitetne uspravnice. Gospodin Ilčić je, prema stavovima koje zastupa, opasna pojava na političkoj sceni.
Poznati ste po suradnji s organizacijama civilnog društva poput Centra za ženske studije, ali i simpatijama prema feminističkom socijalizmu. Što Vas je privuklo idejama socijalističkog feminizma (feminističkog socijalizma) i bi li bilo moguće stranku poput SDP-a obnoviti prema idejama ove socijalističke struje?
Velike mainstream stranke lijevoga centra, socijaldemokratske stranke u Europi naprosto vape za reinvencijom svojih ciljeva i metoda političke borbe. I sami znate koliko je tu lutanja bilo proteklih desetljeća, a ima ih i danas. Rijetke su se socijaldemokratske stranke uopće odredile kao feminističke. Feminizam je i dalje u socijaldemokraciji riječ koja se nerijetko izgovara šaptom. Određene promjene i zaoštravanje retorike prisutno je, evo kao i u nas, kad smo u opoziciji. No, to nije dovoljno. Socijaldemokraciji dakako treba više socijalnoga i feminističkoga, a ne samo više demokracije (a treba i nje).
Socijalistički feminizam moć vidi kao transformativni potencijal, ne kao dominaciju nad drugima. Možete li nam to ilustrirati na nekoliko plastičnih primjera iz društveno-političkog života?
Mislite na ono “služiti” ili “upravljati” a ne “vladati”? Nisam u hrvatskoj politici – barem ovoj institucionalnoj – upoznala neki zavidan broj feministica/feminista. Morala bih dobro razmisliti. Isto i sa socijalistima. Moć se i vlast uzurpiraju, teško ili nikako dijele, iako su pozivanja na takozvanu “narodnu volju” sveprisutna.
Nisam ja nikakva mjerna jedinica ni za socijalizam niti za feminizam i ne bih ovdje licitirala niti nabrajala pozitivne primjere – ali treba spomenuti borbu radnica i borbu antifašistkinja kao primjere koji nas mogu, trebaju i hoće inspirirati.
Kada je riječ o strategijama i zajedničkom nastupanju u domeni organiziranog otpora, hrvatska ljevica ne može se podičiti jedinstvenošću u svojim redovima. Ta će ‘neuralgična točka’ biti posebno na kušnji u vremenu koje dolazi, kada će zajedničko nastupanje i zrelost u direktnim akcijama biti sve važnije. Kako nadići razmirice i nejedinstvo na ljevici?
Slažem se, morat ćemo djelovati i institucionalno i izvaninstitucionalno, a upravo će ljudi koji se svrstavaju u parlamentarnu ljevicu morati biti mnogo vokalniji, mnogo izravniji, mnogo hrabriji no dosad. Treba govoriti o fašizmu, dakako, a treba govoriti i o kapitalizmu. A to smo u velikoj mjeri dosad propustili.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
