Profesor filozofije na Sveučilištu Notre Dame, Gary Gutting, je u sklopu serije intervjua objavljenih u The New York Timesu s Nancy Fraser razgovarao o filozofskim pitanjima koja se tiču feminizma. Fraser je profesorica filozofije i politike na Sveučilištu The New School i autorica knjige Fortunes of Feminism: From State-Managed Capitalism to Neoliberal Crisis (Sudbina feminizma: Od državnog kapitalizma do neoliberalne krize).
Nedavno ste napisali: “Kao feministkinja, uvijek sam pretpostavljala da borbom za emancipaciju žena gradim bolji svijet; ravnopravniji, pravedniji i slobodniji. No u posljednje vrijeme počinjem se brinuti da naša kritika seksizma sada daje materijal za opravdavanje novih oblika nejednakosti i eksploatacije”. Možete li to malo pojasniti?
Moj je feminizam proistekao iz Nove Ljevice i još je obojen mišlju toga vremena. Za mene feminizam nije samo postavljanje pojedinih žena na položaje moći i privilegija unutar postojećih društvenih hijerarhija, već nadilaženje tih hijerarhija. To zahtijeva propitivanje strukturalnih izvora rodne dominacije u kapitalističkom društvu. Prije svega institucionalizirano odvajanje dviju naoko različitih aktivnosti: s jedne strane takozvani ‘produktivni’ rad, povijesno povezivan s muškarcima i s naknadom u obliku plaće, a s druge strane neplaćene kućanske aktivnosti koje još uvijek većinom obavljaju žene.
Po mom mišljenju, ta rodna, hijerarhijska podjela između ‘produkcije’ i ‘reprodukcije’ definirajuća je određuje strukturu kapitalističkog društva i duboki je izvor rodnih asimetrija ukorijenjenih u njemu. Nema emancipacije žena dokle god ova struktura ostane netaknuta.
Zašto se adresiranje feminističkih pitanja promatra kao fundamentalna transformacija sustava, a ne kao značajan korak u ispravljanju socijalnih i ekonomskih nedostataka našeg kapitalističkog društva?
Može se i tako gledati na to. No, ja propitujem unapređuje li feminizam uistinu taj proces.
Meni se čini da je današnji srednjostrujaški feminizam prihvatio pristup kojim se ne može postići jednakost za sve žene, a kamoli za nekoga drugoga. Problem je što se ovaj feminizam usredotočio na poticanje obrazovanih žena iz srednje klase na razbijanje staklenog stropa ili, drugim riječima, na uspinjanje po korporativnoj ljestvici.
Po definiciji, od njega koristi mogu imati samo žene profesionalno-menadžerske klase. Zbog nedostatka strukturalnih promjena u kapitalističkom društvu te žene mogu imati koristi samo oslanjajući se na druge, prebacujući brigu za djecu i kućanske poslove na slabo plaćene radnice s nesigurnim statusom koje su rasno tipizirane i/ili imigrantice. To nije i ne može biti feminizam za sve žene!
Ali, to nije sve. Srednjostrujaški feminizam je usvojio usku, tržišno orijentiranu definiciju jednakosti koja se lijepo slaže s prevladavajućim neoliberalnim kapitalističkim nazorima. Pri tome ide niz dlaku posebno gramzljivom obliku kapitalizma koji donosi novac ulagačima na račun životnog standarda svih ostalih. Ono što je gore, taj feminizam pruža alibi ovakvoj grabežljivosti. Liberalno feminističko mišljenje jača karizmu, auru emancipacije na kojima neoliberalizam opravdava svoju sveobuhvatnu redistribuciju bogatstva usmjerenu prema onima gore.
Možete li dati konkretne primjere na kojima se vidi kako srednjostrujaški feminizam pomaže kapitalističkoj eksploataciji?
Naravno. U 1970-ima, feministkinje su razvile su snažnu kritiku poslijeratnog kulturnog ideala poznatog pod nazivom ‘obiteljska plaća’. Ista pretpostavlja da bi žene trebale biti kućanice, a njihovi muževi hranitelji obitelji koji zarađuju dovoljno da uzdržavaju cijelo kućanstvo. Naravno, samo je manji broj američkih obitelji uspio dostići taj ideal.
Ipak, on je snažno utjecao na fazu kapitalizma koja je počivala na masovnoj proizvodnji i relativno dobro plaćenom radu muškaraca (posebice bijelih), udruženih u sindikate. To se promijenilo s drugim valom feminizma koji je proglasio obiteljski prihod stupom muške dominacije i ženske zavisnosti.
U tom je trenutku pokret još dijelio antikapitalistički etos Nove ljevice. Nije kritizirao vrednovanje rada za plaću, a još manje ocrnjivanje neplaćenog rada u kućanstvu. Naprotiv, feministkinje tog razdoblja propitivale su androcentrizam društva koje profit stavlja ispred ljudi, ekonomsku proizvodnju ispred ljudske i društvene reprodukcije.
Htjele su promijeniti strukturu sustava i njegove vrijednosti, jednim dijelom decentralizirajući plaćeni rad i pozitivno vrednujući neplaćene aktivnosti, pogotovo njegovateljski rad koji su obavljale žene.
Kako se promijenila kritika ‘obiteljske plaće’?
Današnja feministička kritika zauzima drugačiji položaj. Ona nastoji potvrditi novi, moderniji ideal kućanstva s dvoje hranitelja koji zahtijeva zapošljavanje žena i istiskivanje vremena za neplaćeni kućanski rad. Podupirući taj ideal, srednjostrujaški feminizam smješta se uz bok potrebama i vrijednostima suvremenog neoliberalnog kapitalizma. Taj je kapitalizam unovačio žene u plaćenu radnu snagu u masovnim razmjerima dok je istovremeno izmještao proizvodnju na globalni jug, slabio sindikate i zatrpao tržište rada slabo plaćenim i nestabilnim poslovima.
To je naravno značilo smanjivanje stvarnih dohodaka, naglo povećanje broja sati plaćenog rada po domaćinstvu potrebnih za uzdržavanje obitelji i očajnički potez prebacivanja kućanskog rada na druge kako bi se oslobodilo vrijeme za plaćeni rad. Kakva ironija! Feministička kritika ‘obiteljske plaće’, nekoć usmjerena protiv kapitalističke devalvacije kućanskog rada, sada služi intenziviranju kapitalističke valorizacije plaćenog rada.
Nisu svi feministički napori fokusirani na žene iz viših klasa. Što je s projektom koji omogućava mikrokredite siromašnim ženama u nerazvijenim zemljama kako bi mogle pokrenuti male biznise?
Drago mi je što me to pitate jer je to još jedan primjer izokretanja feminističkih ideja u korist neoliberalnih kapitalističkih ciljeva. Mikrokredit se propagira kao način ‘osnaživanja’ žena u siromašnim, ruralnim regijama globalnog juga. Trebao bi predstavljati i novi, participacijski način borbe protiv siromaštva, odozdo, i zaobilaziti birokraciju i državne projekte prijašnjeg razdoblja.
Dakle, kod mikrokredita se u jednakoj mjeri radi o glorofikaciji tržišta, omalovažavanju države i rodnoj jednakosti. Te ideje postaju sumnjivi amalgam, zazivanje feminizma da uljepša ideologiju slobodnog tržišta.
Mikrokrediti su postali popularni u trenutku kada su međunarodne financijske institucije zagovarale strukturalne prilagodbe na globalnom jugu. Uvjetovali su postkolonijalne zemlje zajmovima koji podrazumijevaju liberalizaciju i privatizaciju njihove ekonomije, rezanje socijalna davanja i napuštanje makroekonomske politike usmjerene ka suzbijanju siromaštva i nezaposlenosti.
Mikrokreditiranje ne može zamijeniti te politike. Okrutna je obmana tvrditi suprotno. I opet se zazivaju feministički tropi kako bi legitimirali politike koje su štetne za većinu žena, kao i djece i muškaraca.
Je li povezivanje feminizma s fundamentalnom kritikom kapitalizma izgubljena bitka? Većina Amerikanaca misli da se kapitalizam neće mijenjati.
Nisam nimalo uvjerena da je transformacija neoliberalnog kapitalizma izgubljen slučaj. Čini mi se da je socijalni sustav u dubokoj višedimenzionalnoj krizi koja je istodobno ekonomska, ekološka, socijalna i politička. Nešto će se morati promijeniti, kao što je bilo u 1930-ima. Rekla bih da je pravo pitanje tko će i prema čijim interesima mijenjati kapitalizam, a ne hoće li se on mijenjati. Htjela bih da se feministi/kinje pridruže drugim progresivnim i emancipatorskim društvenim pokretima, intelektualno i praktično, te da odrede smjer promjene.
Znači li to ograničavanje napora za poboljšanje uvjeta za žene u trenutačnom kapitalističkom sustavu u ime željene revolucije?
Nikako! Preporučila bih strategiju ‘nereformističke reforme’, da upotrijebim izraz francuskog ekosocijalista Andréa Gorza. To znači osmišljavanje reformi koje donose stvarne rezultate u sadašnjosti i istovremeno otvaranje puteva radikalnijoj borbi za dublju, strukturalnu promjenu u budućnosti. Feministi/kinje mogu prihvatiti taj pristup u agnostičkom duhu. Ne trebamo odlučiti sada treba li krajnji rezultat biti postkapitalističko društvo.
Moje je mišljenje, kako sam prethodno rekla, da se muška dominacija ne može prevladati bez dokidanja kapitalističke preferencije ekonomske produktivnosti nad društvenom reprodukcijom. Radikalna promjena je realističniji plan od politike ‘naslanjanja’.
Ali, ne bih bila nesretna da mi se dokaže drukčije. Ako nova vrsta kapitalizma može osloboditi sve žene, a da ne našteti nekom drugom, ja sam za.
Mnogi feministi/kinje su danas posebno zabrinuti zbog nesvjesnih predrasuda prema ženama, predrasuda koje imaju čak i oni/e koji svjesno podupiru prava žena, uključujući i žene same. Koliko važnim smatrate taj problem?
Nesvjesne predrasude prema ženama i svemu što je kodirano kao ‘ženstveno’, prožimaju naše društvo. Imate pravo, to utječe na razmišljanje žena, uključujući i samoproglašene feministkinje. Mogu dati mnogo primjera, no najdraži mi je jedna zagonetka.
Kirurg u hitnoj službi mora operirati dječaka teško ozlijeđenog u prometnoj nesreći u kojoj mu je poginuo otac. Kirurg pogleda dječakovo lice i kaže: “Ne mogu ga ja operirati. To je moj sin”. Kako je to moguće? Začudili biste se koliko je vremena potrebno ljudima, uključujući i feministe/kinje, da zaključe kako je kirurg žena. Mnogi kažu da je riječ o gay muškarcu. Također, brojni su i primjeri utjecaja seksističkih predrasuda na prosudbu kvalifikacija u prijavama za posao.
No, to je pitanje individualnih predrasuda, svjesnih ili nesvjesnih?
Nipošto. Norme koje svrstavaju ‘maskuline’ kvalitete iznad 9feminilnih’ ukorijenjene su u naše društvene prakse i institucije, uključujući pravo, medicinu, korporativnu kulturu i kriterije za dobivanje socijalne pomoći. Mislim da to nije samo u glavama ljudi. Upravo suprotno, kulturne vrijednosti koje podčinjavaju žene duboko su ukorijenjene u socijalnim strukturama koje reguliraju društvenu interakciju u svakodnevnom životu.
Feminizam se ne može ograničiti na mijenjanje svijesti. Moramo eliminirati seksističke vrijednosti iz naših društvenih institucija i zamijeniti ih vrijednostima koje njeguju jednaku svih.
Možete li dati primjere ukorijenjenosti ovih vrijednosti u naše društvene prakse i institucije?
Nekoliko je sudova presudilo da uskraćivanje porodiljnog dopusta ženama nije spolna diskriminacija jer ne uskraćuje ženama neko pravo koje muškarci imaju. Pretpostavljajući da je muški radnik standard, oni zapravo kažnjavaju žene jer su ‘drukčije’. Trenutačna regulativa socijalne pomoći tjera majke male djece na rad. Prešutno zaključujući da odgajanje djece nije rad, regulative smještaju korisnice u položaj grebatorica u kojem dobivaju nešto za ništa.
Na kraju, pravne norme koje definiraju samoobranu pretpostavljaju tipično mušku socijalizaciju u kojoj pojedinac uči odmah uzvratiti. Zlostavljane žene koje čekaju priliku da onesposobe zlostavljača teško se mogu pozvati na samoobranu. U svim tim slučajevima, a ima ih mnogo, naše institucije i društvene prakse djeluju na temelju androcentričkih i seksističkih normi koje sprečavaju žene u potpunom sudjelovanju u društvenom životu.
Još jedan feministički problem predstavlja takozvana kultura silovanja, pogotovo na sveučilišnim kampusima. Što mislite o tome?
Moram priznati da imam podijeljene osjećaje spram toga. Djelomično zbog toga što se uvijek brinem kada jedan problem postane tako dominantan da zasjeni ostatak feminističke agende, kao što se događa s pobačajem u Sjedinjenim Državama. Ujedno imam i određeni déjà vu. Kao da ponovno imamo svađu protekcionističke struje feminizma koja se usredotočuje na nasilje protiv žena i traži rješenja kroz kazneno pravo i koja želi potvrditi žensko djelovanje i seksualnu slobodu.
Osobno, uvijek sam htjela razviti treći pristup koji bi omogućio ne samo seksualnu autonomiju za žene, nego i građanske slobode za sve. Taj bi se pristup bavio silovanjima, ali i drugim, neosobnim ili sustavnim oblicima prinude koja ograničava žensku autonomiju u seksu i drugim sferama.
Primjerice, istaknula bih stav pokreta zlostavljanih žena iz 1970-ih koji je naglašavao važnost izlaznih rješenja u obliku smještaja i poslova za žene kako bi mogle uzdržavati sebe i djecu, a ne samo sankcije za zlostavljače.
Kako biste primijenili taj stav na problem silovanja na kampusima?
Brinu me svjedočenja koja proglašavaju sveučilišne kampove lovačkim terenom za silovatelje. Prihvaćam da postoje enklave koje zaista zaslužuju da ih se opisuje kao silovateljske kulture, ali smatram da su ograničene i ne želim da se taj izraz olako koristi i tako izgubi značenje i kritičku snagu. Učestalije situacije seksualnog iskorištavanja (taj je izraz često točniji od silovanja) karakterizira dvosmislenost komunikacije, osjećaja, teškoće u prepoznavanju nečije želje ili nedostatak želje i osjećaja ne-imanja prava na izražavanje tih osjećaja.
To su sve okolnosti koje ne idu u korist ženskoj seksualnoj autonomiji pogotovo u heteroseksualnim miljeima. Važno je isticati kritičko i transformativno shvaćanje tih dinamika. No, trenutačna hiperbolična kampanja protiv kulture silovanja je preosorna za taj zadatak.
Prevela i prilagodila: Lana Perišić; Izvor: The New York Times
