Zamislite da se dvanaest godina bavite nekom od performerskih, izvedbenih umjetnosti. Neko vrijeme postižete prosječne rezultate, a onda zareda nekoliko nagrada, no ubrzo poslije toga – sve se vrati u kolotečinu. Večer za večer nastupate kao stand up komičarka, publika vas voli, no vi ste od svega pomalo umorni. Odlučujete snimiti oproštajni show, skinuti masku i u njemu priznati sve što vas boli i iscrpljuje, sve ono što ste prešutjeli jer ste bili svjesni da nije smiješno.
Konačno ste spremni napustiti profesiju kojom se bavite i početi nešto sasvim novo, zatvoriti krug. I onda nakon televizijske premijere posljednjeg showa, sve se promijeni: publika širom svijeta vas slavi, društvene mreže prepune su linkova s vaših nastupa, gotovo svi najčitaniji portali i magazini žele imati intervju s vama. Hoćete li održati obećanje izrečeno pred tisućama ljudi ili ste spremni na još jedan preokret?
Sve ovo dogodilo se australskoj komičarki Hannah Gadsby čija se posljednja, oproštajna izvedba stand up comedy showa Nanette trebala dogoditi prošlog petka na Montreal Comedy Festivalu.
Show “Nanette” bio je projekt na kojemu je počela raditi prije godinu i pol dana, snimljen je u siječnju u velikoj koncertnoj dvorani Sydney Opera Housea, a premijerno prikazan u lipnju na Netflixu.
Gadsby je lezbijka rođena i odrasla u Smithtonu, malom gradu na australskom otoku Tasmaniji. Grad je to s 4000 stanovnika, poznat po uzgoju goveda. Zanimljivo je i da iz istog mjesta potječe i Enid Lyons, prva žena izabrana u australski parlament. Sugrađanka glavne protagonistice našeg teksta imala je reputaciju talentirane javne govornice. Baš kao i Hannah. Ima nešto u malim mjestima, nešto što žene koje u njima odrastu učini gorljivim i glasnim borkinjama za prava potlačenih.
Vjerovali ili ne, u Tasmaniji je do 1997. godine homosekualnost bila kriminalizirana. Hannah u Nanette priča o tome, ali ne samo o tome, u nešto malo više od sat vremena priča o homofobiji, odrastanju, nasilju, poniženjima i traumi: svemu onome što je obilježilo njenu mladost i formativne godine. Hannah ne štedi nikoga, ni društvo, ni sebe, pa čak ni dio LGBT zajednice. Duhovitost smjenjuje potisnuti bijes, a publika se prestaje smijati.
Iza Gadsby je dvanestogodišnji rad na australskoj komičarskoj sceni. Nakon što je 2006. pobijedila na nacionalnom natjecanju za nove komičare Row Comedy, nastupa na australskim i novozelandskim TV postajama. Godinu kasnije nastupa na Adelaide Fringe Festivalu i ponovno osvaja nagradu za najbolji komičarski nastup. Pojavljuje se u humorističnoj seriji Please like me.
Početak showa Nanette temelji se na šalama koje je Hannah uglavnom s uspjehom na svojim nastupima izvodila godinama ranije. U tim prvim minutama „Nanette“ govori o coming outu majci, razlikama u odgoju muške i ženske djece, načinu na koji vanjski svijet vidi njezin lezbijski identitet. Publika se smije, osmijeh na usnama ima i Hannah. „Volim kad me na trenutak zamijene za muškarca, zato ne ispričavajte se, trebala bih vam zahvaliti. Uživala sam jer na nekoliko trenutaka sam živjela lakše: konačno super normalna, konačno sam kralj čovječanstva, strejt bijelac!“
U „Nanette“ Gadsby govori o svom odustajanju od klasične forme stand-upa koji se najčešće sastoji od plasiranja teze i punch line (poentirajuće rečenice) i ulasku u trodijelnu strukturu priče. „Ono što je za mene najteže – nije razbijanje napetosti, već držanje publike u pauzi, u tišini.“
Nastup Hanne Gadsby emocionalno me potresao zato što mi je otkrila stvar koju već neko vrijeme naslućujem: navika da humorom i šalama na vlastiti račun razbijam traumu koju sam stekla trpeći nasilje i živeći u homofobnom okruženju donosi mi tek trenutačno olakšanje, učinci mog humora na vlastiti račun trenutačni su, kao lizanje sladoleda na uzavrelom zagrebačkom asfaltu.
Humor kao strategiju preživljavanja potrošila sam, to mi je postalo jasno gledajući kako Hannah pred mikrofonom ispovijeda vlastitu priču o djetinjstvu, homofobiji, stand-upu kao profesiji, publici.
Hannah u „Nanette“ razbija kliše o komediji koja otpušta traumu, stres i nelagodu. Odluka da to učini nije došla samo iz potrebe da proširi granice žanra, već iz pukog instinkta za preživljavanjem.
„Počela sam razmišljati o tome kako svijet sere po meni sasvim dovoljno: ja sam debela, queer žena s niskim socio-ekonomskim backgroundom. Nisam imala ništa. Ako se ja neću zauzeti za sebe, tko će?!“, rezonira Hannah i objašnjava kako je nastao show Nanette.
„Nanette je stvorena oko priče o slučaju konfrontacije s muškarcem koji je mislio da barim njegovu djevojku na autobusnoj stanici. Ispričala sam tu priču na svom prethodnom showu, ali sam onda shvatila da nisam rekla istinu o tome. Shvatila sam i zašto – nije joj bilo mjesto u stand-up komediji. Nema načina da ispričaš tu priču da bude smiješna: to je užasno. Zato je show napravljen oko nje: ispričam je smiješno i onda kažem: ne, nije se tako dogodilo. Subjekt samoomalovažavanja postao je vrlo važan kamenčić u cijelom procesu showa. To pokazuje da je komedija umjetnička forma u kojoj ljudi s margine mogu istinito ispričati svoje priče.“
U tekstu objavljenom u časopisu Elle Hannah je navela još jedan skup problema koje je osjetila u ovom poslu. „Govorenje o odustajanju bilo je vrsta subverzivne strategije. U pola pisanja sam shvatila da će moj show biti etiketiran kao „one-woman show“. To se uvijek događa ženskim showovima. Nitko nikada neće reći muškarcu komičaru da radi subverzivan show i da pokazuje ranjivost na pozornici. On će biti nazvan „genijem koji pomiče žanr“! Vidjela sam da se to događa ženama prije mene, pa sam odlučila preduhitriti stvar: „nazovite to kako hoćete, ja ionako odustajem.“
Slijedi niz izjava koje pokazuju s kojim je psihološkim motivima Hannah došla u poziciju da njezin nastup bude više od smijeha, zabave i svega onoga što vezujemo za stand up komediju.
„Morala sam napraviti Nanette jer sam već svladala stand up. Te vještine koje pokazujem u Nanette bile su već tu, a ja unatoč tome nisam napredovala u svojoj karijeri. Znala sam da sigurno neću razvaliti Ameriku, predugo sam u igri da to ne bih znala – nisam idiot. Znate kad vaša priča nije nešto jako bitna? Ali onda sam odlučila koristiti malj kako bih ljudima objasnila da moja priča JEST bitna!“
„Imam još jednu izvedbu showa. Jednostavno ne mogu više nastaviti ovo raditi sebi. Ako ostanem u tome, otjerat ću sebe ranije u grob, iskreno. Kada radim taj show, prolazim kroz različitu vrstu emocija, bolje reći iz noći u noć ponovno rekreiram traumu. Adrenalin koji trebam da bih izvodila stand up i preživjela – mislim da on nije zdrav na dulje staze. Mislim, bio je za mene pozitivan, na neki način. Postala sam drugačija osoba, recepcija ovog showa me promijenila“, napisala je u Elleu prije tjedan dana. I zaista, sve je izgledalo kao gromoglasan oproštaj od stand up.
https://www.youtube.com/watch?v=Vj2sMl1rps4
Nakon svega što se u njezinom životu dogodilo posljednjih mjeseci bilo je posve jasno da se Hannah našla u bizarnoj poziciji, što je prije nekoliko dana priznala i u Jimmy Fallon Showu.
„Ako odustanem – bit ću idiot. Da je show prošao loše kako sam zamišljala, sve bi funkcioniralo, ali sada sam ostavljena u dvojbi: Ili ću biti idiot ili licemjer. I radije bih bila licemjer!“.
Što će Hannah doista napraviti u budućnosti sa svojim sjajnim talentom za razumijevanje društvenih odnosa i osobnih trauma, njena je stvar. Čin povlačenja iz stand up komedije, barem na način kakvu smo je poznavali prije Nanette, trebao je za nju biti čin nužne samozaštite, no sigurna sam da će se Gadsby još jednom uspješno izmisliti. Politički i aktivistički učinak onoga što je do sada uspjela učiniti svojim nastupima nemoguće je izbrisati. Hannah, dobro došla natrag u svijet žanra koji ovog puta sama kreiraš!
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
