Objavljeno

5 pitanja za Biljanu Kašić o funkcionalnim i feministkinjama savjesti

Dr.sc. Biljana Kašić je profesorica na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru i Odsjeku za kulturalne studije u Rijeci, dugogodišnja aktivistkinja, koordinatorica i predavačica Centra za Ženske studije u Zagrebu.

Na okruglom stolu u sklopu ovogodišnjeg Subversive Film Festivala ste govorili o pacificiranju feminističkog pokreta u Hrvatskoj, a feministkinje podijelili na one u službi ideja EU, tzv. funkcionalne i divljakuše, odnosno feministkinje savjesti. Koji su ključni problemi hrvatskog feminizma?

Iako se pri izoštravanju motrišta da razabrati podjela na tzv. funkcionalne feministkinje i feministkinje savjesti, situacija je dakako puno složenija, a problem uvijek valja kontekstualizirati. Osobno smatram da treba koristiti primjerice fondove Europske unije za smislene ženske aktivnosti, no pritom, umjesto pragmatičnog podaništva i nekritičkog pristanka na politički trendy projekte koje vrte feminističku scenu, brusiti kritičku refleksiju i stalno artikulirati vlastitu poziciju i zbiljske razloge angažmana.

Pitanje kako djelovati, odnosno na kojim se etičkim postulatima temelji odnos feminističkih projekata i fondacija, uvijek je bilo važno mjesto za feministkinje ali isto tako i mjesto prijepora. Posebno je to važno danas u eri neoliberalnog transnacionalnog kapitalizma koji rastače svaki tip ljudske solidarnosti. Upravo se na primjeru ne tako davnih prosvjeda u Hrvatskoj pokazalo kako je krhka politika solidarnosti sa radnicama, a što nanovo otvara pitanje feminističke solidarnosti.

Uz to, kao i globalnu komodifikaciju mnogih etičkih vrijednosti, po mom je sudu osnovna prijetnja pacifikaciji feminističkog angažmana politika gender mainstreaminga, kooptiranja značenja feminizma od strane političke elite, te njegova institucionalnog „prevođenja“.

Zapravo, radi se o dva simultana procesa: „sestrinstvo je globalno“, bivša paradigma ženskog međunarodnog pokreta iz sedamdesetih godina proteklog stoljeća izokrenula se u ljudskopravašku paradigmu, a feministički diskurs u ljudskopravaški s jedne strane, a gender mainstreaming, odnosno provedba politika rodne jednakosti koju smo prevele „rodno osviještenom politikom“ i koju smo mi na početku i ovdje svesrdno podržale, s druge je strane reducirao feministički program na tehnicizaciju normativnog optimizma. Pritom je strategijom odgovornosti za opću žensku stvar i politikom malog novca pokušao disciplinirati ženske, a i neke feminističke inicijative. Time je dijelom ušutkan subverzivni potencijal.

 
Može li se uopće govoriti o feminističkom pokretu u Hrvatskoj danas?

Ako ga pokušamo definirati putem fragmentiranih NVO projekata ili nedovoljno glasnih iskaza, ili nesolidarnih činova s onima koji imaju status podčinjenih ili obespravljenih u hrvatskom kontekstu, posebice radnica, dobit ćemo ne samo sliku nevidljivog, mrvičastog i podijeljenog feminističkog djelovanja, već isto tako privid onoga što se zbiva, zacijelo ne posve jasnu sliku. Premda je upitno, i slažem se s vama, rabiti pojam feminističkog pokreta za ovo što se zbiva u Hrvatskoj, valja biti obazriv prema svakom tipu klišejiziranja ili olakog etiketiranja feminističke scene. Riječ je o važnoj temi koju ne bih jednim potezom željela ocrtati. Potrebna je i kritička samorefleksija i pomni teorijski napor.

Feminizam se, znamo, epistemološki strukturira iz otpora i pobune, a time je po mnogočemu djelatna i protudiskursna pozicija. Moram priznati da sam bila ganuta kada je Antonio Negri govorio o feminizmu i feminističkom potencijalu važnom u društvenim previranjima kao što je primjerice bio šezdesetosmaški pokret, no, prema mom mišljenju, nikada dovoljno valoriziran kada se sustav uspostavi i cementira.

Uvijek nanovo ta se priča sa izmicanjem žena iz mainstreama ponavlja. I spomenuo je nešto što mi se čini iznimno važnim kad su u pitanju žene kao mogući politički subjekt, a to je „ontološka akumulacija“. To se moglo razabrati u demonstracijama u zemljama Magreba, a posebno u Egiptu kada je tisuće žena za Osmi mart demonstriralo ulicama Kaira zahtijevajući političke i ekonomske promjene, a isto tako podsjećajući da žene moraju imati važnu ulogu u budućnosti Egipta. Ne radi se samo o pravima ili o „ženskim ljudskim pravima“; radi se prije svega o drukčijim modelima moći, o obrazovanju, o dokidanju patrijarhalnih običajnosti, o temeljnim promjenama kulturnih obrazaca života za žene. Ono što želim istaknuti, a to je proširivanje mogućnosti izbora za žene u zemljama Magreba, proširivanje mogućnosti slobode u svim sferama, i zbog toga smatram da je politika savezništva među feministkinjama u svijetu nužna.

Ako uopće možemo govoriti o poveznicama i usporedivostima sa ženskim djelovanjem na ovim prostorima, one se tiču te tzv. ontološke akumulacije feminističkog aktivizma iskazive u kulturi otpora, ideji mira, pravednosti, jednakosti, borbi protiv nasilja, no ono što je važno, to je kreacija političkog prostora u javnom prostoru – a što daje šansu artikulaciji žene kao političkog subjekta. Protest na cesti za žene jest uvijek bio mjesto transgresije, od sufražetskog pokreta nadalje. Riječ je o „aktivnosti bez dozvole“ koja je ključna za osnaživanje žena.

 
Godinama ste se zalagali za to da program Ženskih studija uđe na Sveučilište. Ima ili ikakvih naznaka da će se situacija po tom pitanju promijeniti?

Kada smo 2003. godine u Centru za ženske studije napravile teorijski zahtjevno i za akademski svijet motivirajuće istraživanje naziva Institucionalizacija ženskih studija u Hrvatskoj – Akcijsko istraživanje, vjerovale smo da je uvođenje ženskostudijskih programa na sveučilište pitanje dana. Otpori su bili veći nego što smo tada mogle pretpostaviti, a da znanost nije bespolna, kao što je još gotovo prije sto godina tvrdila feministička spisateljica Virginia Woolf sporeći se s filozofom znanosti Bertrandom Russellom, sada mi je iz pozicije sveučilišne „insiderice“ jasnije nego ikad.

Riječ je o gromadama jasnih i skrivenih otpora koje doslovno u raznim oblicima hodaju sveučilišnim učionicama, udžbenicima, modelima rada, hijerarhijskim osima napredovanja, odnosima, sadržajima znanstvenih disciplina. Formativna scena opiranja ovom programu na sveučilištu, iskaziva u „univerzalnom statusu spoznaje“, pojačana je konzervativnim trendom u sferi znanosti i spektakularizacijom teorije. No prije svega radi se o nepropusnosti kritičkog spoznavanja, a što mijenja i spolne/rodne moći, i utoliko jest prijetnja. Velika je to tema i možda jednom drugom prigodom stignemo o tomu razgovarati.

Ukratko, ženski studiji nisu na sveučilištu u Hrvatskoj ni kao katedra, ni kao odsjek, iako ima niz vrsnih feminističkih teoretičarki, a i teoretičara na nekoliko hrvatskih sveučilišta, a sve više i odličnih diplomskih, magistarskih i doktorskih radova. No „rodni studiji“ su uvršteni u interdisciplinarno područje znanosti u Hrvatskoj, dakle, ipak nešto.

Ovo je prigoda da uputim na istraživanje ženskostudijskog obrazovanja koje su suradnice Centra za ženske studije u Zagrebu objavile u knjizi Privilegiranje rubova. Intervencije i prilozi feminističkoj epistemologiji (ur. Ankica Čakardić). Tek ću citirati jednu od intervjuiranih polaznica:

“Ženski studiji su predstavljali ‘siguran’, drugačiji prostor intelektualnog, emocionalnog, konceptualnog, spoznajnog. Drugačiji način spoznavanja. Prostor u kojem se moglo ‘protegnuti’ u nekonvencionalnom ili konvencionalnom smjeru bez straha i(li) omalovažavanja. Odjednom je bilo legitimno i ono što osjećam, a ne (samo) ono što se može izračunati.(…) Bilo je neobično važno znati, otkriti da može biti potpuno epistemološki legitimno ono što percipiram ja kao ja.“

 
Profesorica ste na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, ali i mentorica na Poslijediplomskom doktorskom studiju „Humanističke znanosti“, jedinom takvom besplatnom programu u Hrvatskoj. Kako komentirate činjenicu da je dekan Zagrebačkog FF zabranio profesorima da sudjeluju, odnosno volontiraju u tom projektu ?

Doktorski studij „Humanističke znanosti“ kojeg je nositelj Sveučilište u Zadru važan je upravo kao protukoncept besprizornoj neoliberalnoj mašineriji koja okupira preostale javne prostore. A zacijelo jedan od najvažnijih javnih prostora jest prostor akademskog bivanja, poučavanja i kreiranja znanja. U naletima financijalizacije utržiti znanje postaje imperativ njegova doslovnog orobljavanja, ako bih to rekla u marksističkoj maniri, postajanja robom. Riječ je doista o jednom entuzijastičkom projektu koji je započeo početkom akademske godine 2010/2011. s nakanom da se znanje slobodno komunicira, mentorira i kreira unutar propisanih doktorskih studijskih koraka u iznimnoj interakciji i mentorskoj suradnji. I dekontamnirano od ogromnih novčanih uplata kao „kvaziznanstvenog društvenog ugovora“, a što me osobno veseli.

O znanstvenim doprinosima budućih doktorskih radova zasad je preuranjeno nešto reći, iako je nekoliko vrsnih studentica i studenata s drugih doktorskih studija prešlo na ovaj, zadarski. To zapravo govori o pogubnosti komercijalizacije obrazovanja na doktorskoj razini. Osobno me zanima mogućnost izbora za one studentice i studente koji/e u protivnom ne bi imali/e nikakvu šansu. A kako komentirati postupak dekana zagrebačkog Filozofskog fakulteta? Čini se da sam ovim odgovorom to i napravila.

 
Što su zadaće feministkinja nove generacije i generacija tek dolaze?

Ne dozvoliti sužavanje horizonta, ili fokusaciju na jedno, ili antagoniziranje oko sitnog, a da nam pritom izmakne kompleksnost, kako je unatrag nekoliko godina rekla Marina Gržinić, a ja bih dodala i „odgovornost za vlastiti život“. Radikalna etika predanosti, bhabhovski, znači i jedno i drugo. Za početak, valja čitati feminističku umjetničku praksu.


Povezano