Objavljeno

Victoria Woodhull, američka sufražetkinja i pobornica slobodne ljubavi

Na današnji dan, 23. rujna 1838. godine, rodila se Victoria Claflin Woodhull, američka sufražetkinja, pobornica slobodne ljubavi, vlasnica prvih novina koje su otisnule engleski prijevod Komunističkog manifesta, ali i prva žena-broker, i prva žena koja se kandidirala za položaj američke predsjednice još 1872. godine.

Victoria California Claflin rodila se u gradiću Homer u Ohiju, u obitelji Buckmana Claflina, varalice i nadriliječnika, kao treće od četvero djece. Oba njena brata, Hebern i Maldon, bavili su se tiskarstvom, a Victorija je tijekom cijelog života ostala bliska sa svojom sedam godina mlađom sestrom, Tennessee Celeste Claflin.

Kad joj je bilo samo petnaest godina, Claflin se zaručila pa kasnije i udala za tada 28-godišnjeg Canninga Woodhulla. Slično njenom ocu, i Woodhull se predstavljao kao liječnik, no, u to vrijeme, u Ohiju, nije bilo potrebno predočiti dokaze o stvarnom medicinskom obrazovanju da bi se dobio naslov doktora. U samo nekoliko mjeseci, međutim, ispostavilo se da je Woodhull alkoholičar i ženskaroš. Bez obzira na to, par je imao dvoje djece, Byrona i Zulu. Sin Byron rodio se 1854. godine s nekom vrstom mentalnog problema, za koji je Victoria sumnjala da je uzrokovan alkoholizmom njegova oca.

Suočena s nemogućim brakom, Claflin se odlučila na nezamislivo, i 1864. godine odlučila se na rastavu. Rastava tada nije bila čak ni dopuštena u svim državama, a i u onima koje su je dopuštale, rastavljene žene društvo je automatski osuđivalo. Zato je Claflin zaključila kako bi žene morale imati mogućnost napustiti odnose koji ih ne zadovoljavaju. Isto tako, ljutila ju je licemjernost društva koje je prešutno toleriralo muškarce s ljubavnicama, ali je osuđivalo žene koje se upuštaju u vanbračne odnose. Tako je rekla:

“Ženi po prirodi pripada pravo seksualnog određenja. Kad se u njoj probude instinkti, tada, i samo tada trebala bi uslijediti razmjena. Kad se žena izdigne iz seksualnog ropsta do seksualne slobode, u vlasništvo i kontrolu nad svojim spolnim organima, a muškarci budu obavezni poštivati tu slobodu, tada će taj instinkt postati čist i posvećen; tada će se žena izdići iz nejednakosti i morbidnosti u kojoj sad jedva preživljava, a intenzitet i slava njenih kreativnih funkcija stoput će se povećati.”

Godine 1866., Claflin je upoznala svoga drugog supruga, Jamesa Harveya Blooda, a dvije godine kasnije, cijela se obitelj, zajedno s Victorijinom sestrom Tennessee, preselila u New York. Tamo su upoznale Corneliusa Vanderbilta, za kojeg je Victoria radila kao “spiritualni savjetnik”. Uz njegovu potporu, Victoria i Tennessee uspjele su postići nezamislivo, i počele su igrati na burzi, te su 1870. čak osnovale i svoju vlastitu brokersku firmu. Naravno, smjesta su se pojavila govorkanja da je to samo zato što je Vanderbilt ljubavnik jedne ili obiju sestara, a mnoge novine objavljivale su seksualizirane karikature dvije žene u brokerskoj firmi.

Koristeći profite s burze, sestre su osnovale novine koje su se zalagale za ženska prava i socijalnu reformu, Woodhull and Claflin’s Weekly.  Časopis je izlazio šest godina, a ubrzo je postao poznat po svojoj potpori za kontroverzne teme. Sestre su se tako zalagale za seksualno obrazovanje, slobodnu ljubav, žensko pravo glasa, ali i kraće suknje, spiritualizam, vegetarijanstvo, i legalizaciju prostitucije. Najkontroverzniji trenutak, međutim, dogodio se kad su, 30. prosinca 1871., objavile prvi engleski prijevod Komunističkog manifesta Karla Marxa. To nije čudno kad se zna da je Victoria Woodhull bila i članica 1. internacionale, iako je 1872. izbačena iz nje, zajedno sa većinom američkih članova.

No, pravi potresi kreću tek 1872. godine, kad je novoosnovana Stranka jednakih prava kandidirala Victoriju Woodhull za predsjednicu SAD-a, i bivšeg roba Fredericka Douglassa kao potpredsjednika. Koliko je ovo bilo revolucionarno ne mora se, vjerojatno, posebno naglašavati.

Nije, međutim, zgorega podsjetiti kako je ova kandidatura došla u vrijeme kad žene u SAD-u nisu imale pravo glasa, a nije bilo jasno čak ni imaju li pravo građanstva – o crncima da ni ne govorimo.

Još k tome, mediji su odlučili problem s ovom kampanjom riješiti ignorirajući ga, tako da je cijela priča dobila vrlo malo ili nimalo prostora u ozbiljnim novinama. No, čak ni to nije bilo dovoljno: protivnici kandidature Woodhull-Douglass optužili su kandidatkinju za sve i svašta, uključujući tu i bavljenje crnom magijom i/ili prostitucijom. Situacija je došla dotle da su Woodhull i njena obitelj izbačeni iz stana i jednu su noć proveli na cesti jer im nitko u New Yorku nije htio iznajmiti sobu.

Jedan od glavnih kreatora osobnih napada na Woodhull bio je tada iznimno popularan svećenik Henry Ward Beecher, koji je mnoge propovijedi posvetio napadima na ideju slobodne ljubavi i Woodhull osobno. No, Woodhull je došla do dokaza da Beecher sam ima aferu s jednom udanom članicom svoje pastve, suprugom Beecherova najboljeg prijatelja, Lib Tilton, i objavila je priču u svome časopisu.

Beecher je reagirao time što je na Woodhull nahuckao policiju, te je Woodhull sam dan izbora provela – u zatvoru, uhićena zbog “slanja opscene literature poštom” (nije zgorega ovdje primijetiti da je potpuno isti zakon u SAD-u ostao na snazi do 1996. godine, kad je bio dio tzv. Zakona o pristojnosti internetskih komunikacija.). Iako je javnost isprva bila zadovoljna time što je “Wicked Woodhull” završila u zatvoru (zajedno sa svojom sestrom i suprugom), novinari su ubrzo shvatili da su im ovo troje zapravo kolege, te da je u pitanju sloboda tiska. Jedan urednik iz Chicaga je tako rekao:

“Urednici znaju da je sve što je rekla o Beecheru istina, i moramo je ili podržati i učiniti najpopularnijom ženom na svijetu, ili uništiti i zgromiti; a odlučili smo učiniti ovo drugo.”

S vremenom, sve troje optuženika su oslobođeni svih optužbi, ali tek nakon što su im oduzete tiskara, osobni papiri, i računi na burzi. Procijenili su gubitak na oko pola milijuna dolara, i zatražili odštetu od – 50 tisuća. No, nikad nisu dobili ni centa. Nepotrebno je reći da nije dobila ni jedan elektoralni glas – ali, uostalom, prvi elektoralni glas za ženu past će u Americi tek sto godina kasnije, 1972. godine, kad će ga dobiti Tonie Nathan kao kandidatkinja za potpredsjednicu.

U prosincu 1876., bankrotirana i obeshrabrena, Woodhull se razvela od svoga drugog supruga, te se nešto kasnije zajedno s djecom preselila u Englesku da započne novi život. Prvo predavanje održala je 4. prosinca 1877. u St. James Hallu u Londonu. Tamo je upoznala Johna Biddulpha Martina, koji će joj 1883. godine postati treći i posljednji suprug. Uz pomoć svoje kćeri Zule, pokrenut će novi časopis, The Humanitarian, koji će izdavati od 1892. do 1901. godine.

Nakon toga, obudovjela i oslabljenog zdravlja, povući će se iz javnog života. Victoria Woodhull Martin umrla je 9. lipnja 1927. godine u mjestašcu Bredon’s Norton u Engleskoj.

Strašna žena.


Povezano