Posjetitelji i posjetiteljice koncertnih dvorana diljem svijeta najčešće se povode za omiljenim i popularnim umjetnicama/cima, a koji za svoj reportoar obično odabiru djela kanonskih skladatelja koja su studirali na konzervatorijima i čijim se interpretacijama mogu afirmirati te steći sebi odgovarajuće mjesto u hijerarhiji prestižne industrije ozbiljne – kao i ine – glazbe, odnosno djelima koja su se – konkretno što se ozbiljne glazbe tiče – od nastanka naovamo već ukorijenila u svijesti publike.
Ako se osvrnemo na repertoar svjetski poznatih pijanistica, isto kao i pijanista, zamijetit ćemo da svi uglavnom sviraju slične zahtjevne i poznate skladbe tijekom povijesti etabliranih skladatelja, pa se repertoar vrhunskih suvremenih pijanistica poput Marthe Argerich, Marije Joa Pires, Mitsuko Uchide, Helene Grimaud, Yuje Wang, Khatije Buniatshivilli, Lise de la Salle, a i Hrvatice Martine Filjak, po odabiru programa posebno ne razlikuju nego samo po interpretacijama; premda potonja, naročito kad koncertira u Hrvatskoj, u svoj repertoar nerijetko uvrštava skladbe Dore Pejačević. Ma koliko bile osvješćene kao žene, i pustolovnog duha (posebno Helene Grimaud), očito ne razmišljaju da šire istražuju i posegnu za nekim posebno radikalnim repertoarom te se usput svojevoljno nametnu menedžerima i inima presudnima u stubovima glazbene industrije i eventualno ih uzdrmaju.
Mlada njemačka pijanistica iz Leipziga Kyra Steckeweh, međutim, učinila je iskorak spoznavši – prema njezinim riječima – da joj se repertoar uglavnom i isključivo sastojao od djela koja su skladali muškarci pa je u svom nezadovoljstvu počela tragati za djelima koja su skladale žene. Istraživanje je započela po pismohranama, knjižnicama i izdavačkim kućama u svojoj domovini Njemačkoj i potom Francuskoj, Italiji i Poljskoj imajući u planu poznate, a donekle zapostavljene skladateljice Fanny Mendelssohn-Hensel i Lili Boulanger te otkrivši pritom zaboravljene Mel Bonis i Emily Mayer.
Njezinom istraživanju pridružio se filmski producent i redatelj Tim van Beveren, koji je kamerom zabilježio Stechewehin istraživalački put i vrijedna otkrića što je rezultiralo filmom Skladateljice (Komponistinnen) premijerno prikazanom u svibnju ove godine u kultnom kinu Babylon u bivšem Istočnom Berlinu, dok je u Hrvatskoj prvi put prikazan u okviru nedavno održanog 12. Vox Feminae festivala u Zagrebu.
Kyru Steckeweh istraživanje je odvelo i „iza notnih zapisa“, tj. na mjesta gdje su skladateljice živjele i djelovale, a susrela se i s članovima obitelji, prijateljima, obožavateljima pojedinih od njih te muzikolozima koji cijene i zanimaju se za njihova djela. U 95 minuta trajanja filma Steckeweh virtuozno interpretira odabrane skladbe skladateljica dok dokumentarno prikazuje njihov životni i stvaralački put.
Posebno potanko osvjetljava lik Fanny Hensel rođ. Mendelsshon (1805.-1847.), starije sestre afirmiranog Felixa Mendelssohna etiketiranim ”klasikom među romantičarima” i koji je – za razliku od sestre – uvijek bio nadziran od strogog oca u smislu da ga je povjeravao tadašnjim najrenomiranijim učiteljima i podupirao u karijeri, dok je kćeri sputavao i zabranjivao profesionalno bavljenje glazbom premda je u obitelji stekla jednako glazbeno obrazovanje kao i brat te – kao skladateljica – pokazala osebujni izričaj, a mnogi koju su je slušali kao pijanisticu – poput Goethea – držali talentiranijom od brata. Otac Abraham Mendelssohn, sin filozofa Mosesa Mendelssohna, obrazovan i bogat bankar, smatrao je da je jedina vokacija mladih žena domaćinstvo i da za ženu njezina porijekla nije prikladno javno se baviti glazbom. Zbog zabrane objavljivanja svojih djela, Fanny je bratu Felixu dopuštala da potpisuje njezina djela; međutim, imala je sreću da su je udali za supruga umjetnika, tj. slikara Wilhelma Hensela, koji ju je razumio i poticao u njezinom stvaralačkom radu i objavljivanju glazbenih djela tako da je sačuvano 500 skladbi: pjesama/lieda, klavirskih djela, korala, kantata, komorne glazbe, skladbi za orgulje i jedna uvertira. Kyra Steckeweh za ovu je priliku – u filmu – odsvirala njezinu Klavirsku sonatu u G-molu (Klaviersonate g-Moll) nastalu 1843.
Francuska skladateljica Lili Boulanger (1893.-1918.) nije posve zanemarena i Francuzi se ponose njezinim djelom, premda je preminula veoma mlada, a o njezinoj ostavštini svesrdno se brinula sestra joj Nadia Boulanger (1887.-1979.) također afirmirana skladateljica. Rođene u obitelji glazbenika, roditelji su ih poticali od djetinjstva i promovirali njihovo djelovanje pa je Lili bila prva žena koja je osvojila „Prix de Rome“ za svoje skladbe, 1913. Preko noći postala je međunarodno poznata i izdavačka kuća Ricordi objavila je mnoga njezina djela još za kratka joj života ugaslog tada neizlječivom tuberkulozom. U ožujku 1939. Nadia Boulanger je uz pomoć američkih prijatelja utemeljila „Lili Boulanger Memorial Fund“ koji ima dvije svrhe: održati kontinuitet i spasiti od zaborava glazbeno djelo Lili Boulanger te novčano potpomagati talentirane glazbenike, a fondacija još uvijek aktivno djeluje pri Sveučilištu Massachutes u Bostonu; dok je u travnju 1965. u Parizu osnovano Udruženje Lili Boulanger i Asteroid 1181 imenovan Lillith po prerano preminuloj skladateljici. Također, trg nedaleko kuće gdje je obitelj Boulanger živjela u Parizu nazvan je Trg Lili Boulanger (La place Lili-Boulanger). Steckeweh je u filmu je interpretirala Tema i varijacije. Komadi za klavir (Theme et Variations. Morceaux pour Piano) Lili Boulanger skladane između 1911. i 1914.
Melanie Bonis (1858.-1937.) potječe iz pariške obitelji niže srednje klase i odgajana je prema strogim pravilima katoličkog morala; međutim, sama je za sebe svirala klavir i skladala te su joj roditelji – na nagovor jednog profesora s Konzervatorija – dopustili da pohađa formalnu nastavu. Tako je s 12 godina nadalje studirala kompoziciju i sjedila u klupi s Claudeom Debussyjem dok im je mentor bio Cesar Franck. S obzirom na poteškoće na koje je nailazila kao žena, svoje je skladbe počela potpisivati s androginim oblikom svog imena „Mel“. Na Konzervatoriju upoznala je pjesnika i studenta pjevanja Amadea Landelyja Hetticha s kojim je stupila u ljubavnu vezu i skladala glazbu na njegove stihove, ali roditelji su se usprotivili toj vezi i dogovorili joj brak s bogatim poslovnim čovjekom 25 godina starijim od nje, nakon čega se izgubila u domaćinstvu i odgajanju troje djece.
Mnogo godina kasnije ponovo je srela Hetticha, koji ju je nagovorio da se vrati skladanju. Ponovo je započela ljubavnu vezu s njim i rodila djevojčicu Madeleine, ali ju je dala na skrb bivšoj sluškinji i posve se posvetila skladanju, postala članicom Društva skladatelja glazbe (Societe des compositeurs de musique) i objavila svoja djela kod Editions Alphonse Leduc. Skladala je više od 300 djela – za klavir solo i četvoručno, orgulje, komornu glazbu, korale i orkestralna djela. Ipak, velik dio njezinih skladbi nije objavljen nego se nalazi u metalnom kovčegu upotkrovlju kuće u kojoj je stanovala, a što je Kyra Steckeweh otkrila uz pomoć praunuke Mel Bonis – Christine. Značajan je i dirljiv klavirski opus Mel Bonis posvećen „Legendarnim ženama“ (Femmes de Legende): Melisandi (1898.), Ofeliji (1909.), Viviene (1909.), Febi (1909.), Salome (1909.), Omfale (1910.) i Desdemoni (1913.). U svom filmu Kyra Steckeweh izvela je skladbe Melisande i Desdemona.
Posebno je zanimljiva Njemica Emilie Mayer (1812.-1883.) koja je započela studij kompozicije relativno kasno s 30 godina, nakon smrti oca ljekarnika koji joj je ostavio dovoljno novca za uzdržavanje pa se posve posvetila skladanju i odbijala prosce te ostala neudana. Studirala je u Szczecinu u Poljskoj i nakon uspjeha svojih djela u izvođenju uglednog Szczecinskog instrumentalnog društva, preselila se u Berlin gdje je nizala uspjehe, a i sama koncentrirala na privatnim koncertima. Također je putovala i pratila izvedbe svojih djela u glazbenim centrima poput Kolna, Municha, Lyona, Brusselsa i Beča. Za svog života, Emilie Mayer bila je veoma cijenjena i predstavljala značajno ime u glazbenim krugovima Berlina, a u opisu zanimanja stajalo joj je: „Skladeteljica“(Komponistin) što je bila pojava bez presedana. Međutim, što je neobično i zaprepaščujuće, njezino počivalište – grob ostalo je nepoznato i Kyra Steckeweh dala se upornu i dugotrajnu potragu za njim te, naposljetku, naišla na zapušten ”travnjak”, čak ne i humak, na berlinskom groblju Kreuzberg i potrudila se da s vremenom – uskoro – to mjesto bude označeno i posebno održavano od Gradske skupštine Berlina. Iz bogatog opusa Emilie Mayer, koji se sastoji od djela komorne glazbe, klavirskih skladbi, glazbe za djecu, orgulje, vokalne religijske glazbe i orkestralnih djela, Kyra Steckeweh u filmu je interpretirala romantičnu Klavirsku sonatu u D-molu (Klaviersonate d-Moll) Emilie Mayer (nepoznatog datuma nastanka).
Izvrstan i jedinstven film Skladateljice poticajan je u svakom smislu za reproduktivne umjetnike/ce i publiku te svakako za „bogove“ glazbene industrije, a prema autorima filma – Kyri Steckewech i Timu van Beveren – prvi u nizu planirane serije dokumentarnih filmova o skladateljicama. Za kratkog druženja s njima nakom prikazivanja filma u okviru 12. Vox Feminae festivala u Zagrebu rekli su nam da ih – između inih – zanima život i djelo Dore Pejačević.
U ovom kontekstu, nameće mi se sjećanje na ovogodišnji jubilarni 80. Ljetni lucerneški festival (80th Lucerne Summer Festival) u trajanju od 17. kolovoza do 16. rujna 2018., čija je tema bila „Djetinjstvo“ (Childhood) – neobično s obzirom na godine festivala – na kojem je debitirala u ciklusu „Čudo od djeteta“ (Wunderkind) britanska skladeteljica, violinista i pijanistica Alma Deutscher (2005.) Trinaestogodišnjakinja je već skladala sonate, tria, jedan violinski koncert i cjelovečernju operu Pepeljuga (Cinderella) premijerno izvedenu u Beču 2016. Kad su je upitali što misli o svojem bavljenju glazbom lakonski je odgovorila: „Promijeniti svijet.“ Njezine prethodnice nisu bile tako pozitivne i sigurne u sebe zbog vremena i društvenih okolnosti u kojima su rođene i/ili pod čijom su kontrolom odrastale.
Također sam se sjetila jedne nezaboravne koncertne večeri s naslovom „Heroine glazbe“ održane u okviru 40. Istanbulskog glazbenog festivala, od 31. srpnja do 29. lipnja 2012., na kojoj je Istanbulski komorni orkestar u čijem su sastavu bile žene i operne pjevačice izvele djela Fanny Mendelssohn-Hensel, Clare Schumann, Dame Ethel Smyth, Amy Beach, Lili Boulanger i turskih skladateljica Dihayat Kalfa (čiji je datum rođenja nepoznat, a umrla je 1740.), Fehime Sultan, Leyle Saz, Nevesar Kokdes, Faize Ergin, Kevser Hanim i suvremene Aysegul Kestak Toksoy. Te večeri posebno su bile zanimljive skladbe pionirki koje su skladale u tradiciji otomanske klasične glazbe i u haremima – poput Dihayat Kalfe, princeze Fehime Sultan i inih „slobodnijih“ koje su svojim djelom krčile put.
