U prošloj godini nastavljen je trend smanjenja broja pobačaja u RH, stoji u izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o pobačajima u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj 2016. godine.
Tijekom 2016. prijavljeno je 6.904 pobačaja, što predstavlja znatan pad u odnosu na prethodnu godinu. Pobačaja na zahtjev žene u 2016. zabilježeno je 2.520 (ili 36,5% u ukupno registriranim pobačajima), dok ih je prethodne godine bilo 3.002 (35,9%).
Ako pogledamo stopu legalno induciranih pobačaja prema županiji prebivališta žene, najveća je bila u Istarskoj županiji (757,52 pobačaja na 100.000 žena fertilne dobi), a najmanja u Dubrovačko-neretvanskoj županiji (57,25 na 100.000).
Međutim, ovi podaci, izneseni u izvješću na ovakav način, bez pojašnjenja ili interpretacija, ne govore nam mnogo. Je li to puno ili malo pobačaja? Što može biti uzrok smanjenja broja pobačaja? Koliko je pouzdana službena statistika o pobačajima, odnosno postoje li procjene o tome koliko pobačaja se obavlja u susjednim zemljama, privatno ili na crno?
Za pomoć u tumačenju obratile smo se ginekologinji Jasenki Grujić i aktivistkinji Marinelli Matejčić.
“Zdravstveno-statistički ljetopis izuzetno je zanimljivo štivo. O pouzdanosti ljetopisa će se, nadam se, jednom zapitati Ministarstvo zdravstva i provesti temeljitu kontrolu. Što se tiče susjednih zemalja, u Sloveniji je pobačaj legalan i besplatan, zagarantiran Ustavom, čime je pravo na tjelesnu autonomiju zagarantirano svakoj građanki, neovisno o njezinom ekonomskom statusu,” objašnjava Matejčić.
Na pitanje što sve nedostaje u izvješću da bismo iz podataka Zavoda dobili bolju sliku o pobačajima u RH, Matječić odgovara:
“Nećemo imati potpune podatke dok prekid trudnoće ne postane besplatan i svima dostupan jer će se tako prevenirati malverzacije i siva zona koja pozicionira pobačaj na neregulirano tržište. Registar prizivača savjesti je nešto što bi svakako poboljšalo kvalitetu dostupnih podataka jer sada, na primjer, imamo situaciju da je u OB-u Pula je učinjeno 315 prekida trudnoće na zahtjev, dok u OB Vinkovci, OB Knin i OŽB Našice nije učinjen niti jedan, pa se postavlja pitanje što se događa u tim gradovima, koji to recept koriste da ne dolazi do neželjene trudnoće? Na koji se način vodi statistika? Koliko liječnika/ca se pozvalo na priziv savjesti i tko radi njihov posao? Vrijeme je da se resorno Ministarstvo zapita, kao i HZZO, koji pokriva sve pobačaje koji nisu na zahtjev.”
Dr.sc. Grujić ističi da “nikada nitko nije niti će ikada uspjeti doći do podataka o stvarnome broju pobačaja, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu.” Recimo, kriminalne pobačaje ne vidimo u statističkim analizama, ali osim mogućeg kriminalnog aspekta, kod nas postoji i problem s prijavljivanjem.
“U skladu sa zakonskim propisima, pobačaji se prijavljuju na posebnom obrascu Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. No razvojem informatičkih sustava u bolnicama tj. ovlaštenim ustanovama za vršenje pobačaja, ta je informatizacija mogla utjecati na promjenu sustava izvještavanja, pa se npr. u Zdravstveno-statističkom ljetopisu za 2015. tvrdi da je ‘mogućno da nisu dobili sve podatke o broju pobačaja,'” ističe Grujić.
Drugim riječima, statistički podaci ne odgovaraju stvarnom stanju.
“Činjenica da imamo prikazanu jednu od najnižih stopa pobačaja u svijetu, ali uz vrlo nisku prevalenciju upotrebe hormonalne kontracepcije, govori dovoljno sama za sebe,” dodaje Grujić. “Prikazana niska stopa pobačaja u Hrvatskoj određena je svime, ali nažalost najmanje upotrebom sigurne kontracepcije, iako se ne može struci ili dijelu struke zanijekati dugogodišnje nastojanje da promoviranjem upotrebe pouzdanih kontracepcijskih metoda utječe na smanjenje broja induciranih pobačaja.”
U izvještaju također stoji da je iz podataka vidljivo da se pobačaj još uvijek koristi kao sredstvo kontracepcije. Naime, među ženama koje traže pobačaj najviše je onih koje nisu rodile (34,1%), a zatim onih koje već imaju dvoje djece (29,4%).
Grujić smatra da to ide na sramotu medicinske zajednice koja suviše često ‘podvija rep’ pred agresivnim djelovanjem konzervativnih snaga i Crkve, te upozorava da restriktivni zakoni ne dovode do smanjenja broja pobačaja.
“Edukacija, dostupnost kontracepcije i dostupnost pobačaju u sigurnim uvjetima, to su mjere koje mogu utjecati na stvarni pad broja pobačaja i očuvati reproduktivno zdravlje žena.”
Stručna društva preporučuju sigurne metode kontracepcije, posebno pilulu, no te preporuke ne dopiru u dovoljnoj mjeri u javnost. Zakazala je i edukacija u školama i javno prosvjećivanje putem medija, govori Grujić, a problem ima i ekonomsku dimenziju.
“Nažalost, HZZO samo djelomično sudjeluje u troškovima koje snose naše djevojke i žene, i to samo za neke kontracepcijske preparate i sredstva. Ovdje se postavlja pitanje i besplatnoga pobačaja – preporuka Odbora CEDAW UN-a iz 2015. jasno daje do znanja Hrvatskoj da problem u vezi s besplatnim pobačajem i kontracepcijom riješi u roku od dvije godine. O sramotnoj činjenici da medikamentozni pobačaj nije moguć u većini ovlaštenih ustanova gadi mi se govoriti. Odgovorni krše Opću deklaraciju o ljudskim pravima, čl. 27 koji govori o pravu na uživanje znanstvenog napretka i njegovoj primjeni. Ali koga briga, pa radi se o ženama. Glavno da je na papiru sve idealno i da političke elite mogu mahati sa statističkim podatcima, bili oni vjerodostojni ili ne.”
Na pitanje jesu li kampanje protiv prava na izbor imale utjecaja na smanjenje broja pobačaja, Matejčić odgovara da su, ako išta, imale utjecaj na službenu statistiku.
“Osim što su svakako imale utjecaj na promjene statistika koje odražavaju broj zatraženih zahtjeva, aktivno su radile na stigmatizaciji navedenog medicinskog postupka, što je natjeralo žene da koriste alternativne metode prekida trudnoće, odlaze van države kako bi dobile uslugu koju trebaju i žele ili se priklonile ilegalnoj praksi obavljanja prekida trudnoće u privatnim klinikama,” objašnjava.
Zanimljiv je i podatak da podskupina “ostali pobačaji” čini gotovo 50% od ukupnih pobačaja. Što su sve “ostali pobačaji” i zašto imaju tendenciju rasta u posljednjih 20-ak godina, kako se navodi u izvješću?
“To je doista dobro pitanje, koje smo mi članovi Inicijative liječnika/ca za regulaciju priziva savjesti u medicini postavljali javno više puta odgovornima,” govori Grujić.
“Činjenica je da je od ukupnog broja pobačaja u Hrvatskoj 2016. godine induciranih bilo 36.5%, spontanih 13.7 %, i “ostalih” 49%. Dvadeset godina prije, 1996., bilo je 62.8% induciranih pobačaja, 18.9% spontanih, i 19.2% “ostalih”. Analizirajući statističke podatke, a uzevši u obzir Međunarodnu klasifikaciju bolesti, ogroman porast “ostalih pobačaja” (O05) i neostvarenih, zadržanih pobačaja tj. odumrlih plodova (O03), porast je koji je u 20 godina skočio s 19.2% na 49%, pa bih mogla zaključiti da je reproduktivno zdravlje fertilne populacije upitno, da zahtijeva hitnu analizu epidemiološke službe i mobilizaciju odgovornih političkih snaga, jer ako se tako nastavi, prijeti nam izumiranje. Možda kakva međunarodna urota? Jasno vam je da moram biti cinična, budući da ovakvi podatci nisu objavljeni prvi put. Molitelji ‘za život’ pred bolnicama morali bi molitve uputiti direktno Stvoritelju da bi preispitao svoje okrutne odluke kada je riječ o spontanim pobačajima i odumrlim plodovima,” zaključuje.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
