Objavljeno

Hitlerov rat sa ženama: Neispričana priča o koncentracijskom logoru Ravensbruck

Započelo je 1939. godine. Osam stotina žena marširalo je kroz šumu 80 kilometara sjeverno od Berlina do zabačene lokacije uz jezero. Šest godina poslije bilo ih je 130 tisuća. Između 10 i 40% tih žena je umrlo, a sve su pretrpjele izgladnjivanje, ropski rad, batine i torturu od strane njemačkih stražara/ica.

Ime mjesta na kojem su se odvijali ovi strašni događaji je Ravensbruck. Ovaj slabo poznati koncentracijski logor otvoren je u svibnju 1939. godine, četiri mjeseca prije izbijanja Drugog svjetskog rata. U njemu je ubijeno između 30 i 50 tisuća žena, no desetljećima gotovo da je itko na Zapadu znao za njegovo postojanje. Istina o ovom ženskom logoru krila se iza Željezne zavjese Hladnog rata.

Tek nedavno, priče iz Ravensbrucka su ugledale svjetlo dana. Novinarka Sarah Helm istraživala je logor, razgovarala s preživjelima te saznala kako je život izgledao unutar žičane ograde. Njezina su otkrića objavljena u knjizi If This Is A Woman.

Helm objašnjava kako je logor dizajnirao poglavnik SS-a Heinrich Himmler te je originalno bio namijenjen “njemačkim ženama koje su smatrane inferiornima te nisu bile željenje u genetskom bazenu”. To je značilo političarke, beskućnice, operne pjevačice. Okrivljenice za krađu i sitni kriminal, alkoholičarke kao i sve ostale žene za koje se smatralo kako narušavaju njemačke ideale ženskosti, a to je značilo biti ‘savršena’ kći, supruga i majka. Od žena se očekivalo da zaposjedaju samo obiteljsko okruženje i uloge.


Himmlerov posjet logoru u siječnju 1940. godine

Samo je 10% žena bilo židovskog porijekla, za razliku od zatvorenica u logorima smrti poput Auschwitza i Belsena. No, nakon prvih nekoliko godina, kada se rat zahuktao, a nacisti su rapidno širili Njemačko carstvo, dovođene su žene iz još dvadesetak europskih država. Bilo je Poljakinja, Francuskinja, pa čak i Britanki i Amerikanki koje su uhićene zbog pružanja pomoći progonjenima.

Ravensbruck je godinama ostao neispričana priča koja je naprosto ispala iz povijesnih knjiga postavši dijelom komunističkog bloka. Još strašnija strana zaborava jest ta da je “po povratku iz rata, većina žena bila toliko traumatizirana da nije htjela pričati o tome”, objašnjava Helm. “Nitko nije htio znati o tome što se zbivalo: htjeli su zatvoriti knjigu.”

No, njezina je istraga osvijetlila živote žena u logoru koji nas podsjećaju na ‘banalnost zla’ o kojem je pisala Hannah Arendt prateći suđenje Adolfu Eichmannu, mastermindu ‘konačnog riješenja’. Stražarke u Ravensbrucku bile su utjelovljenje ove banalnosti, poput često spominjane 19-godišnje Dorothee Binz koja je uživala u bičevanju zatvorenica zaključanih u maloj prostoriji, ohrabrujući svog psa da mokri po njihovim nogama.

Slične grozote proživljavali su svi zatvorenici/e po koncentracijskim logorima, međutim Helm ističe kako su u Ravensbrucku mnogi oblici kažnjavanja bili specifično dizajnirani za nanošenje boli ženama.

“Nisu dozvoljavali porode”, objašnjava. “Žene su prisiljavane na abortuse čak i do osmog mjeseca trudnoće, no u posljednjoj godini logora bilo je toliko trudnica da nije bilo moguće izvršiti sve te pobačaje.“ To je značilo da su djeca porađana, a potom ostavljena da umru od gladi. U periodu od osam mjeseci umrlo je gotovo 600 dojenčadi. Majke i kćeri koje su stizale zajedno odvajane su, a stotine žena i djece podvrgnuto je stravičnim ‘eksperimentima’.

Liječnici su prakticirali sterilizaciju na romskoj djeci od kojih su mnoga umrla. Pokušavali su pronaći lijek za spolno prenosive bolesti poput sifilisa i gonoreje. Nitko ne zna točno kako, no mnoge su žene umrle tijekom eksperimenata. Kružile su glasine kako su im ubrizgavali bakterije sifilisa u kralježnicu.


Zatvorenice u isčekivnju švedskog Crvenog križa

Žene su tretirane poput pokusnih kunića. Walter Sonntag, liječnik u logoru, izabrao je 75 najzdravijih Poljakinja te inficirao njihove noge gangrenom i bakterijama ili kemikalijama poput petrola i fenola stvarajući rane na koje je stavljao blato i krhotine stakla te ih ostavljao netretiranima, ili ih pak tretirao različitim eksperimentalnim lijekovima.

Helm je pisala o ovim ženama kao osobito hrabrima: “Uspijevale su krijumčariti informacije o tome što se zbiva. Koristile su vlastiti urin za pisanje pisama (nešto poput nevidljive tinte) te ih slali u London.” U svibnju 1944. vijesti o ovim okrutnostima emitirane su u Engleskoj, no logor je ostao otvoren sve do završetka rata.

Najgore je počelo upravo ’45. godine kada je logor bio prekrcan zatvorenicama. Nacisti su prenapučenost rješavali plinskim komorama, ubijajući po 150 žena odjednom. Čitajući o Ravenbrucku čini se nemogućim da je itko preživio, međutim mnoge jesu.

Helm govori: “Preživljavanje je teška tema. Kako bi opstali trebala vam je prije svega sreća. Zdrave žene su imale veće šanse. Ako su mogle biti od koristi za ropski rad, ostavljene su na životu”. Drugi način da se preživi bio je da postanu vođe bloka. To je značilo da se ponašaju kao stražari/ke, a često su zadobivanjem moći postajale i okrutne poput njih.

Helm piše o ženi Katharini Waitz koja je pobjegla iz logora preskačući preko 4 metra visokog zida i bodljikave žice u šumu. Uhvaćena je nakon tri dana, no u razdoblju njena izbivanja, zatvorenice iz njezinog bloka bile su prisiljene stajati potpuno mirno i bez hrane danonoćno. Nakon što je bačena natrag u zatočeništvo, Nijemci su zatvorenicama dali dopuštenje da čine s njom što hoće. Pretukle su ju palicama do smrti.

Kada su Sovjeti oslobodili logor u travnju ’45., pronašli su oko 2000 bolesnih žena i djece. No teror nije bio gotov. Rusi su silovali mnoge od žena koje su ‘oslobađali’, uključujući svoje sunarodnjakinje, trudnice i žene koje su tek rodile. Jedna preživjela žena svjedočila je kako ih Nijemci nikad nisu silovali jer su za njih bile ruske svinje, no njihovi vojnici s tim nisu imali problema. Žene su postale uobičajeni ratni plijen, odnosno nagrada pobjedniku.

Nije nikakvo čudo što je francuska liječnica Loulou Le Porz, zatvorenica u Ravensbrucku, u razgovoru s Helm izjavila: “Čovjek nije više mogao vjerovati u dobrotu ljudske prirode. Morala sam to naučiti ispočetka, i jesam. No trebalo mi je mnogo vremena.”

 

Izvor: Independent/Telegraph


Povezano