Fair trade proizvodi ostvaruju promet od oko tri milijarde eura godišnje, sve vrijeme financijske krize bilježe značajan porast, a oko osam milijuna ljudi na svijetu ne živi u siromaštvu zahvaljujući poštenoj trgovini.
Dok pijete kavu za deset kuna na splitskoj Rivi, uzmimo, mala je vjerojatnost da je jedna od misli koje vam kruže glavom usmjerena na trgovinski put koji je ta kava prešla da bi se našla u vašoj šalici. U najkraćem, taj bi put mogao biti ovakav: sirova kava je uvezena iz Etiopije, zemlje iz koje potječe biljka čije se sjemenke koriste za pripravu kave, i plaćena je oko jedan dolar za kilogram. Nakon prerade se u razvijenim zemljama od te količine posluži oko 80 napitaka, čija se pojedinačna cijena u prosjeku kreće između jednog i tri dolara. U tom lancu svi zarade, osim one prve ruke, pogotovo radnika na plantažama kave, koji najčešće rade gotovo u ropskim uvjetima. Slična je situacija s čajem, bananama, kakaom, pamukom, šećerom, koji dolaze iz zemalja Trećega svijeta. Zalažući se za pošteniju raspodjelu zarade na tim gotovim proizvodima ili sirovinama, još je šezdesetih godina započeo pokret fair trade ili pravedna trgovina, kojoj je u osnovi poticanje plaćanja poštene cijene proizvođačima u zemljama u razvoju, čime im se osigurava isplativost, održivost i konkurentnost.
U početku je pravedna trgovina imala jak pečat političkog antineoimperijalističkog stava. Ima ga vjerojatno i danas, ali je polučio i konkretne rezultate. Fair trade proizvodi ostvaruju promet od oko tri milijarde eura godišnje i sve vrijeme financijske krize bilježe značajan porast. S obzirom na broj stanovnika, Švicarska je najveći potrošač fair trade (FT) proizvoda, a potom slijedi Velika Britanija. Danas je na razvijenim tržištima prisutno oko šest tisuća raznih fair trade proizvoda, najčešće kava, kakao, čokolada, šećer, tkanine, razna hrana, ukrasi … I što je najvažnije, procjenjuje se da oko osam milijuna ljudi ima koristi od fair tradea, kao što su proizvođači, radnici i njihove obitelji ili korisnici infrastrukture izgrađene novcem koji se izdvaja u lokalne zajednice. Jer, fair trade ne označava samo poštenije trgovinske odnose, već se i dio zarade ulaže u ono što je potrebno lokalnoj zajednici – izgradnja ceste, nabavka filtara za pročišćavanje vode, obnova škola, što se već procijeni prioritetnim. Tako se osnažuje zajednica, malo pomalo se mijenjaju uvjeti života i potiče se daljnja proizvodnja.
”Dok u Britaniji, najvećem tržištu poštene trgovine na svijetu, sedmoro od desetoro ljudi zna što je taj koncept, kod nas rijeko tko zna o čemu se točno radi”, kaže nam Irena Vukmanov, osnivačica prve domaće Udruge za promicanje pravedne trgovine, registrirane u Balama u Istri. Interes za poštenu trgovinu Irena Vukmanov je produbila radeći magisterij na tu temu na Ekonomskom fakultetu u Puli. Za potrebe magisterija je htjela provesti istraživanje pa je na brojne adrese domaćih tvrtki odaslala anketni upitnik s ciljem ispitivanja svjesnosti o konceptu, kao i spremnosti na uvođenje FT proizvoda. Međutim, ni od kog nije dobila odgovor, iako se tvrtke, podsjeća, vole deklarirati kao društveno odgovorne.
Da bi se proizvod službeno smatrao fair trade proizvodom, treba imati takav certifikat. Kava je bila prvi poljoprivredni proizvod s FT certifikatom 1988. godine. Fair trade znak se nalazi na svakom certificiranom proizvodu i jamči pravednu pogodbu između proizvođača i (vele)kupca. U sastavu FairTrade Labeling Organization je međunarodna certifikacijska tvrtka koja je odgovorna za certificiranje i potom inspekcije, kako bi bili sigurni da se trgovinski odnosi odvijaju prema međunarodno dogovorenim standardima.
Iako uvijek može biti manipulacija, FairTrade Labeling Organization radi pod sloganom ”Možete nam vjerovat jer mi ne vjerujemo nikome”, što znači da je nadgledanje trgovanja dosta rigorozno.
Ako netko u Hrvatskoj želi uvesti FT sirovinu ili proizvod, trebao bi se obratiti FairTrade Labeling Organization. Hrvatski proizvodi još ne mogu dobiti takav certifikat, jer nemamo ustanovu koja je članica Svjetske fair trade organizacije, koja bi onda bila ovlaštena da daje takve certifikate. Jedan od ciljeva Udruge za promicanje pravedne trgovine jest da iniciraju osnivanje takve ustanove.
Irena Vukmanov navodi da su kratkoročni ciljevi udruge osvještavati proizvođače da postoje fair trade proizvodi, potom ih poticati i da ih uvoze, a dugoročno da ih i sami počnu proizvoditi. Među hrvatskim proizvodima oznaku FT mogli bi dobiti, nabraja, poljoprivredni proizvodi, rukotvorine, a možda i vino i maslinovo ulje. Trenutno su usredotočeni na edukaciju u istarskim školama, gdje učenicima objašnjavaju o čemu se radi. ”U inozemstvu postoje fair trade škole, u kojima se poslužuju obroci i nose uniforme kupljeni u sklopu poštene trgovine”, pojašnjava Irena Vukmanov. U Hrvatskoj se za sada može kupiti tek mali broj FT proizvoda – čokolade (recimo Grand Cru ili Maestrani), Encianov šećer, kozmetički proizvodi iz Urtekramovog asortimana… U želji da potaknu uvoz FT kave, Udruga surađuje s jednim od najvećih proizvođača i distributera kave u Istri, koji upravo traži načine da uvede sirovu FT kavu iz Afrike ili Amerike.
No, u međuvremenu se u centru Zagreba otvorio dućan koji u cijelosti ima asortiman baziran na poštenoj trgovini. Riječ je o Sedmoj planeti u Tkalčićevoj ulici, gdje se prodaju razni afrički predmeti za dom i nakit. Sve je ručno proizvedeno u Ugandi i po fer cijenama direktno otkupljeno od malih proizvođača (nije kupljeno na veliko u nekoj tvornici) kako bi se prodavalo u Hrvatskoj.
Kako je krenuo taj ugandsko-hrvatski ”biznis”, prepričala nam je vlasnica dućana Marina Pirš. Njena je sestra Mirella Brenke sa suprugom i dvoje djece živjela u Njemačkoj, baveći se prodajom nekretnina. Kada su odlučili ”dati smisao” životu, suprug joj se prijavio u program njemačke Vlade za educiranje o menadžmentu stanovništva nerazvijenih zemalja i tako su se prije godinu dana preselili u Ugandu. Tamo je Mirella Brenke upoznala žene, mahom samohrane majke, koje u siromašnom predgrađu glavnog ugandskog grada Kampale žive bez struje i vode i jedva preživljavaju izrađujući unikatni nakit od perlica napravljenih od lakiranog recikliranog papira. Odlučila je osnovati tvrtku koja od njih otkupljuje proizvode po poštenim cijenama i prodaje ih u Hrvatskoj. Povezala se i s drugim ugandskim proizvođačima – tkanina, predmeta za kuću, suvenira i slično – i njena tvrtka Bead by bead (Perlica po perlica) te proizvode plasira u dućanu ”Sedma planeta”. Osim što plaća odmah i pošteno (više nego što bi zaradili prodajući te proizvode na lokalnoj tržnici), Bead by bead 20 posto od svoje zarade odvaja za humanitarne svrhe pa tako sada financiraju školovanje sedmoro djece žena koje izrađuju nakit. Namjeravaju ulagati i u educiranje proizvođača, koji, kaže Marina Pirš, najčešće ne znaju kome i kako uspješno prodati svoje proizvode. Pitamo Marinu Pirš znači li FT proizvod automatski i višu cijenu, kao što je slučaj s ekološkim proizvodima? ”Ne nužno, ali to ovisi o prodavaču. Fair trade proizvod je otprilike 15 do 20 posto skuplji u nabavi od običnog proizvoda pa ako se marže nešto smanje, onda ni proizvod ne mora biti skuplji. Nešto su skuplji fair trade proizvodi koji su ujedno i ekološki. Nama je, recimo, najveća financijska stavka avionski prijevoz proizvoda od Ugande do Hrvatske”, objašnjava. No, posao je krenuo sasvim dobro, tako da je u planu otvorenje još jednog dućana u Zadru.
Pravedne cijene proizvoda određuju se tako da se uzme u obzir utrošeno vrijeme i trud te troškovi života u lokalnoj zajednici, a cilj je smanjiti negativne učinke neoliberalnog kapitalizma, kao što su potplaćenost rada, niski socijalni i zdravstveni standardi te nebriga o održivom razvoju. Zašto bi se prodavači ili proizvođači odlučili na poštenu trgovinu kada time smanjuju svoj dobit? Zbog toga što je to ulaganje u pozitivan imidž, čime pridobivaju potrošče koji vode računa pod kojim je uvjetima nastalo ono što kupuju. U Hrvatskoj je za sada nemoguće biti fair trade potrošač, jer jednostavno nema dovoljno izbora proizvoda koje bismo mogli kupiti. No, riječ je o trendu koji stabilno jača svuda u svijetu i možemo sa sigurnošću očekivati da će se preliti preko naših granica. Makar došla i na valu pomodarstva, društveno odgovorna potrošnja i proizvodnja ”moda” je koju treba podržati.
Tekst je prvotno objavljen u Poslovnom dnevniku.
