Nakon prve rečenice romana Yellowface, pete uspješnice američko-kineske autorice Rebecce F. Kuang (1996.), znala sam da je izgledno da ću uživati u njegovom čitanju. Nekoliko je tema koje me u suvremenoj književnosti uvijek intrigiraju i zbog kojih redovno te s pomnim žarom čitam ona djela koja se njima bave; to su, primjerice, romani koji tematiziraju ženska prijateljstva, pri čemu je dodatni plus ako se te prijateljice bave nekom vrstom umjetničkog rada pa se s njihovom patnjom uvijek mogu povezati. Zatim su to romani u kojima ženski likovi nesigurno balansiraju po tankom rubu koji razdvaja potpunu (samo)kontrolu od njezinog neizbježnog gubitka, što onda uključuje i posvemašnje mahnitanje uzrokovano gubitkom te teško stečene kontrole (unhinged postupci junakinja oduvijek u meni bude mješavinu suosjećanja i zlurade zadovoljštine).
Šećer na kraju ovog provizornog popisa tema jest ona koja mi je draga i kada nije ograničena samo na književni tekst (moja je zluradost sada već očita, zgrabite si kokice); ona zbog koje mi zadrhte ruke i ubrza se dah, oči mi vragolasto zaiskre, a ponekad i zasuze jer od uzbuđenja predugo buljim u ekran te ne mogu odložiti mobitel i tako riskirati eventualnu neupućenost u najnoviji razvoj događaja – a to je tema skandala na kulturnoj sceni.
Uživanje u ovim temama zagarantirano je ako, naravno, niste njihovim inherentnim dijelom ili uzrokom, čime se pripovjedačica romana Yellowface (2023.), kojim ću se pozabaviti u ovom tekstu, nikako ne može pohvaliti. No moje uživanje u čitanju ovog romana, bez obzira na to što se redom bavi svim gore navedenim i dragim mi temama, ne može proći bez stanovite gorčine, bez poriva da tom romanu pristupim manje zaigrano te da se ipak pomnije zagledam u mulj književnog polja prikazanog u romanu i dalje od njegovih satiričnih prikaza rasizma u književnosti i izdavaštvu. Dok pišem ovaj tekst, pomno važem svaku njegovu riječ, obrćem i okrećem svaku rečenicu i osvještavam privid zaigranosti koju je satira prvotno nudila. Nema ničeg zaigranog u prljavoj kaljuži rasizma.
Književna krađa
Rebecca F. Kuang dosad je objavila pet romana i nekoliko kratkih priča. Nakon fantasy trilogije The Poppy War (čine je romani The Poppy War, The Dragon Republic i The Burning God, objavljivani od 2018. do 2020.) i romana Babel, or the Necessity of Violence (2022.) koji žanrovski pripada spekulativnoj fikciji, njezin peti roman, Yellowface, satirično je seciranje ne samo književnih skandala nego i toksičnosti izdavačke i književne scene. U priči o industriji u koju su duboko usađeni rasizam i neprestana egzotizacija Drugoga, iako bi u svojoj srži upravo tâ industrija, književna i izdavačka, trebala stajati u prvim redovima borbe protiv sistemskih opresija, Kuang podosta vješto prokazuje svu hipokriziju kulturne scene, a čitateljicama pruža crnohumorni uvid u mašineriju rada i stvaralaštva koja je prvenstveno opsjednuta zaradom, recenzijama na Goodreadsu i pratiteljima na Twitteru, a ne umjetničkim i političkim idealima.
Roman je pripovijedan u prvom licu i strukturiran kao ispovijest June Hayward, nesretne i neostvarene mlade književnice, čija je karijera, odnosno nedostatak iste, obilježena rivalstvom s megauspješnom mladom književnicom, Athenom Liu, s kojom je u naizgled prijateljskom odnosu još od faksa. June je iznimno nepouzdana pripovjedačica; sklona je moraliziranju i žestokom opravdavanju svojih moralno upitnih postupaka. Opsjednuta je sobom, svojim književnim neuspjehom i povredama načinjenima njezinom egu, za koje ponajviše okrivljuje svoju ultimativnu nemezu – Athenu. Athena je, naravno, toliko talentirana i uspješna da nije svjesna svog „utjecaja” na June; tako nam se bar čini iz Juneina pripovijedanja. Svi su se urotili protiv nje, misli June, cijeli je književni svijet prezire i priželjkuje njezino konačno nestajanje sa scene.
Athena je sve ono što June nije, a žarko želi biti – talentirana, uspješna, lijepa, popularna i čitana „egzotična” Azijatkinja. Potonju Atheninu karakteristiku June smatra glavnim razlogom za njezin zvjezdani književni uspjeh; „ali kad ja to kažem, to nije rasistički”, izmotava se June. Drugim riječima, za June je Athenin talent upitan, a uspješna je jer je token Azijatkinja na književnoj sceni.
Uz Athenu kraj sebe, June je uvijek bila neprimjetna i nevidljiva, a kada na samom početku romana Athena umre (uguši se palačinkom), June krade Athenin neobjavljeni rukopis i objavljuje ga kao svoj. Da bi laž i krađa bili uspješni, June mora „nanijeti” yellowface i cjelokupnoj se književnoj sceni predstaviti „kao” osoba azijskog porijekla.
Junein passing, koji uključuje odabir određenih karakteristika, redom manje ili više fabriciranih – poput rasno dvoznačnog novog imena, „uljepšavanja” okolnosti odrastanja koje je uključivalo stalne selidbe po čitavom svijetu ili odabira onih autorskih fotografija na kojima bi drugima mogla izgledati kao da nije bjelkinja, služi tome da ukradeni rukopis pokuša provući kao nesumnjivo njezin, odnosno tuđu priču kao svoju, ali da bi to postigla, književnoj sceni mora izgledati kao da je azijskog porijekla.
Pravo na priču
Kuang u svom petom romanu tematizira rasizam kulturne scene, kulturalno prisvajanje (cultural appropriation) i passing te se na zanimljiv metatekstualan način poigrava problematikom „prava na priču”, što su teme koje su već dugi niz godina svojevrsna boljka zapadne, primarno američke, kulturne scene. Stoga je vrijedno osvrnuti se i na kulturni kontekst romana.
Zadnjih se godina na sceni redaju skandali vezani za pitanje kulturalnog prisvajanja; primjerice, američka književnica Jeanine Cummins objavila je 2020. roman American Dirt o Meksikanki koja zbog sukoba svog supruga novinara s lokalnim narko bandama mora kao imigrantkinja bježati preko granice u Ameriku. Roman je po objavljivanju izazvao burne i oštre reakcije zbog toga što se Cummins u romanu bavi politički osjetljivim pitanjem meksičke migracije u SAD, pri čemu joj se s pravom spočitavalo problematično prikazivanje Meksikanaca i njihovih životnih okolnosti, a napose se kritiziralo njezino pravo na priču o jednoj tako marginaliziranoj, nemoćnoj i obespravljenoj skupini kao što su migranti, i to iz vlastite sigurne i privilegirane pozicije situirane Amerikanke. Iako je zbog negativnih reakcija bila prisiljena otkazati turneju, njezin se roman itekako dobro prodavao te je čak uvršten u Oprin književni klub, siguran znak izdavačkog i komercijalnog uspjeha na američkom tržištu.
Recentni je primjer kulturalnog prisvajanja ovogodišnji pretendent na Oscara, film Emilia Pérez, koji također stereotipno prikazuje Meksikance kao mizogine i transfobne nasilnike, pripadnike narko bandi, neobrazovane seljake itd. Film se našao na udaru kritika i zbog toga što u samom produkcijskom i stvaralačkom timu filma nema Meksikanaca_ki, a život ljudi u Meksiku prikazuje kao apsolutnu noćnu moru te Meksiko kao državu nepremostivog jaza između siromaštva i bogatstva, zakona i bezvlađa, nasilja i tolerancije. Jedan jaz koji su, čini se, premostili bio je poziv lokalnih kulturnih krugova da se u Meksiku kolektivno bojkotira gledanje Emilije Pérez.
Rasa kao društveni konstrukt
Čak i prije nego što započnemo s čitanjem Yellowfacea, dok ukoričeni roman držimo u rukama, problemski okvir rasizma i kulturalnog prisvajanja postaje nam očit već samim njegovim grafičkim oblikovanjem, odnosno nazivom Yellowface i naslovnicom američkog izdanja koja je cijela u jarko žutoj boji s crnim obrisima kosih očiju iznad kojih su i obrve. Termin yellowface označava praksu korištenja šminke ili prostetike na filmu ili sceni kako bi bijeli izvođači „postigli azijski izgled“. Primjerice, relativno recentno korištenje yellowfacea na ekranu je u filmu Cloud Atlas iz 2012. u kojem je britanski glumac Jim Sturgess nosio prostetiku prilikom izvedbe Hae-Jooa Changa, pobunjenika iz distopijske budućnosti. Posebno se tu ističe i televizijska emisija Tvoje lice zvuči poznato, koja je popularna u Hrvatskoj i svijetu te, znakovito, potpuno slijepa za svoje problematično prikazivanje rase.
Takve „izvedbe” drugosti izrazito su stereotipne i karikaturalne te baš poput blackfacea, strahovito rasističke. Iako identitet nikada nije jednoznačan a ni jednostavan, stavljanjem takve „maske”, svojevrsnog „lica” s fizičkim karakteristikama koje se smatraju „biološkim” datostima određene rase, on se esencijalistički svodi na samo jednu svoju odrednicu, onu najvidljiviju, pri čemu se tada u obzir ne uzima kompleksno i fluidno premrežavanje svih sastavnica koje čine naše identitete, poput klasne pripadnosti, roda, seksualne orijentacije, okolnosti odrastanja, države u kojoj živimo ili iz koje migriramo, (ne)zaposlenosti, obrazovanja, bračnog statusa, tjelesne sposobnosti, zdravlja i sl. Stavljanjem fokusa na „biološke” i fizičke karakteristike, poput prostetike u emisiji Tvoje lice zvuči poznato, ignorira se činjenica da su takvi prikazi itekako društveno konstruirani, produkti dominantnih društvenih praksi i diskursa.
Ovakvim naglašavanjem samo jedne njegove sastavnice, one „biološke”, identitet postaje plošan i jednodimenzionalan, sveden na spektakl „egzotične” vidljivosti. A vidljivost, na književnoj sceni ili u životu, jest sve što June želi postići.
Lažni identitet
Pitanje prava na priču u suštini je pitanje sljepila; odabira onih koji si uzimaju za pravo progovarati iz nečije pozicije da ostanu slijepima na vlastitu poziciju moći i na privilegiranost svog društvenog statusa naspram nemoći i obespravljenosti pojedinaca_ki ili skupina o kojima pišu ili progovaraju. Ovakvo se sljepilo dodatno usložnjava i produbljuje kada je reprezentacija marginaliziranih ili manjinskih skupina svedena na karikaturu i, paradoksalno, hipervizualizaciju isključivo pojedinih sastavnica koje čine identitete tih skupina, što je u slučaju romana Yellowface upravo rasa.
Za June problem s krađom Athenina posljednjeg romana, The Last Front, nakon njezine nesretne smrti, nije u samom činu te krađe. Dapače, June spretno pronalazi opravdanja za svoj postupak; ističe da ona to oduvijek zaslužuje i da joj Athena to duguje zbog prošlih percipiranih transgresija u njihovom odnosu. „Problem” s Atheninim romanom u njegovoj je specifičnoj temi; roman se bavi kineskim radnicima koje su za vrijeme Prvog svjetskog rata Britanci prisilno regrutirali za borbu na fronti, da bi zatim ti radnici ondje i umirali.
Obećavana im je i novčana naknada, ali je nikada nisu dobili. Umirali su od raznih ozljeda, bolesti, bili napadani od strane svojih bijelih suboraca te osuđeni na život u neljudskim uvjetima zbog svoje rase. Drugim riječima, krađom Athenina romana June bez imalo ustezanja vrši kulturalno prisvajanje; tuđu priču prisvaja kao svoju. Osim što ga krade, June ujedno nemilosrdno prepravlja Athenin roman; ublažava rasizam bijelih likova u romanu, a neke likove kineskih radnika prikazuje kao potencijalne seksualne napasnike.
Nakon što ukrade i prepravi Athenin rukopis te ga uz pomoć novog agenta uspješno proda renomiranoj izdavačkoj kući, June započinje svoj passing. Da bi se što uspješnije pretvarala da je Azijatkinja, June prvo mijenja svoje ime te postaje Juniper Song. Njezino je puno ime Juniper Song Hayward, a srednje ime Song nadjenula joj je majka kao počast svom hipijevskom i slobodarskom načinu razmišljanja u mladosti. No to srednje ime ujedno je rasno i etnički vrlo ambivalentno jer „zvuči” azijski.
Promjenom imena June i njezina izdavačka mašinerija ograđuju se od mogućih negativnih reakcija na sceni; primjerice, June uporno i bez ustezanja negoduje nad brojnim sastancima s uredničkim timom na kojima poliraju njezin novopečeni azijski kredibilitet. U ovim dijelovima romana najviše se ističe Kuangino satirično prikazivanje načina na koje izdavačka industrija bespoštedno laže i fabricira kako bi si osigurala zaradu i zaštitila ugled. Kada June upita izdavački tim hoće li upasti u nevolje zbog pričanja ove priče jer je bjelkinja, jedna od urednica joj govori: „naravno da ne. Svatko ima pravo ispričati bilo koju priču. Samo smišljamo kako ćemo te pozicionirati kako bi čitatelji vjerovali tvom radu.”
Ovakvo Juneino „pozicioniranje” zapravo označava njezin passing, a on ima izrazito kompleksnu povijest paralelnu sa segregacijskim politikama i rasizmom. Passing je čin kojim su Crne osobe svjetlije puti uspijevale drugima, primarno bijelim osobama, izgledati „kao” bijelci ili bjelkinje kako bi izbjegli rasistička proganjanja, nasilje i moguću smrt te se uklopili u društvo koje ih je odbacivalo i ubijalo. No June je bjelkinja koja se odluči pretvarati da je Azijatkinja, a njezino je „glumljenje” druge rase zapravo parazitiranje na iskustvu marginalizirane i obespravljene skupine kako bi sebi osigurala legitimitet i vidljivost koju tako žarko priželjkuje, a koja joj navodno izmiče jer nije dovoljno drugačija.
Dok sam razmišljala o Juneinom „problemu” s njezinom navodnom nevidljivošću, sjetila sam se jednog od prvih poteza Trumpove administracije prije nekoliko tjedana. Naime, ukinuti su savezni DEI (diversity, equity, inclusion) uredi, a njihovi_e zaposlenici_e prinudno poslani na plaćeni dopust, sve kako bi se stalo na kraj praksama koje potiču borbu za društvenu jednakost jer se te prakse, vjerovali mi to ili ne, smatra krivima za diskriminaciju.
Povratak otpisane
Kako roman i Juneino pripovijedanje odmiču, ona postaje sve nepredvidljivija, njezini postupci sve zlokobniji i opasniji, a ton se romana poigrava sa žanrovskim elementima krimića i horora. U „Zahvalama” na kraju romana Kuang je istaknula da je Yellowface „uglavnom horor priča o usamljenosti u žestoko kompetitivnoj industriji”, poentiravši time određena strukturalna obilježja i problematiku ovog romana – kako se, uostalom, uhvatiti u koštac s uistinu jezivim i užasnim aspektima književne i izdavačke industrije te s njihovim neproblematiziranjem rasizma, kulturalnog prisvajanja, krađe i nasilja ako ne „bijegom” u žanrovska obilježja popularne književnosti?
June biva sve više uvjerena da je na predstavljanjima ukradene knjige prati Athenin duh, gladan osvete. Dovedena do potpune pomahnitalosti, June naposljetku priznaje krađu i kulturalno prisvajanje, ali kraj romana ne nudi pravdu, a ponajmanje kaznu za takve postupke. Dok ozlijeđena leži u bolnici, June kuje plan o povratku na književnu scenu; napisat će priču o svom usponu i strelovitom padu i zna da će uspjeti objaviti tu knjigu. Pretpostavlja da će u početku zasigurno biti omražena, ali svi će htjeti dio te zarade. Uostalom, izdavači ne prežu od zazornih postupaka dokle god u tome ima neke koristi i za njih, a naravno da ima. Knjige se prodaju čak i kada su turneje i predstavljanja otkazani. Sve nas intrigiraju pomaknuti postupci junakinja u romanima.
Yellowface svojim nazivom i žutom naslovnicom čitateljsku pažnju usmjerava upravo na spektakl vidljivosti; ironizira prividnu i lažnu osviještenost književne i izdavačke industrije te rastvara sljepilo društvene moći i privilegije; tim se postupcima imenuju laž i krađa pripovjedačice romana te se p(r)okazuje hipokrizija, ali samo prividno. Kraj nam romana otkriva metatekstualni twist – Juneina je osvetnička ispovijest upravo ovaj roman koji mi cijelo vrijeme čitamo.
Sjećanje je kulturne scene varljivo, a zaborav ugodan. Vidljivost je, izgleda, vječna.
