Objavljeno

Cynthia Enloe: Samo bi nefeminist rekao da je novačenje žena strategija rodne ravnopravnosti

Teoretičarka Cynthia Enloe jedna je od pionirki feminističke kritike militarizma, a njezini radovi na tu temu obavezno su štivo Rodnih studija diljem svijeta. Prije par tjedana u Sarajevu je održana radionica na temu militarizma u organizaciji Međunarodne lige za mir i slobodu (Women’s International League for Peace and Freedom – WILPF), najstarije svjetske ženske mirovne organizacije, što je bila jedinstvena prilika za razgovor s ovom iznimnom teoretičarkom, feministkinjom i borkinjom za ljudska prava žena.

 

Nemojte ovo pitanje krivo shvatiti, ali rođeni ste 1938. godine pa me zanima odakle vam volje i motivacije s 78 godina putovati iz SAD-a u Sarajevo na samo nekoliko dana? Zašto Sarajevo? 

Nikad nisam bila tu, a uvijek sam imala osjećaj da bi trebala doći. Većina ljudi u SAD-u ne zna ništa o Jugoslaviji ni o državama koje su nastale poslije, osim da je bio rat. Ja znam jer sam studirala političke znanosti, ali većina ne zna. Kako radim s dosta feministkinja iz različitih dijelova svijeta, znala sam da se i tu žene organiziraju i htjela sam znati više. Baš zato što znam jako malo, htjela sam znati više.  

Da, i nekoliko puta ste ponovili da ste prije svega pohlepni za znanjem?  

Pohlepna, upravo! Uvjerena sam da ako zauvijek ostanemo učenici, ostajemo u kontaktu sa stvarima. 

Da li još uvijek podučavate?

Morala sam odustati od predavanja, ali na neki način sve što radim je podučavanje. Oduvijek sam bila jako zainteresirana za djecu iz zadnjeg reda, učenike koji biraju zadnju klupu jer im je to način da pokažu da žele biti nevidljivi. Uvijek ih činim nervoznima jer stanem ispred njih i tražim da iskažu svoje mišljenje. Iako više ne podučavam na fakultetu, držim puno predavanja, najviše zbog toga što je puno ljudi zabrinuto oko militarizma i militarizacije i pogotovo zato jer puno feministkinja postalo pametno oko ovih pitanja. Prije nego sam došla sad u Sarajevo održala sam predavanje u Velikoj Britaniji i iako se radilo o akademskom okruženju, došli smo do zaključka da zapravo nisu izučeni postavljati feministička pitanja kad je riječ o ratu.

Što bi značilo postavljati feministička pitanja kad je riječ o ratu i militarizmu?

Moramo se uvijek iznova pitati gdje su žene. Moramo biti znatiželjne gdje je mjesto žena (i djevojaka) u svakodnevnom prihvaćanju ili otporu prema ideji da su muškarci ‘pravi’ muškarci ako nose oružje, ponašaju se kao zaštitnici unutar svoje etničke grupe ili ih se ustoličuje kao ‘stručnjake’ po pitanju politike.

Da li žene kao majke, supruge, kćeri, sestre ili djevojke gaje poštovanje prema takvim muškarcima ili upravo suprotno – inzistiraju na manje militariziranim oblicima muškosti kod muškaraca i mladića u svojim životima?  Drugim riječima, postavljati feministička pitanja značilo bi ne kriviti žene niti ih pretvarati u heroine – nego radije ozbiljno shvatiti njihove uloge u svoj njihovoj različitosti i kompleksnosti.  Ako ne postavljamo ozbiljna pitanja o životima žena nikad nećemo ući u izvore militarizma. Biti znatiželjna oko muškaraca i njihove želje da ih se gleda kao ‘muževne’ je važno, ali nikad nije dovoljno.

Militarizam u različitim vremenima dobiva različite oblike. Što biste rekli u kakvom vremenu militarizma danas živimo? Pogotovo s obzirom na vaše iskustvo SAD-a, za koje kažete da je hipermilitarizirano društvo?  

Trenutno je hipermilitarizirano, ali nije uvijek bilo. U svakoj zemlji, pa i u SAD-u, mogu se pratiti tragovi militarizma, mogu se raditi grafikoni kako je ne samo politika nego i kultura postajala sve više militarizirana. Što se SAD-a tiče, uvijek mi je bio zanimljiv primjer igračke G.I. Joe koja predstavlja američkog vojnika. Njena popularnost počela je rasti s krajem rata u Vijetnamu, a prije toga, kasnih šezdesetih, bila je toliko nepopularna da su je prestali proizvoditi. Dakle, ne samo da se djeca nisu igrala vojnika nego i roditelji nisu mislili da trebaju kupovati takve igračke (prvenstveno) dječacima. Ovaj primjer govori da postoji vrijeme prije i poslije i ovo je jedan način da se to vrijeme izmjeri. Vojska je nakon poraza u Vijetnamu drastično izgubila na popularnosti i igračka poput ove bila je u Reaganovo vrijeme način da se vojnike i vojnički način života učini opet popularnim i postajao je trud različitih sfera, od kulture do medija, da se ponovno uspostavi čast vojničkog života. Pogotovo je to bilo nužno jer više nije postojala obavezna regrutacija i ovo je bio jedan od načina da se privuče dobrovoljce.

Ali nije li pitanje motivacije za dobrovoljno prijavljivanje u vojsku usko povezano sa siromaštvom jer je često način osiguranja dobrih i sigurnih prihoda? Cijelo Sarajevo je upravo oblijepljeno plakatima na kojima piše ‘Pridruži se Obrambenim snagama BiH’. Čak su i rodno osjetljivi pa je na fotografiji vojnikinja u sredini između dva vojnika.

Zbog potrebe za dobrovoljcima američko Ministarstvo obrane moralo se okrenuti promociji i oglašavanju. Kladim se da su ovi plakati u Sarajevu smišljeni od strane marketinške agencije, a ne ministarstva, što je zapravo militarizacija marketinških agencija. Što se vojske i siromaštva tiče, u današnje vrijeme u Americi krajnje siromašni ne mogu ni ići u vojsku jer to što su potpuno siromašni vrlo vjerojatno znači da nisu ni završili srednju školu, a u vojsku ne možeš ići ako nemaš diplomu. Vojska treba pismene ljude s određenim vještinama za koje Pentagon misli da bi vojnici trebali imati.  Moderne vojske, posebno nakon 1980., nakon što je ukinuto obavezno novačenje počele su na žene gledati kao na obećavajuće vojnike iako nikad prije nisu bile prijateljski raspoložene prema ženama.  Ipak, žena nikad neće biti previše u vojsci jer joj se onda više neće htjeti pridružiti mladi muškarci.

I Hrvatska je na žene počela gledati kao na ‘obećavajuće vojnike’.

Dakle, barem znamo da nikad neće doći do feminizacije vojske?

Ne, nikad! Jer kad bi to toga došlo nikad ne bi dobili muškarce koje trebaju. Vojska s najvećim postotkom žena je vjerojatno Izrael, ali ni oni ne regrutiraju sve žene – izostavljene su udane žene, žene s djecom, žene iz ortodoksnih zajednica.

Novačenje većeg broja žena obično se prezentira kao jedna od strategija rodne ravnopravnosti ?

Samo bi nefeminist rekao da je to strategija rodne ravnopravnosti.

Naravno, slažem se, ali zato na plakatu o kojem smo pričale stoji i jedna žena?

Naravno, ali i znamo zašto se to događa. Bilo koju radikalnu feminističku ideju s vremenom će kooptirati institucije patrijarhata i izvrnuti je na svoj način. Na sličan način su reagirali duhanski proizvođači kad su shvatili da je jako puno ljudi prestalo pušiti pa im je pala na pamet sjajna ideja da reklamnim kampanjama privuku mlade žene da počnu pušiti kako bi „dokazale svoju ravnopravnost“.

Mijenjaju se i načini na koji se konstruiraju poželjne forme maskuliniteta, odnosno nije više toliko društveno prestižno biti vojnik?

Ovisi o kojoj zemlji se radi, zato je toliko zanimljivo promatrati te procese. Jako je zanimljiv primjer Rusije gdje je Putin pokrenuo čitave kampanje podizanja društvenog statusa vojske u očima civila odnosno roditelja i tinejdžera nakon što je on radikalno opao zbog ratova u Čečeniji, što je neki ekvivalent vijetnamskom ratu u američkom kontekstu.

S druge strane, jako dugi ratovi u Iraku i Afganistanu doveli su u Americi do još jedne zanimljive stvari. Za afroameričke obitelji karijera u vojsci jako dugo je izgledala kao mogućnost ostvarivanja jednakih šansi unutar okoline koja nije toliko rasistički segregirana. Karijera u vojsci značila je mogućnost obrazovanja, razvijanja određenih vještina, ali i status unutar šire zajednice. Međutim, dugi ratovi skinuli su sjaj s plašta vojske i sve manje Afroamerikanaca se želi priključiti vojsci. To je, naravno, jako zabrinulo Pentagon i zbog čega su počeli ulagati velike napore u promociju vojničkog načina života unutar američkih latino zajednica.  Ali u latino zajednicama mnoge obitelji dolaze iz zemalja s iskustvom vojnih diktatura i gledaju na vojsku kao na neprijatelja. Zato sad Pentagon i radi sve kako bi uvjerio latino majke da je odlazak u vojsku nakon srednje škole dobra opcija za njihove sinove.

Vrlo je teško razlikovati mehanizme militarizacije od mehanizama patrijarhata i obrnuto zbog rodnih uloga koje zahtijevaju i jer se međusobno nadopunjuju?

Militarizaciju je teško prepoznati jer vrlo često izgleda kao nešto uobičajeno i svakodnevno – bar što se rodnih uloga tiče. U patrijarhalnim društvima (a to je još uvijek većina društava) da bi muškarac bio muževan mora biti zaštitnik, a biti ženstvena žena znači biti zahvalna na toj muškoj zaštiti. To postavlja razne vrste daljnjih dinamika. Ako je muškarac zaštitnik, a žene su te koje su zaštićene onda to obično znači da je muškarac taj koji ‘otkriva svijet’ jer kako će biti dobar zaštitnik ako nije ‘čuo vijesti’ iz sredine koja ga okružuje, mora biti upućen u politiku u najširem smislu. A biti zaštićena obično znači da si blizu doma i nisi toliko upoznata sa stvarima niti ideš puno uokolo istraživati.

Ta ideja da žene trebaju biti blizu doma je jako duboka i ne mislim da je takvo gledanje na stvari zastarjelo ili da smo ga prevladali. Baš iz tog razloga imamo vojske koje se sastoje od najmanje 80 posto muškaraca jer vojnici predstavljaju suštinski, klasični primjer maskuliziranog zaštitnika. Žene i ako jesu primljene u vojsku obično dobivaju administrativne ili njegovateljske poslove.

Odličan primjer za to su mi uvijek žene koje su u vijetnamskom ratu većinom služile kao medicinske sestre i koje su nakon rata bile jako ljute jer njihova služba u ime američke nacije nije bila dovoljno prepoznata. Pokrenule su kampanju da se izgradi spomenik koji bi memorijalizirao njihovu borbu i znate kako izgleda taj spomenik? Žene su u vojničkim uniformama ali jedna od njih drži ranjenog vojnika u naručju. Čista pieta! Ovo potvrđuje uvjerenje da je materinska slika jedina slika s kojom je moguće slaviti žene. Bez obzira što su žene na tom spomeniku prikazane kao vojnikinje, istovremeno su prikazane i kao njegovateljice.

Foto: Vietnam Women’s Memorial

Što mislite o ženskom sudjelovanju u ratu u Siriji?

Imam dosta pomiješane osjećaje oko tog pitanja. Za mnoge od tih žena to je šansa da uzmu stvari u svoje ruke i pridruže se političkoj akciji. Obično iza sebe ostavljaju obitelji, ali žele postati politički akteri. Međutim, strah me je da će se dogoditi ono što se uvijek događalo nakon ratova za oslobođenje – da će ih se vratiti ‘tamo gdje im je mjesto’.

U revolucijama i ratovima za oslobođenje uvijek postoji obećanje ravnopravnog sudjelovanja u novom društvu kako bi se žene privolilo da sudjeluju u ratu u ime jednakosti, pravde i demokracije u društvu koje će doći. Ali nakon rata politika obično postaje muška igra u kojoj nema mjesta za žene, a ženama se kaže – ‘Sad kad je rat završen, vratite se u kuhinje gdje vam je mjesto i gdje možete biti ono što prave žene trebaju biti’. 

Isto se dogodilo i u Jugoslaviji.

Čitala sam jugoslavenske feministkinje u sedamdesetima koje se bavile istim tim pitanjem – što se dogodilo s partizankama? Isto je bilo i sa ženama iz Kube, Eritreje, Vijetnama, samo se razlikuju po tome koliko su glasne u svom otporu i svojim nastojanjima u ispisivanju nove povijesti iz koje neće biti izostavljene. Feministička povijest sastoji se od nastojanja da se ženski životi napokon shvate ozbiljno.

Što mislite da feministkinje u društvima poput bosanskog ili hrvatskog, koja su potpuno ograničena idejama etniciteta i nacionalnosti, mogu uopće učiniti da se smanji sprega patrijarhata i militarizma?

Ne budite tihe. Znam da ne zvuči revolucionarno, ali mislim da nema gore stvari šutjeti i ostati u tišini. Recite što se događa iako možda ne možete puno učiniti da se stvari promijene. Od svega što sam čula tu u Sarajevu najviše mi se svidjela priča učiteljice iz Uskoplja/Gornjeg Vakufa koja je odbila pristati na to da vrata između dvije etnički razdvojene škole ostanu zatvorena. Drugi su je promatrali dok se glasno protivila i to je ono što je važno.

Kao što ste jednom rekli, treba uvijek paziti da netko promatra ono što radite?

Da! Ljudi se obeshrabre kad im se čini da nitko nije sposoban učiniti išta. Činjenje samo jedne stvari koju ‘ne bi trebalo raditi’ govori o jednoj priči koju nitko drugi nikad ne govori ima efekta. Najgora stvar kod šutnje je što mladi tako uče da ne postoji alternativa. Ako se i ne uspije u nečemu to i dalje govori mladim ljudima da se pokušalo, u smislu mi smo pokušali, nismo uspjeli, ali možda vi uspijete. Sve samo da ne misle da starije generacije nisu nište učinile. Iz istog razloga smatram da su novinari toliko važni. Jer koji je smisao izbora i demokracije ako nismo informirani?

U svom predavanju osvrnuli ste se i na rečenicu Hannah Arendt koja kaže da je srž uspjeha militarizacije u osjećaju izoliranosti pojedinaca unutar društva. Na koji način funkcionira takva vrsta društvene izoliranosti?

Jedna od privlačnosti militarizacije je što daje osjećaj da si dio nečeg važnog i velikog pogotovo za ljude koji se osjećaju izolirano jer nemaju iskustva međusobnog povjerenja niti imaju pristup vjerodostojnim informacijama. Nepovjerenje i nedostatak vjerodostojnih informacija dva su načina na koja ljudi postaju izolirani, bez obzira da li žive u velikim gradovima ili ne. Militarizacija poziva da se pridružite i postanete dio nečeg velikog i važnog zbog čega se više nećete osjećati sami – to je za Arendt proces izoliranja ljudi putem uništavanja društvenog tkiva povjerenja. Ljudi koji su bili dio neke militarizirane grupe često kažu da su se jedino tada osjećali da su dio nečega dobrog i velikog. Jedino što imam reći na taj oblik pokušaja pronalaska svrhe u životu je – pridružite se umjesto toga feminističkom pokretu!  

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano