Neka je napokon prošla i ta godina žena! Njezin je početak koincidirao s proslavom kineske godine Tigra.
No romansa koja je počela na Valentinovo prošle godine napokon je završila i sada se sve možemo vratiti onome što najbolje znamo: čekanju 8. marta.
Naučile smo da ženama pripada jedan dan u godini. Tada obično dobijemo karanfil, a ja sam jednom prilikom na stolnoteniskom takmičenju dobila čak i mali pribor za šivenje. Sada kada su tigrice ponovo postale zečice, možemo odahnuti, vratiti krunu muškarcima i čekati svoj dan jer – jedan dan u godini je dosta.
Kada su počeli govoriti o godini žena, imala sam se potrebu uštinuti da vidim sanjam li – toliko mi je čudno bilo čuti kako žene u 2010. pišu bolje. Što pišu bolje? Možda oproštajno pismo ili oporuku jer već iduća, već 2011. neće više biti njihova.
I evo nas, dakle, u toj novoj godini, godini Zečica.
Vrtiti repićem, lizati rane – to se ove godine od nas očekuje. S pisanjem smo, valjda, završile. A kako bolje proslaviti kraj godine žena nego velikim vatrometom! Prije nego smo uopće priveli zvanično tu godinu kraju, eksplodirala je na književnoj sceni jedna velika krmača (kako smo u ratu zvali avionske bombe) i rasula po nama gomilu testosterona. Afirmira li Miljenko Jergović četnišvo ili ne, pitaju se svi na književnoj sceni. Svi osim književnica. Možemo se složiti da je ta šutnja opravdana jer zašto bi se autorica ticalo nešto što Globus nije istaknuo kao problem na koji bi trebale reagirati?
Prošle je godine, da vas podsjetim, tjednik Globus objavio veliki tekst pod naslovom Priznajte, mi pišemo bolje (Novi val ženske književnosti), u kojem je otkrio čitateljima da su 2010. godinu u književnosti obilježile žene. Imala sam problema s tim člankom, i još uvijek ih imam. Ne možeš ženama iz godine u godinu davati na raspologanje jedan dan i onda im iznenada pokloniti čitavih dvanaest mjeseci. Sve, sve, ali to ne! Žene trebaju znati gdje im je mjesto!
Na svu sreću, spomenuti je članak ipak pazio na osnovne konvencije pisanja o ženama. Odmah na početku, stavili su grupnu fotografiju da se vidi kako spomenute autorice izgledaju jer kako da znamo koliko je dobro to što književnica piše, ako ne znamo koliko dobro ili ne ona sama izgleda? To ne znači da sudimo o knjizi po koricama. Dobro, možda po debljini knjige – da vidimo koliko je teško to štivo i vrijedi li ga se prihvatiti. Uostalom, mnogi od čitatelja čitaju isključivo pisce, pa ih nešto mora privući književnicama i njihovim djelima, a što je ženi bolja reklama od njezinog stasa? Svi koji sada kolutate očima i vrtite glavom jer mislite da to nije u redu, sjetite se da prije 2010. nitko nije ni čuo da žene pišu, a kamoli bolje. I to samo zato što nisu pozirale za novine.
Članak u Globusu mi nije najbolje sjeo jer sam tada još uvijek mislila da je taj iznenadni interes za žene – neiskren, da je EPH zapao u krizu i traži novu publiku. Bila sam nepovjerljiva, ali sada znam bolje! Razlog zbog kojeg je Globus nekada pisao o književnicama, o Dubravki Ugrešić i ostalim vješticama, onako kako jeste, bio je taj što devedesete jednostavno nisu bile godine žena ni u književnosti ni drugdje. Trenutak je bio takav da Globus nije mogao tražiti od književnica da se slikaju za tjednik i onda iznad njihovih glava staviti naslov: „Priznajte, mi bolje silujemo Hrvatsku!“ Nije da nisu pisali o njima – jesu, ali nije Globusova krivica što su žene počele pisati bolje tek 2010. godine. Osim toga, dobro je da ih nisu fotografirali. Znate kako feministkinje ružno izgledaju.
I baš kada sam mislila da su književnice dosegnule vrhunac Globusovim člankom, njihova je nadmoć u 2010. još jednom potvrđena i to, ni manje ni više – nego pin-up kalendarom za 2011. godinu. Koja radost! Riječ je o kalendaru koji neće kupovati kamiondžije, automehaničari – ne, to je umjetnički kalendar u maloj nakladi, za privatne svrhe. Poduzetnik koji proizvodi i prodaje optičke kabele, Boris Markoja, odlučio je financirati kalendar koji će predstaviti književnice koje pišu i, budimo iskreni, izgledaju bolje!
Dobro je znati da književnice znaju prepoznati odličnu priliku da promoviraju svoja djela. Ovaj će im kalendar pribaviti toliko čitatelja o kojima prije 2010. ne bi mogle ni sanjati – oko njih tri stotine. Markojin poduhvat ne bi imao filantropske razmjere koje ima da je Jagna Pogačnik umjesto književnica poduzetniku za kalendar – pomozite mi da nađem pravu riječ – podvela, ne, ne – skupila pisce: oni se ne bore za medijski prostor kako to rade spisateljice. Nema potrebe gledati ih na kalendaru jer su oni svoju vrijednost dokazali. Red je bio na žene i Boris Markoja im je izašao u susret: dao im je prostor na kojem mogu pokazati koliko vrijede. Markoja ima, kako je Globus napisao, senzibilitet za umjetnost. Pretpostavljam onda da književnice koje su se za njegov kalendar fotografirale isto tako imaju osjećaj za optičke kablove.
Da me je netko prije par mjeseci pitao što o tom kalendaru mislim, rekla bih da je to užasno ponižavajući medij; da je to, u odnosu na fotografiranje za Globusov temat, silazak stepenicu niže – čak silazak u podrum, mada ti kalendari neće završiti ni tamo. Vjerojatno bih rekla i da mi nije jasno zašto bi žena koja odlično piše, dobiva nagrade, ima svoje čitatelje odlučila biti lutka sa naslovne strane, ali bez naslovnice. Bila bih ogorčena i ljuta jer je riječ o književnicama koje volim, ali ne na način na koji ih voli Globus ili proizvođač optičkih kabela ili Boris Kostelnik koji je začetnik ideje ili Jagna Pogačnik. U međuvremenu, shvatila sam da to nije pravi pogled na čitavu stvar. Da bi dospjela na kalendar, autorica prije svega treba ljubiti vlastitu sliku. Onako kako hrvatski pisci ljube sami sebe. Možda bi se i pisci rado slikali za kalendar, ali ih nitko ne pita jer književnice izgledaju bolje.
No sad je to sve završeno. Tigrice koje su suvereno vladale književnom scenom prošle godine sada su postale Zečice: prva velika mačo svađa i gotovo je.
I dobro je da je tako jer poslije nekog vremena ne bismo znali tko je tko. Ne bismo znali kome pripada čitava godina, a kome samo jedan dan, a to ne bi bilo dobro za književnost, a ni za Globus.
Zamislite samo kakva bi tragedija bila da je svaka godina godina žena! Zamislite da Ivana Simić Bodrožić odluči komentirati Jergovićevu izjavu da je Draža Mihajlović bio trodimenzionalan lik koji je imao svoju tragiku. Čudno bi bilo stalno biti izložen komentarima književnica. Mislim da bi to mnogima bilo previše. Zato su ih i stavili na kalendar tiskan u samo 300 primjeraka. Nisu to lica koja želiš gledati stalno. Jednom u par godina – da. Jednom godišnje – da, ali svakodnevno – ni slučajno! Javna je tajna, uostalom, da se s testosteronim u zraku lakše diše – u književnosti su oni kao svjež zrak. Čim ima previše estrogena, treba prozračiti.
