Ivana Kordić, mlada je studentica prava i voditeljica zagovaranja i razvoja u Volonterskom centru Zagreb koja se već deset godina bavi jednom od najvažnijih aktivnosti u ovom području – managementom volontera. Stručnjaci poput nje presudno su važni u organizaciji volonterki i volontera, bez kojih bi mnoge ustanove ali i organizacije civilnog društva funkcionirale mnogo teže.
S Ivanom Kordić razgovarali smo o ustroju VCZ-a, problemima s kojima se ova udruga svakodnevno susreće, angažmanu volontera na poplavljenim područjima, razlozima zbog kojih u volonterskom sustavu prednjače žene i vrijednosti volontiranja na tržištu rada.
Kako je tekao Vaš profesionalni put u Volonterskom centru Zagreb?
U VCZ sam stigla jednim od onih čudnih puteva koje ponekad okrstimo ''slučajnima'', a ponekad, kada si dopustimo, priznamo da nam je život donio baš ono što je odgovorilo na neku presudnu potrebu u nama. Prve korake u volonterski svijet napravila sam u Osnovnoj školi ''Pavleka Miškine'', u posjetima jednom dječjem domu, a nešto odriješitije u II. gimnaziji koja me povezala s inicijativama poput Festivala jednakih mogućnosti i HUHIV-om. Počelo je zaigrano i kroz zezanciju, ali jedan fenomenalan, poseban osjećaj ispunjenosti i smisla trajno se nastanio u meni.
VCZ-u sam došla 2004. u potrazi za volonterskim angažmanom koji bi me malo više povezao sa zajednicom, dao mi priliku da u praksi oprobam neke stare i razvijem neke nove vještine. Jedna vrsta izolacije od društvenog života koja mi se dogodila sa studijem prava svakako je doprinijela toj odluci. Tada me iznenadilo da VCZ, iako je imao jako razvijen program međunarodnog volontiranja, gotovo uopće nije radio na lokalnoj razini. Rad s tadašnjom ekipom bio je lijepo iskustvo, ali zapravo sam jedva dočekala kritičnu masu ljudi koji su imali istu želju kao i ja – zavrtiti jednu novu priču.
Tih se godina volonterski angažman polako počeo pretvarati u profesionalno bavljenje područjem volontiranja i, eto, nije stao do danas. U početku sam vodila manje pa sve veće projekte, sudjelovala u pokretanju Hrvatske mreže volonterskih centara kao i danas najveće baze volontera i volonterskih projekata u Hrvatskoj, naučila povlačiti sredstva iz EU fondova i, najbitnije, na tom se putu redovito susretala sa širokim krugom prekrasnih uzora (češće ''uzorica'', jer omjer žena i muškaraca u svijetu volonterstva redovito je 80:20) koje su mi pomogle i pomažu mi da izrastam, osobno i profesionalno, u čovjeka kakav želim biti. Proces profesionalizacije VCZ-a, njegovog pretvaranja iz čisto volonterski bazirane udruge u dionika s odgovornostima, obvezama i očekivanjima od korisnika kakav smo danas jedno je od najvrednijih iskustava mog života.
VCZ tim, volonteri i 9. gimnazija u Zelenoj čistki 2013
Koja je Vaša vještina je najpresudnija u vođenju VCZ-ovih projekata zagovaranja i razvoja? Što vam za ovaj angažman znači bavljenje pravnom strukom?
Hm, dobro pitanje. Moram priznati da je povezivanje ta moja dva identiteta gotovo uvijek izazov – svijet prava i svijet volontiranja podosta su različito ustrojeni. No, od korisnih vještina vođenja koje povezuju jedan i drugi među prvima bih istaknula strukturiranost u razmišljanju, sposobnost ''čitanja između redaka'' propisa i javnih politika i jedan dobar osjećaj za balansiranje interesa. Pravo izgradi vrijednu sposobnost da čovjek uvijek pogleda i onu drugu stranu, uvidi da u konfliktima skoro nikada ne postoji strana koja je 100% u pravu.
Katedra za Europsko javno pravo Pravnog fakulteta u mom pravničkom obrazovanju apsolutno je presudna. Uz njihov utjecaj i podršku, počev od prvih predavanja profesora Rodina do European Law Moot Court natjecanja i kolegija na diplomskoj godini studija, počela sam na pravo gledati kao na alat za dekonstrukciju društvene stvarnosti koji se može i treba koristiti za njezino dublje razumijevanje, ali i zagovaranje potrebnih društvenih promjena.
S druge strane, kroz VCZ sam, daleko više no što bih to samo kroz pravo mogla, izgradila osjećaj empatije, iskusila moć čistog entuzijazma pri pokretanju promjena te osvijestila iznimnu važnost brige za vlastiti svijet – kako onaj vani tako i onaj unutra. Pravo me naučilo koliko je važno što jasnije definirati i podijeliti crte odgovornosti, a VCZ koliko je za uspjeh svake organizacije presudno stvoriti jedan mrežni i otvoren princip svakodnevnog rada. Pravo mi pomaže da bolje razumijem svijet, a volontiranje da bolje doprinesem mijenjanju onih stvari koje u njemu jednostavno nisu dovoljno dobre. Jer zaslužujemo bolje.
Tko su članice tima VCZ-a zadužene za kreiranje i provedbu programa VCZ-a?
VCZ velikim dijelom radi, da tako kažem, na pogon ženske snage. Svih nas šest zaposlenih smo žene, iako nikad ne zaboravljamo koliko nam znače naši volonteri i volonterke bez čije pomoći i podrške VCZ ne bi mogao funkcionirati. U Upravnom nas je odboru pet, ponovno, žena, dok VCZ na izvršnoj razini već godinama vodi Jela Prgić Znika.
Imamo i jedno neformalno tijelo koje zovemo Razvojni tim, zaduženo za pitanja i izazove organizacijskog razvoja. Nakon dosta godina traženja odgovarajućeg modela upravljanja, što je izazov mnogim organizacijama pa je tako bio i nama, sve više se usmjeravamo na samostalnost i odgovornost baš svake članice tima u preuzimanju uloge vođe i brizi za područje na kojem radi. No, istinski participativna i horizontalna struktura postavlja velike zahtjeve, u pogledu komunikacije, otvorenosti, sposobnosti za primanje i davanje feedbacka, a da bi se na njih odgovorilo potrebna je posvećenost, trud i vrijeme. Svjesne smo da je to uvijek proces, i uvijek u tijeku. Mislim da takvi sustavi redovito propadnu u trenutku u kojem ih se počne uzimati zdravo za gotovo.
Tko su vaši najvažniji strateški partneri? Koliko je novaca godišnje potrebno za održavanje VCZ-a?
Primarni strateški partneri VCZ-a članice su Hrvatske mreže volonterskih centara koja nam omogućava da gradimo harmoniziran pristup u izgradnji infrastrukture za volontiranje u različitim dijelovima Hrvatske. Vrlo bitni partneri u našem radu su i Mreža mladih Hrvatske te međunarodni mirovni pokret Service Civile International. Od dionika iz javnog sektora tu su primarno Ministarstvo socijalne politike i mladih na nacionalnoj te Ured za socijalnu politiku i osobe s invaliditetom Grada Zagreba, na lokalnoj razini, a jako dobru suradnju imamo i s Uredom za udruge Vlade RH.
Što se financiranja tiče, pretežiti dio godišnjeg budžeta VCZ-a financira se iz sredstava Europske unije. Iza njih dolaze sredstva MSPM-a s kojim imamo sklopljeno strateško partnerstvo. Ona su nam, premda manja od EU sredstava, bitna radi svog kontinuiteta i prepoznavanja naših strateških ciljeva na nacionalnoj razini. Od drugih donatora trebamo istaknuti i Grad Zagreb, ali i rastući, iako još uvijek premalen, postotak samofinanciranja. Budžet VCZ-a kreće se u rasponu između 100.000 i 200.000 EUR godišnje, a godišnja financijska izvješća redovito objavljujemo na našim internetskim stranicama.
Hrvatska volontira! Info kutak o volontiranju u školama
S kojim su se problemima volonteri/ke susreli u nedavnim akcijama pomoći stradalima u poplavi? Kakvo je trenutno stanje u poplavljenim područjima? Postoji li vrsta problema/izazova s kojima ste se susreli tijekom ove akcije i koji će vam biti dragocjeni u budućnosti?
Mislim da je najveći problem uzrokovala činjenica da se država po prvi puta susrela s katastrofom ovakvih razmjera, koja je djelovala kao povećalo za inače kroničnu boljku naše javne uprave – manjak koordiniranosti i često nejasna podjela nadležnosti. Naravno, uvijek možemo pogledati preko istočne i južne granice i reći da nismo loše napravili posao, ali isto tako možemo pogledati i zapadnije (ili još istočnije, prema Japanu na primjer) te pronaći inspiraciju za bolje i efikasnije djelovanje u kriznim situacijama.
Treba čestitati svim volonterima, volonterkama, kao i različitim organizacijama te javnim službenicima koji su odradili velik posao, ali mislim da je iznimno bitno okrenuti se unatrag, napraviti evaluaciju i utvrditi što nije bilo dobro i što može biti bolje. Ono što se svakako pokazalo potrebnim je unaprijediti volontiranje u kriznim situacijama te bolje povezati resurse koji stoje na raspolaganju. To je ono što me možda najviše pogodilo – spoznaja da ljudi, kao i pojedini dionici iz privatnog sektora, imaju sve potrebne odgovore za ovakve probleme – samo je potrebno prepoznati i usmjeriti taj potencijal. A upravo na tome treba raditi.
Koliko su volonteri uopće educirani za pomoć i zaštitu u katastrofama?
Priprema i edukacija ovisi o tome tko je organizator volontiranja. Hrvatski Crveni križ pokazao se nezamjenjivim ne samo kod nas već i u Srbiji. Njihova sustavna edukacija i priprema volontera te briga o pitanjima poput adekvatnog osiguranja, povezivanja pravih ljudi s pravim poslovima svakako su procedure iz kojih bi i državne službe trebale učiti. No ono što nedostaje trenutno, a nedostajat će sve više kako vrijeme bude odmicalo (jer je posve nerealno očekivati da će se ovaj problem sanirati u roku od par tjedana), jest sustavna psiho-socijalna pomoć žrtvama kao i organizirana pomoć većeg broja volontera u sanaciji pogođenih područja. Uloga i potencijal volontera ovdje su ogromni, no u potpunosti zavisi od nadležnih institucija hoće li ih i u kojoj mjeri prepoznati.
Koji su tekući, tzv., mirnodopski problemi VCZ-a? Imate li dovoljno ljudi potrebnih za funkcioniranje ureda volonterskog centra? Gdje se nalaze tzv. 'uska grla'?
S naših preko 11.000 pojedinačnih korisnika i preko 400 organizatora volontiranja redovito smo potkapacitirani. Pogotovo kada nam se dogode nepredviđene i izvanredne situacije poput ove s poplavama. U VCZ-u se uvijek puno radilo, no s godinama smo naučile važnost usmjerenosti na proces, a ne samo na rezultate. Ili, bolje reći, gledati na kvalitetan proces rada kao na jedan od željenih rezultata. Naravno, to je moguće jedino kada imaš dovoljno vremena, a vrijeme koje imaš na raspolaganju, uz efikasnu organizaciju posla, ipak ovisi o broju ljudi. Zasad dobro pokrivamo sve ključne programe, no razvojno razmišljanje i rad na kvaliteti još uvijek zahtjeva od nas dodatni doprinos i tu apsolutno vidimo potrebu za poboljšanjem.
Što mislite zašto su gotovo 90% članova VCZ-a žene i kako umanjiti taj nesrazmjer?
Da, žene baš na sve strane. Jedan dio toga ide svakako na račun tradicionalne podjele uloga – dominantno konzervativna društva kakvo je naše vezuju pomoć i brigu za drugoga uz jednako tradicionalno shvaćanje uloge žene. Jednom većem broju muškaraca jednostavno nije dovoljno ''cool'' mirnodopski volontirati. Ne razmišljaju pritom kakvo dobro društvo propuštaju;)
Što se nas tiče, nemamo zasad nikakve mehanizme pozitivne diskriminacije muškaraca u procesima selekcije na natječajima za posao ili kandidaturama za upravljačka tijela, ali jako nam je drago da se među našim volonterima nalazi jedan pristojan broj pripadnika drugog roda/spola. Isto tako i s članstvom – među članovima Skupštine zastupljenost muškaraca ipak je viša.
Što učiniti da više njih potaknemo na uključivanje? Možda mijenjati percepciju volonterstva kako ''nečeg sušto altruističnog i za druge, jer ako nađeš nešto za sebe dok pomažeš odmah je to pomaganje manje vrijedno''. To je jedan veliki mit. Najveća ljepota volontiranja je što predstavlja jednu od malobrojnih aktivnosti kroz koje se istovremeno možeš brinuti za sebe i za drugoga, za okoliš, za svoje društvo, svoj svijet.
Hrvatska volontira! Dom za starije Sv.Ana
Kad razmotrimo količinu obavljenog posla od strane volontera u poplavama, čini se da volonterski centri djeluju kao vrsta državnog outsourcinga u elementarnim katastrofama, umjesto da strateški dio posla rade državne službe koje su educirani i opremljene za pomoć u ovakvim elementarnim nepogodama. Što mislite o tome?
Zanimljiv je podatak da bi za odrađivanje ogromnog posla slanja humanitarne pomoći samo iz Velesajamskog paviljona 34 jedna zaposlena osoba morala bi raditi 4 godine, 6 mjeseci i 8 dana, a isti je posao od 18. svibnja zaključno s prošlim tjednom obavilo 1022 volonterki i volontera poklonivši čak 9069,5 sati svoga vremena. S jedne strane ova brojka sasvim jasno govori o nezmjenjivosti uloge volontera u davanju odgovora na probleme našeg društva. S druge, opravdano se postavlja pitanje što bi u takvim operacijama trebale biti plaćene, a što volonterske pozicije. I na to pitanje treba što prije dati odgovor u obliku jasnih procedura kako se resursi, bilo ljudsko vrijeme i vještine bilo oni materijalni, ne bi iskorištavali i rasipali.
Postoje poslovi koje ne možeš platiti, ali sasvim sigurno postoje oni koje moraš platiti. Postoji i izreka da rad volontera nije plaćen jer je besplatan nego jer je neprocjenjiv. Jest, ali zato zahtjeva priznanje, poštovanje i obazrivost od strane onih koji se na njega oslanjaju. U svim relevantnim javnim politikama prema volontiranju upozorava se da smisao volontiranja nije u istiskivanju javnih funkcija koje su dužnost i odgovornost države i koje, uostalom, plaćamo kroz vlastiti porezni doprinos.
No, isto tako mislim da je nevjerojatno bitno da se kao društvo konačno odlijepimo od očekivanja od države koja su se pokazala kao nerealna, a koja stvaraju frustraciju i osjećaj bespomoćnosti. Jedini put naprijed kojeg vidim je da počnemo više kao pojedinci razmišljati kako se stvarno brinuti za sebe, kako se povezati s ljudima koji slično razmišljaju i kako stvarati manje ili veće, ali stalne pomake kao rezultat vlastitog truda, vlastite vizije. Čekati da se ovaj sustav složi da bismo počeli sretnije i zdravije neće nas nikud dovesti – trebamo ga sami prodrmati i natjerati da se pokrene, ali isto tako prepoznati i preuzeti vlastitu odgovornost za stvaranje tog sretnijeg i zdravijeg života.
Na volontiranje se u posljednje vrijeme u javnosti sve više kroz prizmu ekonomske krize i loših uvjeta na tržištu rada gleda podozrivo. Tome je vjerojatno razlog i uvođenje Stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa.. Mnogi volonteri/ke prijavljuju se za volontiranje ne bi li stekli iskustva u životopisu koja bi ih mogla učiniti konkurentnijim na tržištu rada ili da bi dobili mogućnost da putuju jer naprosto nemaju sredstava za putovanja izvan ovakvih i sličnih sustava. Kako gledate na takve motive pristupanja volonterskom centru?
Mi u VCZ-u apsolutno podržavamo shvaćanje da osoba koja poklanja svoje vrijeme mora osvijestiti što ona sama dobiva iz tog procesa kako bi volonterski angažman bio okončan uspješno za sve uključene. Priznavanje kompetencija stečenih volontiranjem na tržištu rada, potaknuto i zadnjim izmjenama Zakona o volonterstvu, korak je u pravom smjeru. Trenutno je prečesto slučaj da ljudi vrlo malo osviještavaju vlastiti proces učenja kroz volontiranje, što nažalost rezultira i često premalom svijesti o vlastitoj vrijednosti ili nedovoljnom sigurnosti u sebe same. Tu je ključna uloga koordinatora volontera koji trebaju biti mentori i vodiči u tom procesu.
Uvođenje stručnog osposobljavanja za rad na način na koji je uvedeno, uz nespretno povezivanje s ''volontiranjem za 1600,00 kuna'' nažalost je jako devalviralo pravu vrijednost rada volonterki i volontera, koju naše društvo još uvijek ipak nedovoljno prepoznaje. Najveći je izazov pronaći zlatnu sredinu, balans između vlastitih interesa i potreba te interesa i potreba organizacije ili korisnika s kojima volontirate. No jednom kad ga pronađete, ispunjenost, zadovoljstvo i osjećaj uzajamnosti koji s njim dolazi posve su neprocjenjivi.
Naslovna fotografija: Dada Žitko
