Objavljeno

Kako je hrvatski LGBT pokret poslije 2005. godine ušao u svoju renesansu

Velika mrlja na povijesti hrvatskog LGBT aktivizma svakako je 2005 godina. Kao što ste mogli pročitati na kraju prošlog teksta, početkom lipnja te godine Dorino Manzin kao predsjednik Iskoraka za Novi List izjavljuje kako je četvrta zagrebačka Povorka Ponosa otkazana. Revoltirane aktivistkinje i aktivisti u svega par dana osnivaju feminističku grupu ‘Epikriza’ koja uz logističku potporu Kontre i CMS-a 10. lipnja organizira Povorku Ponosa bez slogana i završnog Programa na Zrinjevcu. Naredne godine Kontra šalje javni poziv za organiziranjem Povorke Ponosa.

Internacionala Pride održan 2006. godine specifičan je iz više razloga i valja ga spomenuti u kontekstu prve od mnogih stepenica kojima se lokalni LGBT aktivizam počeo uspinjati u narednom periodu. Povorku ove godine organizira Regionalni odbor (odgovoran za političko-zagovarački segment) uz logističku potporu Organizacijskog odbora Zagreb Pridea. OOZP po prvi puta čine osobe koje nisu bile aktivne ni u jednoj od postojećih LGBT organizacija iz Hrvatske. Poziv na sudjelovanje u ovoj regionalnoj Povorci poslan je svim zemljama koje su imale poteškoća u organiziranju Povorke ili je uopće i nemaju. Sveukupno se odazvalo po 2 predstavnika odnosno predstavnice iz 13 zemalja.

Internacionala Pride također je specifičan jer je otvorio vrata u jedno sasvim novo razdoblje lokalnog LGBT aktivizma. Period od 2006. do 2011. godine svojevrsna je renesansa što za LGBT aktivizam, što i za samu zajednicu koja po prvi puta zaista postaje svjesna svoje snage, integriteta i važnosti za socijalni pluralizam. Od 2007. godine na dalje nositelj organizacije Povorki je OOZP uz logističku potporu mnogih sada prominentnih ljudskopravaških i kulturnih organizacija (K-Zona, Domino/Queer Zagreb, CMS), dok od 2009. godine organizaciju preuzima tada novonastala udruga Zagreb Pride. Još bi valjalo spomenuti kako je ovo period u kojem je postojala najveća koncentracija uličnog nasilja nad LGBT osobama (primarno aktivistima), te period HDZ-ove vlade Ive Sanadera koji se u svojem mandatu nikada nije direktno očitovao o svojim stavovima spram LGBT populacije i rapidno progresivnom LGBT aktivizmu.

Ovo je usitinu, kada se iz objektivne pozicije promotiri petnaestogodišnji progres LGBT aktivizma, period u kojem najglasnije i najradikalnije progovara o svojim problemima, životnom stilu, te aktivističkim i političkim idealima. To je također i period u kojem se aktivizam gotovo isključivo posvećuje izgradnji i očuvanju zajednice koja kreće postojati, ali je svejedno veoma krhka. Za taj su lajtmotiv primarno zaslužni tadašnji aktivisti, koji su bili revoltirani situacijom u koju ih je protiv njihove volje dovela nestručnost i nesposobnost Iskoraka i Kontre.  Gordan Duhaček, Sara Ercegović, Karla Horvat Crnogaj i Marino Čajdo osobe su za čije ste imena već sigurno čuli.

Gordan je novinar čija je kolumna ‘Ponos i Predrasude’ ovu bivšu ormarušu efikasno emancipirala; Sara je glazbenica i producentica trenutno aktivna u queer feminističkom bendu ŽEN koji je u zadnjih par godina dosegao status jednog od najboljih alternativnih bendova u Hrvatskoj, te je jedna od glavnih pokretaćica projekta Partycipacija; Karla je također dugogodišnja queer aktivistkinja i producentica u udruzi Domino/Queer Zagrebu; Marino je producent i koordinator queer umjetničkog kolektiva House of Flamingo i asistent na projektima u udruzi K-Zona. Svi počinju djelovati u Zagreb Prideu u periodu od 2006. do 2008. godine. Intervjuirane osobno poznajem već par godina i imali su snažan utjecaj na oblikovanje mojeg queer i aktivističkog identiteta. Za početak sam ih pitao da mi objasne zašto su se odlučili uključiti u organizaciju zagrebačkih Povorki i generalno u LGBT aktivizam.

Gordan: Moje uključivanje u organizaciju Prajda seže malo dalje u prošlost, u 1999. godinu kada sam prvi put u Beču, gdje sam tada živio i studirao, prisustvovao tamošnjoj Regenbogenparade. Tada sam bio u procesu izlaženja iz ormara, te sam prve godine stajao sa strane i gledao kako povorka prolazi Ringom, no nisam se usudio priključiti. To sam učinio sljedeće godine, a nakon te sam i završio na jednom od kamiona plešući. Onda sam godinu poslije na Regenbogenparade radio kao jedan od zaštitara oko kamiona gej kluba Why not, da bih pete godine sve jednostavno prespavao. Iz vlastitog sam iskustva naučio koliko je moćna emancipacijska poruka dobro napravljenog Prajda, pa sam dolaskom u Zagreb bio prilično šokiran koliko se to tada loše radilo u Hrvatskoj i kako su Iskorak i Kontra u samo par godina  uspjeli skoro do kraja, svojim nekonstruktivnim svađama, političkom bezidejnošću i organizacijskom nesposobnošću, uništiti Zagreb Pride. Imali su u rukama najmoćniji aktivistički alat i pojma nisu imali što bi s njime. Ogromna je slučajnost i još veća sreća bila što su se od 2007. do 2009. organizaciji Prajda priključili i drugi ljudi sa sličnim stavovima, spremni na mukotrpan rad iskopavanja Prajda iz groba u koji su ga prethodno gurnuli njegovi ‘roditelji’.

Sara / Foto: Matej Čelar

Sara: Odluka da se priključim organizaciji Prajda došla je bez dvojbi i puno mozganja. Shvatila sam da moj život nije u skladu s konvencionalnim normama, nikad nije ni bio, a u tom razdoblju sam shvatila da sasvim sigurno neće ni biti. Po prirodi sam proaktivna, ne očekujem da ‘netko drugi’ krči put za mene i sasvim mi je bilo jasno i prirodno da se aktivno uključim u izgradnju ugodnijeg i slobodnijeg društva. Prvi doticaj s organizacijom sam imala 2007. godine u jeku organizacije tadašnje Povorke Ponosa, a 2008. sam se priključila organizacijskom odboru od samog početka i tu kreće konkretniji tok priče.

Karla: Priključujem se u periodu između 2007. i 2008. godine. Bila sam na FFZG-u i tamo nisam imala nikakvih negativnih iskustava po pitanju svog identiteta. Većinu vremena sam provodila u studentskom klubu KSET koji se pokazao proaktivno zaštitnički prema meni i mojoj tadašnjoj djevojci. Nakon što sam pronašla prvi posao nakon faksa, primjetila sam da reakcije mogu biti znatno drugačije. Kada mi se dogodio prvi bullying na radnom mjestu sam shvatila da se znam postaviti za sebe, da imam određenu slobodu da mogu dati otkaz (što jesam učinila), ali da mnogi drugi nisu u takvoj situaciji. Odlučila sam nešto aktivno napraviti da se društvo krene mijenjati na bolje. 2008. sam sudjelovala u organizaciji Vox Feminae Festivala, te sam preko Gabrijele Ivanov i Noe Pintarića čula da postoji poziv.

Marino: Zagreb Prideu se priključujem u periodu između 2008. i 2009. godine. Tražio sam način da se društveno angažiram, zapravo sam se već godinu dana prije krenuo privatno družiti s ekipom organizatora (Franko Dota, Marko Jurčić, Gordan Duhaček). U pripremnoj fazi Povorke 2008. sam bio redovito prisutan, uključen u interne razgovore, imao priliku učiti ne toliko o samom procesu organizacije Pridea koliko o političkoj platformi na kojoj se bazira, aktivističkim porukama koje nosi. Iste godine prvi puta odlazim na Prajd. Gordan me pozvao da sudjelujem u nekim uličnim akcijama,  a i kasnije kada se objavio poziv za odbor sam se odlučio priključiti.

Prema kojim se načelima, politikama i misijama osnovala Udruga Zagreb Pride? Mislite li da su one danas iste?

Gordan: Postojala je politička platforma koja je davala široke smjernice djelovanja, što je bilo dobro jer je nudila prostor za različite ljude iz LGBT zajednice. Naravno, ne za sve – gej ustaše naravno nisu bili dobrodošli, iako su neki htjeli u Prajd. Ali kad je riječ o misiji, ona je bila u osnovi jasna – raditi jedan novi, bolji, drugačiji emancipatorski aktivizam u odnosu na dotad prezentirani u Hrvatskoj. Za razliku od prijašnje široko definirane platforme, današnja je vrlo detaljna i zapravo usko definirana, uniformna i isključujuća. Paralelno se dogodila i, za mene paradoksalna, transformacija udruge Zagreb Pride iz aktivističke u projektističku, koja se više baš i ne bavi proizvodnjom što veće društvene promjene u skladu s određenom ideologijom nego prvenstveno ispunjavanjem projektnih markera. Zagreb Pride bi trebao biti x puta bolji, aktivniji, probitačniji nego što jest, trebao bi proizvesti nove, inovativne aktivističke politike kao što je nekad činio.

Sara: 2008. se desilo nešto predivno – okupila se jako aktivistički nabrijana skupina ljudi od kojih mnogi nisu imali nikakav NGO background, ali su imali ideje, volju, želju i talent. Nismo se libili biti provokativni i beskompromisni. Stoga se rodila ideja da se formaliziramo u udrugu kako bi se i administrativno osamostalili. Udruga Zagreb Pride je osnovana kao nehijerarhijska volonterska organizacija s misijom da osluškujemo što je queer zajednici bitno i da djelujemo upravo tamo gdje je najpotrebnije. Stvarali smo i realizirali projekte koji su bitni za društvo, a ne samo zato da možemo napuniti životopis udruge. Nažalost s vremenom se sve radikalno promijenilo, većina suosnivača/ica udruge već dugo vremena nisu aktivni članovi. Mnogi ne zato što su odlučili da ne budu aktivni članovi, nego zato što se atmosfera u udruzi značajno promijenila na loše, nehijerarhijska struktura je postala samo formalna definicija u Statutu udruge. Zakulisne igre su postale stalna pojava, atmosfera je postala neiskrena i nedemokratična, a nerijetko i šovinistička. Stvorio se klan koji je postao neformalno vodstvo udruge, te je većina suosnivača/ica u nemoći da to promijeni, napustila udrugu, a neki su štoviše iz iste bili izbačeni.

Koje su bile vaše funkcije unutar Udruge i organizacije zagrebačkih Povorki Ponosa?

Marino: Prve godine sam, kao i mnogi drugi, tražio svoje mjesto; pronaći tim u kojem želim raditi ili realizirati novu ideju. U to vrijeme se pojavila ideja da se krene raditi na Partycipacijama. Kako se Global zatvorio  ili bio neposredno pred zatvaranjem, te su homofobni i transfobni ispadi prema zajednici u noćnim klubovima bili učestali sam se priključio Partycipacija timu.

Djelomično sam bio uključen i u PR tim, u nekim momentima sam bio u medijima, ali zapravo sam primarno bio prisutan na sastancima, slušao kako se rade pripćenja, medijska strategija i učio. Druga bitna stvar je bila Gay Bashing karta koju smo radili te godine. Prolazili smo kroz sve izvještaje koji su slani institucijama i EU o nasilju nad LGBTIQ zajednicom, dokumentirali tih četrdesetak slučajeva i stavili na Google Map. Imali smo predstavljanje u Booksi kao dio Pride Weeka.

Marino / FB: Zagreb Pride

Karla: Priključila sam se Prideu s idejom da sudjelujem u oblikovanju programa Povorke, i s idejom da se taj program proširi. Da postoji pretprogram Povorke i da postoji segment usmjeren na oblikovanje sadržaja unutar kojih bi se pripadnici zajednice družili. Kako sam imala veliki strah od javnih nastupa sam se uključila i u PR tim, između ostalog kako bi se osnažila u tom pogledu. Također sam bila dijelom grupe koja je riješila osnivanje Pridea kao udruge. 2009. vidim kao prijelomnu godinu za povijest Pridea. Prvi put smo imali vizuale s licima. To su bili članovi i podržavatelji organizacije (Viktor Zahtila, Josip Bakić, Sara Ercegović, Eva Badanjak). Sve je kulminiralo velikim post pride partyjem kojeg smo radili u sklopu Clubturea kada su gostovale Chicks on Speed. Suradnja s ljudskopravaškim organizacijama lansirala je Zagreb Pride kao udrugu u krajolik ljudskopravaških inicijativa koje međusobno surađuju i rade cjelogodišnje programe.

Gordan: U Organizacijskom odboru sam se bavio najviše programom i PR-om. U tom svojstvu sam organizirao prve ‘Mame u Mami’, producirao sam prvi spot Zagreb Pridea, kao i onaj najuspješniji ‘Fuck You’, radio sam na prvoj spektakularnoj Pride Partycipaciji u Mediki na kojoj su nastupile Chicks On Speed, organizirao sam flashmob ljubljenje na Zrinjevcu, pa prvi razglas – onaj zvučnik na biciklu – za Povorku ponosa, sredio sam istupe desecima pripadnika i pripadnica LGBT zajednice u raznim medijima, organizirao sam prosvjed ispred Katedrale, pokrenuo sam i vodio tribinu Roza hipnoza, nastupao u medijima kad je trebalo itd. Pritom moram naglasiti da ništa od toga nisam radio sam, te da ništa od spomenutog ne bi bilo realizirano da nije bilo još hrpe drugih ljudi – poput Gorana Subotića, Franka Dote, Sare Ercegović, Viktora Zahtile, Marka Jurčića, Marina Čajda, Josipa Bakića, Matee Popov i još mnogih – s kojima sam na svemu tome uspješno surađivao.

Sara: Kao glazbenicu me u startu najviše interesirao program, tako da, iako sam se periodički bavila raznoraznim zadacima, primarno sam bila dio programskog tima, ponekad koordinatorica programa, a 2009. sam bila koordinatorica Organizacijskog odbora Povorke Ponosa. Od, meni osobno, značajnih aktivnosti izdvojila bi bubnjarsku sekciju unutar prajda koju sam pokrenula, te queer večernja događanja pod nazivom Partycipacija koje sam godinama organizirala.

Od osnivanja Udruge Zagreb Pride, lokalni LGBT aktivizam prolazi svojevrsnu renesansu. Koje ste poruke, probleme i teme LGBT zajednice htjeli naglasiti kroz organizaciju Povorki i ostalih aktivnosti udruge?

Gordan: Htjeli smo (iz)graditi LGBT zajednicu u Zagrebu, htjeli smo naučiti pedere i lezbe da im nitko – ni aktivisti ni vlasti – neće riješiti probleme izazvane homofobijom u društvu ako se i sami ne uključe u njihovo riješavanje. Htjeli smo ukazati da nema ravnopravnosti bez autanja, htjeli smo ljude ohrabriti, emancipirati i educirati. Samo jedan znakovit detalj: prvi smo stavili ljude iz zajednice na plakate Prajda; godinama su tu bili bicikli i točkice. Svašta smo htjeli, mnogo toga smo ostvarili, neke stvari smo zajebali.

Marino: Meni je bilo kul što su se počele događati stvari za community. 2008. se prvi put obilježio IDAHOT u SC-u uz Le Zbor i jedan bečki zbor. Počeo se stvarati kontinuirani sadržaj što sam vidio kao zaista bitnu stavku. Taj sadržaj je bio raznolik, od obilježavanja bitnih datuma do Partycipacija itd. Ja sam se uvijek uključivao u ono što mi je bilo najbliže i što sam smatrao naproblematičnijim. To je bio nedostatak zabavnog, scenskog, klupskog programa. Prvi susret s time mi je bio Vox Feminae na kojem je Karla radila. Tada sam vidio kako community program može i treba izgledati. K-Zona i Queer Zagreb bili su mi motivacija da preslikamo sličan sadržaj kroz djelovanje Zagreb Pridea.

Karla

Karla: Kad sam se priključila Prideu, postojao je veliki otpor zajednice prema segmentu zajednice koji se nazivao ‘aktivistima’. To se moglo vidjeti u forumskom diskursu koji je bio primarni model komunikacije. Jednostavno je postojao otpor da se priključi nečemu. Aktiviste se smatralo umišljenima, militantnima i uglavnom određenom grupom ljudi koja se pred javnosti pravi da zastupa zajednicu, a zajednica se s time ne slaže. Prajd nije od udruge Zagreb Pride, niti od šačice aktivista, nego od svih nas. Ta se ideja jasno počela kristalizirat tek tada unutar zajednice.

Sara: Prvenstveno je bilo bitno naglasiti da je svaki pojedinac bitan. Povorka Ponosa je glomazno velika bitna priča, ali traje samo jedan dan. Svaka rijeka je satkana od kapi, pa tako i svaka zajednica i pokret od pojedinačnih osoba. Često se stvara dojam da aktivisti rade to što rade zato što je njihova životna situacija povoljnija, a to je netočno i apsurdno. Aktivnosti Zagreb Pridea su osnažile i ohrabrile mnoge pojedince/ke da žive svoj život, umjesto da se pokušavaju ukalupit u društveno nametnutu definiciju života. To je ono čime se najviše ponosim.

Kako i zašto je nastala Partycipacija?

Sara: Partycipacija je nastala u doba ekstremne suše LGBT noćnog života. Tada ne samo da nije bilo noćnog kluba, jer se legendarni Global (današnji Klub.) zatvorio, nego nije bilo ni gej frendli prostora. Ulično je nasilje bilo učestalo samo na račun toga što netko izgleda gej, a kamoli da se slobodno ponaša sa svojim partnerom/icom. Htjeli smo napraviti događaj koje će LGBT zajednici omogućiti prostor u kojem se mogu opušteno zabavljati, grliti, ljubiti bez straha od osuda, netrpeljivih pogleda i bilo kakvog nasilja. Bilo je jako problematično naći prostor koji bi ugostio, u to doba, problematično događanje. Na sreću u AKC Medika smo našli sigurno utočište. Partycipacija danas ne postoji u svom izvornom obliku, a možda nije ni potrebna. Partycipacija je izgrađena na suludom entuzijazmu i volonterstvu, s minimalnim, a uglavnom nikakvim sredstvima. Bila je redovno događanje, te uz Zbeletron koji je usmjeren ka lezbijskoj populaciji, jedino LGBT događanje u gradu. Nakon otvaranja novih ekskluzivno gej klubova, bila je prostor u kojem LGBT zajednica nije getoizirana. Partycipacija se rodila, stasala, dala svoj veliki doprinos sceni, i onda je otišla u stadij mirovanja. Parti nakon Povorke Ponosa je predivno i kvalitetno događanje, no neukusno je i neprikladno nazivati ga Partycipacijom. Zajednica se gradi tokom cijele godine, a ne samo jednu večer nakon Povorke Ponosa kada su svi već ionako jaki, sretni i ponosni.

Karla: Rijetko se naglašava da je prije Partycipacije Martina Ptiček pokrenula ZbeLeTron. Točno prema njenim principima se nastavila Partycipacija: određeni klupski program u kojem su izvođači mahom, ako ne i posve, pripadnici LGBT zajednice, u prostoru koji nije prefiksiran kao prostor zajednice. To je nama svima bio jedan veliki WOW moment. Uskoro se Partycipacija održavala na redovitoj bazi, počela je imati ogromno sljedbeništvo. Nije se trebala ni truditi oko PR-a, ljudi su jednostavno dolazili. Velika razlika u odnosu na ono što se tada nudilo u gradu. Istovremeno je ZbeLeTron dizao ljestvicu jer je ZbeLeTron brijao na kvalitetu programa, tako da se Partycipacija nije mogla odraditi ‘lijevom nogom’. U tom trenu smo u Zagrebu imali najvibrantniju LGBT Clubbing scenu.

Marino: Što se tiče uspjeha Partycipacije, smatram da je Sara bila najzaslužnija. Kroz vlastito glazbeno djelovanje je dobro poznavala glazbenu scenu, možda više alternativnu nego DJ scenu. Ali tada je i nastao taj koncept: da imaš clubbing dio, ali i malo alternativniji – live act, čega tada baš i nije bilo u Zagrebu. I još jedna stvar, na Partycipaciji je bilo pravilo da bar jedna zastava duginih boja treba postojati. Glavna motivacija: u klubovima koji su postojali ni pored šanka ne vidiš zastavicu duginih boja. Pazilo se da se kad se dođeš na Partycipaciju osjećaš slobodno.

Zašto ste otišli iz Zagreb Pridea?

Gordan: Zbog diletantizma i dogmatizma koji je zavladao u udruzi, kako sam im tada objasnio. Bilo je i previše bavljenja tuđim emocijama na uštrb konkretnog političkog rada. Nisam se baš vidio ni u društvu ljudi koji se bez ironije predstavljaju kao ‘hipster aktivisti’, niti u društvu onih kojima je projektizam postao važniji od aktivizma, niti mi se dalo slušati nekoherentna objašnjavanja ‘aktivističkih principa’ od ljudi koji su dvije-tri godine prije toga izjavljivali da je Prajd ‘kontra-efekt’. Revolucija jede svoju djecu, nije sve to bilo nešto neuobičajeno. Otišli su s vremenom zapravo skoro svi koji materijalno ne ovise o udruzi i koji su u životu nešto postigli izvan Zagreb Pridea, što je indikativan selekcijski proces koji donekle svjedoči o kvaliteti većine preostalog kadra.

Gordan

Marino: Došao sam do trenutka kada su me neke druge stvari više ispunjavale: počeo sam raditi svoj prvi posao na Queer.hr-u s Karlom. Već zadnju godinu nisam toliko bio prisutan na sastancima. Također sam smatrao da je trebalo doći do smjene članstva, a i svoj osobni razvoj sam vidio negdje drugdje. Danas smatram da me Zagreb Pride aktivistički obrazovao, a Queer Zagreb me naučio kako taj aktivizam primjeniti u praksi, dali su mi iskustva koja su utjecala na moj osobni i profesionalni razvoj. Također su se počele događati tenzije unutar organizacije, došlo je do određene autokracije unutar udruge i počeo je vladati zakon jačeg  i glasnijeg u donošenju odluka što se meni nikako nije sviđalo.

Sara: Polako sam se povlačila iz aktivnosti udruge zbog ranije navedenih razloga, te sam u nekom trenu odlučila otići u zasluženu mirovinu. Nažalost, Marko Jurčić i Jelena Poštić su me preduhitrili grubim iskazivanjem nepovjerenja. Bilo bi bolje da se to nije desilo i da su pustili da se stvari razviju svojim prirodnim tokom. Sada je ostala nepotrebna gorčina, ali dobro je što su mi tim činom ubrzali, olakšali i zapečatili odluku. Činjenica je da sam već umorna od te vrste aktivizma i organiziranja partija, genijalno mi je došla obveza manje i ekstra slobodno vrijeme za druge stvari kojima sam se u međuvremenu počela puno intenzivnije baviti. Nažalost moj rad u udruzi Zagreb Pride je ostao prilično nepoznat i nepriznat, nikada nisam od udruge dobila zahvalu niti priznanje za svoj petogodišnji aktivni angažman. Srećom to su neformalno učinili brojni pojedinci, a to je i najbitnije.

Imate li kakvu poruku ili savjet za novu generaciju LGBT aktivista i ostatak zajednice?

Marino: Kroz druge aktivosti danas surađujem sa Zagreb Prideom, odbor i udruga su se tu pokazali izrazito susretljivima. Drago mi je da na taj način sudjelujem i doprinosim Zagreb Prideu iako nisam dio organizacije. Užasno mi nedostaje taj trenutak na kojem se radilo par godina: da udruga dobije institucionalne potpore i da radi programe za zajednicu. Takve stvari se danas događaju samo za vrijeme Pride Weeka.  Smatram da je malo sebično da je prioritet stavljen na to da udruga naraste u birokratskom smislu, a da to ne prate programi za zajednicu. Čini mi se da u Prideu kao odboru nema neke posebne dinamike dolaska i odlaska ljudi, zadržava se jedna te ista ekipa koja nije sigurna u ono što želi raditi i kakve poruke slati kroz programe. Dodatno, čini mi se da nisu ni dobili adekvatnu edukaciju kako stvari raditi. Marko te može ideološki educirati, ali nije Karla ili Sara koji te mogu educirati oko produkcije. Programi koje smo mi organizirali nisu bili toliko logistički zahtjevni, a mislim da ni današnjim članovima ne bi bili da imaju alate. Danas su sve to mladi i obrazovani ljudi bez praktičnih znanja i sve što se događa je diskutiranje o stvarima bez konkretne akcije kojom se posvećuju problemu.

Karla: Društvena je odgovornost Zagreb Pridea spram zajednice da ima cijelogodišnji program koji je posvećen zajednici.  Ono što bih prvo savjetovala ne samo Zagreb Prideu nego općenito svim ljudskopravaškim inicijativama i aktivistima jest da se nalazimo u politički jako nabijenom trenutku i da je ovo moment u kojem se svi trebamo angažirati i surađivati zato da spriječimo da Hrvatska krene putem modela Poljske i Mađarske.

Sara:  Aktivizam nije hodanje utabanim stazama. Prostora za promjene na putu ka slobodnom društvu uvijek ima, pa je moja poruka novoj generaciji LGBT aktivista: ako se ne osjećate kao da se probijate kroz mećavu i prašumu, promijenite smjer djelovanja. Na pravom ste putu kad vas počnu učestalo pitati ‘zašto to radiš?’ i govoriti vam da ste ludi. Zajednici poručujem da hrabro gaze stazama koje aktivisti krče jer jedino tako se dešavaju promjene. Podrška je važna i neophodna.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano