Objavljeno

Dan prije Dana D!

Snimila: Sanda Hanjalić

Kada smo počele raditi na ovom tekstu, do prve bosanskohercegovačke povorke ponosa brojalo se dvadeset i tri dana i ta su dvadeset i tri djelovala kao treptaj oka, kao jako mali komad vremena koji će nam začas iskliznuti iz ruku.

Na sastanku Organizacionog odbora sačinjenog od petnaest članica i članova napetost je rasla sa svakim ispijenim gutljajem kafe ili vode što je okom svog Canona zabilježila i naša fotografkinja Sanda Hanjalić.

Kao lajtmotiv sastanka nanovo se izgovarala, svaki put s pojačanom dozom dramatike, rečenica: Imamo još samo 23 dana! Potom se neko dosjetio da na zidu sale za sastanke projecira veliki digitalni sat koji će u nastavku sastanka odbrojavati dane, sate i minute (tehnologija je čudo!) dok organizatorice i organizatori diskutuju o parkinzima za autobuse, lunch paketima za goste iz regije, pakiranjima vode koja će se dijeliti učesnicama i učesnicima (Trebaju nam pakiranja od barem pola litra, ne ova jadna od 0.25 koja se nude, jer LGBT osobe zbog stresnog života trebaju mnogo da se hidriraju – dodaje neko, u šali)…

A onda su, ubrzo, ta dvadeset i tri dana zaista iskliznula kroz prste i osvanuo je dan pred dan D.

Snimila: Sanda Hanjalić

U međuvremenu, brojni su izazovi postavljeni pred organizatorice i organizatore, ali i cijelu zajednicu, kao i podržavatelje prve bosanskohercegovačke povorke ponosa kojom se, Bosna i Hercegovina ima, napokon, skinuti sa crne liste posljednje zemlje regije gdje prajd još nije održan.

Kako se datum približavao, tako su počinjala i očekivana stranačka previranja i potkusurivanja, preko leđa Povorke. Oglasila se prvo Narod i pravda, spin-off stranka decenijama vladajuće Stranke demokratske akcije, jeftinim polusaopštenjem o potrebi da se Povorka otkaže, na šta je promptno reagovala gorespomenuta SDA odgovorom kako su oni od početka protiv Povorke ponosa, dočim je neprijateljski NiP čiji su koalicioni partneri srednje i lijeve partije koketirao sa organizatorima ovog događaja koji se protivi tradicionalnim vrijednostima ili šta već, upišite sami, lako je.

Utom se oglasio i kantonalni premijer iz lijevo orijentirane Naše stranke poslavši poruku podrške Povorci ponosa.

U narednih nekoliko dana, nakon ratova saopštenjima, sve brigade, formacije i čete za tastaturama zauzele su položaje i pucale posvuda, u prazno, u društvene mreže, u medijski prostor, a potom je opet uslijedio koji dan tišine.

Na koncu, u javnost je puštena i informacija da se dan prije povorke održava Dan tradicionalne porodice u organizaciji nekoliko nevladinih organizacija na čelu sa izvjesnom organizacijom „Svjetlo“.

Članica Organizacionog odbora Lejla Huremović, Snimila: Sanda Hanjalić

Dan tradicionalne porodice najavljen je za subotu, dan prije dana D, a mirna šetnja kreće se, gle podudarnosti, istom trasom kojom i Povorka ponosa: od Vječne vatre do bh. parlamenta.

Ispred parlamenta, najavljeno je, akademski radnici i javne ličnosti iznenađenja govorit će o tradiciji, porodičnim vrijednostima, mamama, tatama, bracama, sekama, šarafima, maticama, ključevima, bravama i upišite i ovdje sami neku od jeftinih analogija, i to je lako.

Aminina sigurna bašta

Vratimo se opet ona 23 dana unazad.

Nakon dugog zasjedanja Odbora, dolazi napokon pauza, na radost pušača i ljubitelja svježeg zraka, te nas Amina sprovodi do bašte, sklonjene iza čempresa, zašuškane i šarene – jedne od rijetkih sigurnih zona u Sarajevu gdje lezbejke, gej muškarci, bi- i trans- osobe dolaze po svoj komadić slobode.

Amina ima 20 godina i najmlađa je i najnasmijanija članica organizacionog odbora. Radi mnogo, brzo, učinkovito.

„Odmah sam znala da želim biti dijelom ove priče, nisam se dvoumila ni u jednom trenutku.

Sve se, naravno, pokazalo mnogo težim i komplikovanijim nego što sam na početku mislila. No, sada mi se nekako čini, kako odmiču dani, kao da trčim onih posljednjih 200 metara maratona. Proteklih par mjeseci, moja su se zaduženja kretala od komunikacije sa zajednicom do vođenja društvenih mreža, organizovanja događaja, zatim taj silni tehnički, administrativni aspekt kog ima mašala, a itekako je bitan. Ali, od svega mi je najljepše druženje sa zajednicom jer upravo na tim druženjima upoznam prekrasne ljude koji zaslužuju da se vole i da budu voljeni slobodno.“

Zavidim Amini i njenom osmijehu dok pozira Sandi.

Snimila: Sanda Hanjalić

Za dvadesetak godina, kad bude gdje sam ja sad, klincima koji budu sjedili u ovakvim baštama, kakvih će biti više (i više, i više), pričat će o davnim vremenima kada se sloboda pila iz malih bočica od 0.25, a o vezama se šaputalo iza sedam čempresa.

Norvežani ne kiksaju, a nećemo ni mi

Dan prije Dana D shvatamo da će se crne prognoze najvjerovatnije ispuniti: kako reče neko od organizatora, vrijeme će biti loše do užasno, tako je barem rekla famozna norveška prognoza.

Mada je Ena tvrdila kako i Norvežani čak, ponekad, kiksaju, izgleda da ovaj put neće.

No, kako se vikend bliži, sve manje pogledamo u nebo, sve manje nam je to bitno vrijeme: kiša ili ćuskije, nevažno je, bitno je ono što će se dešavati na tom putu od Vječne vatre do Parlamenta i ono što će se, u danima koji dolaze poslije, u sedmicama, mjesecima i godinama koje dolaze poslije, dešavati, ne samo na potezu od Marindvora do Baščaršije, već u bočnim uličicama, manjim sredinama, kancelarijama, školskim holovima, svuda gdje LGBTI osobe Bosne i Hercegovine nevidljivo žive.

Povorka ponosa, svjesni su svi koji će riziku uprkos u njoj šetati, tu je da poveća vidljivost i da pokrene procese kako bismo jednog dana, pored ulice, otvorili i druge prostore: škole, udžbenike, radna mjesta… Danas, pak, dok to čekamo, još uvijek nemamo platforme gdje će djeca učiti da porodica nije samo mama, tata, brat i seka, ne postoji udžbenik u kojem se seksualna orijentacija neće tumačiti kao izbor ili hir, te sve to stvara sliku u društvu kao da je LGBTI iskustvo nešto što je izvan bh. konteksta.

Snimila: Sanda Hanjalić

Razgovaram o tome i sa Marinom. Marina je prijateljica, saborkinja, osoba koja u Sarajevo dolazi iz Londona, samo zbog Povorke, upravo danas, na dan prije dana D.

„Znam da je procedura takva da ne smijemo nositi obilježja i simbole, zbog sigurnosti, ali znaš kako sam genijalne rainbow šljokice za lice našla!“ – kaže mi putem Skypea i smije se u kameru.

Uozbilji se potom, pa dodaje: „Ne brini, odgovorit ću ti na tvoje pitanje zašto dolazim, ali nisam sigurna da mogu kratko. Prvo, zbog famoznog duha grada: ljudi često pričaju/pišu/pjevaju/polemišu o magičnom duhu Sarajeva – ja godinama o tome slušam/čitam/kolutam očima ruku. Ali, momenti na koje sam osjećala da Sarajevo jeste i moj grad su uglavnom bili momenti protesta, pobune i okupljanja ljudi koji su mislili da se moramo boriti da grad bude i naš i za nas i da kapitulacija pred različitim fašizmima nije opcija. Tako da je dio razloga zašto mi je ljeto organizovano oko Prajda upravo potreba da se na jedan dan osjećam kao da je Sarajevo stvarno moj grad i grad ljudi koji su mi neizmjerno bitni.

Drugi razlog je mama. Mama, koja je isplanirala da će ići sa drugaricama. I nekako nisam mogla zamisliti da ne budem tu sa njima. Da im ne pokažem koliko sam i ja na njih ponosna i koliko sam zahvalna.

Treći razlog su raja. Baš sam se maloprije zezala sa drugaricom sa faksa kako mi je Prajd jedinstvena prilika da vidim sve ljude koje volim za jedan dan i da kada krenem nazad za Englesku nemam nikoga koga sam propustila.

I zadnji razlog je manje „šljokicast“: nadam se da će Prajd proći ok i bez incidenata, ali iskreno nisam mogla da zamislim da se nešto desi i da nisam tu – da su ljudi koje volim ugroženi i da ja ne znam gdje su, kako su, i šta se dešava. Pretpostavljam da će me na dan Prajda biti pomalo strah, ali barem znam da se neću osjećati bespomoćna i sama, biću okružena ženama koje su hrabre i istrajne, i uz koje godinama rastem. To su razlozi zašto ja dolazim. Osim prvog, ostali su su dosta lični. Kome prvi, antifašistički, nije dovoljan, kome ideja pravde i prava za sve nije dovoljna, njima bih savjetovala da se zarove i zamisle i nađu neki lični razlog – ako će ići ljudi koje poznaju, zašto ne sa njima; ako su nekada voljeli nekoga u strahu neka izađu da niko to više ne bi morao; neka izađu jer će možda sresti klince iz komšiluka koji će znati da ih neko prihvata, podržava i vjeruje da ovo mora biti i za njih siguran grad.“

Zahvaljujem se Marini. Zahvaljujem Amini. Zahvaljujem Sandi, za odlično oko i sposobnost da uhvati sve ono između straha i nade.

Možda i kiksaju Norvežani, pa dan bude sunčan. A možda i ne, nevažno je.

Ljudi koji će u nedjelju 8. septembra šetati glavnim sarajevskim ulicama žive ionako 365 dana u godini: i kad pada, i kad sijeva, i kad sija. Jeftine analogije s dugama poslije kiša nećemo praviti.

Sretna nam povorka i prajdujmo se konstitutivni narodi i Ostali!


Povezano