Objavljeno

Smiješne žene: o seksizmu u stand-up komediji

Sve je počelo na splavi. Hrvatska stand-up komedija, od milja komedija s nogu, prvi puta je prohodala 2004. godine kada su Slavica Knežević i Marko Torjanac na nasukanoj splavi Papillon pokraj Save održali radionicu za nadobudne komičare. Vatreno krštenje polaznika bilo je na nastupu 31. siječnja 2005. godine.

 
U njezinih deset godina postojanja, stand-up scena u metropoli i šire postala je mrvicu glamuroznija. Umjesto na splavi, smijanje je organizirano po kafićima i pubovima, a u starom kinu “Studio” u Vlaškoj 92 zasjeda prvi komedijski klub na području bivše Jugoslavije, Studio smijeha, koji ugošćuje komičare i komičarke iz grada i regije i svakog ponedjeljka ima natjecanje amatera koji na večerima otvorenog mikrofona daju najbolje od sebe da nasmiju publiku.

Svi su naši komičari i komičarke uostalom nekoć bili samo publika, a mene je zanimalo kako su se snašle komičarke u branši gdje i dalje prevladavaju muškarci, te postoje li uistinu i kod nas rodno obilježene predrasude naspram smiješnih žena.

“Publici je bitno jesi li duhovita ili ne”

Jedna od polaznica radionice na splavi bila je i Marina Orsag. Marina slovi kao prva stand-up komičarka s Balkana, a sa svojih preko 1300 nastupa u devetogodišnjoj karijeri zasigurno je i jedna od najiskusnijih. Od kada zna za sebe htjela je raditi u izvođačkoj umjetnosti.

S 21. godinom otišla je raditi kao babysitterica u New Jersey, gdje je na televiziji prvi puta vidjela stand-up kao izvođačku disciplinu i zaljubila se na prvi pogled. “Slavica nas je naučila nekim važnim stvarima scenskog zanata, te teorije stand-up komedije, a ostalo su sve utakmice u nogama”, kaže.

“Ima nas svega desetak u Hrvatskoj i tridesetak na području bivše Jugoslavije sve skupa, tako da broj žena koje se bave stand-upom i nije tako mali. Nema nas puno u cijelom svijetu, tako da je, u usporedbi s drugim zemljama, naš broj skroz prihvatljiv”, kaže.U svojoj dugoj karijeri nije se susrela s diskriminacijom zato što je žena u “muškom poslu”.

“Moram priznati da je u mojoj dosadašnjoj karijeri u možda deset posto slučajeva postojala neka određena diskriminacija zbog toga što sam žensko. Publici je bitno jesi li duhovita ili ne, i imaš li stav. Ono među nogama je puno manje bitno.”

“Moraš biti sam svoj majstor”

Odnos prema muškom i ženskom spolu u stand-upu može se preslikati i na ostale aspekte života, smatra radijska voditeljica, kolumnistica i stand-up komičarka Andrea Andrassy. “Kad komičar siđe sa stagea, žene se lijepe za njega, a kad komičarka siđe sa stagea, muškarci nekako baš i ne pričaju s njom. Kod nas je još uvijek bolje prihvaćen muškarac koji govori što misli, dok se ženu koja govori što misli nerijetko gleda ispod oka.”

„Najjednostavnije je komentirati da netko nije smiješan zato što je žena. Neki ljudi jednostavno odluče da im neću biti smiješna jer sam žena. Ako je netko dobar u tome što radi, nije važno je li muškarac, žena ili organska mrkva: važno je da je dobar.”

Andrea je publiku je prvi puta nasmijala u Purgeraju, kada je pobijedila na otvorenom mikrofonu. Kaže kako je krenula bez ideje kako bi njezin nastup trebao izgledati, te da je isprobavala razne forme dok nije našla onu koja joj je odgovarala. “Moraš biti sam svoj majstor, ali uvijek postoji puno malih trikova i savjeta koje možeš pokupiti od drugih komičara”, kaže Andrea.

“Predrasude padaju”

Jedna od najvažnijih žena regionalnog stand-upa svakako je Milica Mihailović, direktorica organizacije standup.rs i jedna od organizatorica StandUp Festa, jedinog festivala stand-up komedije u Srbiji. Po zanimanju kazališna producentica, Milicu je uvijek privlačila komedija kao forma, i želja joj je bila da producira žanr koji u Srbiji tada nije postojao.

“Maštala sam o tome da dođem u klub i pogledam nastup stand-up komičara. Onda sam shvatila da to trebam sama organizirati,” kaže Milica. “Počela sam s manjim projektima, kao što su pojedinačni nastupi i otvoreni mikrofoni za nove komičare/ke, da bih se poslije nekog vremena mogla pozabaviti festivalom i većim nastupima.”

Jedina žena od stalnih “stand-upera” u beogradskom standup.rs-u je Jelena Radanović (na slici lijevo), koja svoju karijeru u stand-up pripisuje manjku slobodne volje. Naime, prijatelji su je nagovorili da se prijavi na otvoreni mikrofon, a kada je to pregrmjela (i pobijedila), odlučila je ostati.

Iako su njezina iskustva većinom pozitivna, a za sebe kaže da je kao dobro vino – s godinama sve bolja – Jelena i dalje smatra kako se potrebno boriti ako ste žena u ovakvom poslu.

“Društveno je prihvatljivije da muškarci budu ‘glasniji’ u društvu, tako da se oni češće i opredjeljuju za stand-up. Ovdje je na djelu latentna marginalizacija žena, koja je inače prisutna i u mnogim drugim zanimanjima. Nije da vama neko konkretno brani da se bavite ovim, ali morate se boriti s mnogo društvenih stereotipa koji su protiv vas”, kaže Jelena.

Milica Mihailović smatra da je muškarcima humor oduvijek bio svojstven. Žena koje su koristile humor kao “oružje” je uvijek bilo brojčano manje, ali to ne znači da duhovite žene nisu postojale, samo da nisu bile toliko eksponirane. Emancipacijom žena počelo je njihovo probijanje u javni život, gdje su itekako počele iskazivati svoje kritičko mišljenje. Humor je i dalje bio vezivan za pomalo bezobrazan i oštar stav prema svijetu, kaže Milica, zbog čega su ga muškarci više koristili u javnim nastupima, dok su žene težile da ih se poštuje.

“Predrasude zasigurno padaju s ovim našim dobom, a i Internet je veoma doprinio tome da svatko može imati stav koji će kroz humor plasirati u nekom tamo medijskom prostoru. Kod nas u regiji svakako je razvitak sporiji nego u zapadnim zemljama, ali polako se usvajaju novi načini izražavanja kod žena.”

Logično, uspjeh stand-up komičarki ne ovisi samo o njima samima, vrlo je važna i uloga publike. Publika je ta koja gradi ili ruši karijeru komičara, ona je ta koja stvara scenu.

“Stand-up komedija je interaktivna, i ono što mi radimo jest da se prilagođavamo”, rekla je Miranda Lončar (na slici sasvim gore, lijevo), mostarska komičarka sa zagrebačkom adresom.

“Mi prolazimo jer smo smiješne, a smiješne smo jer se prilagođavamo očekivanjima publike, a ne idemo protiv njih. Kao u svemu, da bi ostvario komunikaciji trebaš se prilagoditi sugovorniku. Protiv očekivanja idemo samo u zadnjih pet minuta, kada je publika totalno tvoja, i to samo u dozama. Iskreno, mislim da ljudi koji idu na stand-up komediju nemaju uopće loše mišljenje o našim stand-up komičarkama.”

Mišljenje o rodnoj diskriminaciji u hrvatskom i regionalnom stand-upu jest da nje nema, ili je barem nema ništa više negoli u drugim zanimanjima. Stand-up scena na prostorima bivše Jugoslavije premalena je za velike seksističke ispade, i samim time preprisna za diskriminaciju na bazi roda. Komentari kao što su “žene nisu smiješne” ne susreću se prečesto kod naše publike, prema iskustvima komičarki, a ako takve negativne predrasude i postoje, one se rasplinu s prvim smijehom.


Povezano