Kad sam imala devet godina, na TV-u sam nabasala na film Lijepa stvar dok je tata drijemao na kauču. Bila je to priča o dvama nesretnim tinejdžerima koji sreću pronalaze jedan u drugome, ali i moj prvi doticaj s ikakvim prikazom kvira. Moje su sinapse titrale prepoznavanjem koje me užasavalo i srodnošću koju nisam mogla odrediti tada dostupnim vokabularom. Stiskala sam šačice kako bih što efikasnije zadržala dah, da ne probudim tatu, da mi ne kaže da ne gledam stvari koje nisu za djecu, jer taj je film, osjećala sam, bio za mene. Ako postoje dečki koji vole dečke, što ako ja volim i cure? Što ako moja nervoza pokraj najkul cure iz razreda nije nervoza, kao što sam naslućivala? Ako TV prikazuje dečke koji vole dečke, znači li to da je to zapravo – normalno?
Kad sam došla kući s vikenda, posjela sam mamu i zasula je rafalima pitanja: Što je to gej? Mogu li žene biti gej? Zašto nikad nisam vidjela nikoga tko je gej? Mama je, vjerna sebi, podijelila sve što je znala – biti gej za nju je bilo nešto što postoji i nije pogrešno, već stvar prirode. Djetinje sam odahnula, sretna što me mama neće osuditi ako ispadne da sam ja jedna od njih, sretna što “prirodno” znači i da je mom tadašnjem autoritetu bogu to okej, jer je on to takvim i napravio. No mama je nastavila pričati, a ja sam to što je pupalo sakrila od sebe na sljedećih 17 godina, od mame na sljedeće 23, a od boga sve dok od njega nisam odustala.
***
Ispred sive pozadine stoji lik okrenut leđima, glave prekrivene crnim hidžabom iz kojeg izviruje tek komadić obrve i obraza. To je jedina javno dostupna fotografija Lamye H, pseudonima kvir književnice čiji prvijenac Hijab Butch Blues isprepliće priče iz Kurana s ispovijestima iz Lamyina kvir odrastanja. Ovaj kronološki nelinearan memoar ime preuzima iz knjige Stone Butch Blues, fiktivne autobiografije trans lezbe Leslie Feinberg iz 1993. No u Hijabu, izdanom 30 godina kasnije, ključnu ulogu igraju islam i imigrantsko iskustvo muslimanke u Americi, kao i autoričina anonimnost.
Tako već samom svojom javnom pojavom – kvir autorice koja skriva svoj identitet, a opet je vidljiva kao muslimanka, čime priziva predrasude implicitne američke publike – Lamya dovodi u pitanje popularnu zapadnu koncepciju islama i kvira kao međusobno isključivih kategorija, a kroz cijeli je memoar i subvertira. Svojim ogoljenim pristupom, pitkom prozom i poznavanjem Kurana plete snažan, a opet filigranski narativ prepun nijansi. Lamya skriva svoje lice, no istovremeno otkriva sav raspon svoje istine.
Iako ne imenuje državu u kojoj se rodila, a ni onu u kojoj je odrastala do dolaska u SAD, priče iz njezina vjerskog obrazovanja izravno odražavaju i podržavaju njezin kvir identitet, isprepliću se s njim i protežu se cijelim njezinim poimanjem sebe. „U ovakvu sam gej osobu izrasla, ovako moj kvir izgleda i nemam ništa za dokazati“, razmišlja dok je liječnica muslimanka, kad joj kaže da je gej, pita zašto nosi hidžab. Takvo supostojanje poentira smještanjem svog kvira upravo u sveti tekst i vjeru, kroz čitanja u kojima se ogledaju različiti trenuci njezina transnacionalnog kvir odrastanja.
Dok se u njoj samoj formiraju prva zaljubljivanja u žene, Lamya iz Kurana uči o trenutku kad se Merjami objavi anđeo Gabriel i čita ga kroz kvir leću: „[Merjama ga] zamoli da ode. Ne, hvala, kaže, molim vas da mi se ne obraćate. Radije bi bila sama nego u društvu ovog zgodnog muškarca. (…) Nasmije se iz sveg srca kad joj [anđeo] kaže da će imati bebu. Tko, ja? Kaže ona. Nikad me nijedan muškarac nije dotaknuo. Nijedan muškarac. (…) Nije im dopustila, nisu je zanimali. Merjama je lezba“, zaključuje, iako u tom trenutku još ne poznaje riječ na L.
Kroz stranice memoara otkrivamo niz takvih „alternativnih“ čitanja Kurana koja Lamyi (i nama) dopuštaju da se ogleda u njemu. Musino (Mojsijevo) objavljenje faraonu, kojim prorok riskira život, uz nju čitamo kao čin autanja. „Bože, učini prostranim prsa moja i olakšaj zadatak moj; odriješi uzao sa jezika moga da bi razumjeli govor moj“, mole i Musa i Lamya, on prije no što se auta faraonu, ona prije no što se auta prijateljici. Iako je svjesna i kritična prema homofobiji svoje religije, koje se i boji – „ne jer je homofobija jedinstvena muslimanima, već jer je homofobija muslimana veća osobna izdaja“ – sȃm je religijski tekst katalizator kojim se njezina samospoznaja očvršćuje, potporanj koji joj daje snagu da iskorači pred (određene) ljude svojim punim sebstvom.
***
A ja sam svoje puno sebstvo onog dana sakrila kao i Lamya svoje lice. Mama mi je ispričala o svojoj autanoj kolegici s posla, najboljoj prijateljici mog tate koja je bila vječno nesretna u ljubavi i patila za strejt ženama. Pričala mi je i o svojim dvama prijateljima koje je uhvatila, njezinim riječima, in flagrante delicto. Jedan je bio zaručen, drugi se trebao zarediti, voljeli su se potajno i nikad nisu pokazali svijetu tko su zaista – jedan je ostao u Crkvi, drugi je ušao u brak.
Prsa mi je polako nagrizao strah – ako ispadne da sam ja gej, hoće li me društvo smatrati zločinkom? Hoću li morati voljeti isključivo iz sjene i strahovati da će se moj kvir otkriti? Na koncu, tko će mene, kao i tatinu prijateljicu, takvu voljeti? Pitala sam mamu kako bi reagirala da ispadne da sam gej kad odrastem i rekla je da bi me svakako jednako voljela, no da bi bila tužna jer je to „strašno težak život“ koji prati žestoka osuda okoline i Crkve, a često i fizička opasnost.
***
U Lamyinu slučaju homofobija nije jedina opresivna fobija s kojom se susreće. U očima bijelih Amerikanaca ona je one of the good ones, pripadnica defaultno zastrašujuće skupine koja je individualno u redu. Kad joj prijateljev dečko kaže da bi izbjegavao religioznu muslimanku da ih nije upoznao njegov partner, Lamya kipi: „Ja sam kul [muslimanka] samo zato što projiciraš svoju ksenofobnu uskogrudnost, svoj manjak mašte o muslimanima na mene. Još ih uvijek projiciraš. Tvoje su predrasude još uvijek u sobi.“ Pripovijeda taj trenutak točno na polovici knjige, a upotrebom drugog lica jednine implicitno se obraća i čitatelju_ici – već smo na pola knjige, a možda je još uvijek čitamo kroz leću predrasuda. Lamya to odbija prihvatiti – želi nam pokazati tko je i što zastupa.
Zanimljivo je da tu subverzivnu iskrenost istom gramatičkom strategijom proteže i kroz svoje čitanje priče o Muhamedu: „Ti. Imao si četrdeset godina kad si primio wahi, otkrivenje od Boga, u obliku zapovijedi. Čitaj.“ Kroz citiranje božje zapovijedi poziva nas da pročitamo sebe u Muhamedovu narativu, postavimo se u njegov položaj, kao što to čini i ona sama: „Imam 21 godinu kad se autam sama sebi, kad primim nešto slično vlastitom wahiju“, vlastitom otkrivenju. Za autoricu su ta iskustva kvir samospoznaje vezana uz Merjamu, Alaha, Junusa (Jonu) i druge likove iz Kurana. Za svaku_og od nas vezane su uz osobne niti, okolnosti i tekstove koji pletu naše identitete.
***
Nisam htjela da mama bude tužna, ali htjela sam da zna tko sam. Nakon nekoliko dana ostavila sam joj poruku u kaputu na kojoj je pisalo da ću se zarediti kad odrastem. Nije shvatila podtekstualnu simboliku mog malog čina, a ja o kviru i sebi više nisam pričala.
Autohomofobiju je teško nadvladati upravo jer je ukorijenjena, perfidno ugrađena u lekcijama koje upijamo iz kuće, medija, škole, faksa, posla i društva. Lakše je postojati u poznatom sustavu no raspakirati te lekcije. Lakše je ostati nevidljiva, pa čak i samoj sebi – u pubertetu, uz „krivo“ prezime, štreberstvo i debljinu, nije mi trebala još jedna meta na leđima i razlog da se ponižavam u ogledalu. Nije bila bitna moja panika da će me, dok vrtimo bocu istine, snaći da konačno poljubim curu i da će svi vidjeti da mi to paše jednako kao i kad se ljubim s dečkima.
Svoja zaljubljivanja u djevojke mogla sam devalorizirati kao „eksperimentalnu fazu“ i time sakriti svoje bi(v)stvo jer sam se u heteronormativnom društvu čistom inercijom mogla sakriti u hetero odnose. Autobifobija je tako postala i moja privilegija i moj obrambeni mehanizam. No stasala sam, upoznavala kvir ljude, slušala autanje prijatelja i konzumirala kvir sadržaje, i tim sam putem polako prihvatila pojam bi-curious. Na faksu sam poljubila čak tri žene, koje su se jednako identificirale kao znatiželjne, no sljedeći bismo se dan vratile pričanju o vezama s muškarcima.
***
Lamya, kao ni ja, nije paragon borbe i beskompromisnog ideala autentičnog i otvorenog kvir življenja kakvo se često predstavlja kao jedino istinski vrijedno kvir življenje („Duguješ vidljivost kvir zajednici,“ kaže joj prijateljica, „moraš biti aut da bi vodila autentično gej život!“). Postoji kompromis između njezina autentičnog života u SAD-u, u kojem živi s odabranom obitelji i partnericom, i pismenog razotkrivanja čitateljstvu te njezina odabira da ostane anonimna i ne auta se u određenim krugovima.
Ono što bismo isprva i izdaleka tako mogli nazvati licemjernim ili dvostrukim životom zapravo je rezultat svega što čitamo u Hijabu. „Niti jednom nisam uspjela promijeniti nečije mišljenje“, piše Lamya, nakon desetljeća gorljivog prosvjedovanja, trpljenja homofobije i islamofobije, straha i borbe.
„Nikad se ne bih prestala boriti za ono u što vjerujem, ali trebala sam se boriti drugačije[.] (…) Jer sam, čak i ako ne otvorim usta da bih se borila, još uvijek hodajuća meta i vidljivo drugačija – džin, viđena i neviđena, spremnik za nasilje, neznanje, strah i štetu svijeta.“
Odlučila se, stoga, boriti pisanjem. Za nju pseudonim nije nešto čime se samokažnjava, već sklonište koje joj omogućuje borbu, u miru, pod vlastitim uvjetima. Eventualnu osudu čitateljstva Lamya tako neutralizira – njezin odabir relativnog autanja za nju je nužnost, ali i njezina verzija autentičnog življenja na koje polaže potpuno pravo.
***
Danas je deset godina otkako sam se konačno suočila s time da me privlače i osobe koje nisu muškarci te sama sebi priznala da polažem potpuno pravo na svoj kvir, bio on bi ili pan, zvala ga ja kako god mi padne na pamet. Mami sam rekla tek prošle godine, sestri par godina prije, partneru čim smo se upoznali, a prijatelji_ce su, kao moje vječno utočište, jednostavno, znale_i – rekla im ja ili ne. Ne mogu reći da me nisu proganjale izjave o tome što kome dugujem, da me nije progonio sram pred kvir zajednicom zbog neautentičnosti ili nedovoljnosti i strah da će strejt zajednica saznati da joj potajno ne pripadam.
No vlastiti put prepoznajem u Lamyinu Muhamedu:
„Prvo dijeliš poruku u tajnosti. Oprezan si i govoriš samo onima kojima vjeruješ[.] (…) Polako, počneš pozivati i druge u taj krug povjerenja. Gradiš malenu sljedbu, malenu zajednicu. (…) Mogu zamisliti tvoj ushit, tvoje olakšanje, jer ga i ja osjećam. To je onaj veličanstveni osjećaj koji dobiješ kad pozoveš nekog u svoj svijet.“
Hijab Butch Blues tako me pronašao u tridesetima, kad u braku s muškarcem, u koji nisam uletjela inercijom, već s ljubavlju i namjerom, pokušavam rasplesti svu tišinu svog kvira i iskomunicirati ga drugima, pozvati druge u svoj krug povjerenja. Hijab je Bildungsroman Lamyina specifičnog kvira i studija niti kojima nas kultura u kojoj odrastamo isprepliće, no za mene je i formativni tekst mog (nikad) kasnog kvir odrastanja i samospoznaje.
Lamya H koristi zamjenice she/they. U tekstu zbog jasnoće koristimo ženski gramatički rod.
