Redateljica i montažerka Višnja Skorin autorica je zanimljivog srednjemetražnog dokumentarca Da je meni ono što mi nije koji prati prekarnu sudbinu Sandre Jurak, nekadašnje prateće vokalistice nizu domaćih i regionalnih zvijezda, čije je lice ostalo prepoznatljivo i nakon dugog perioda odsustva s pozornica.
Jurak je kao estradna radnica poznata gotovo svima koji su se u posljednjih 20 godina bavili estradnim poslom u Hrvatskoj. Nevidljivi i potplaćeni rad estradnih radnica rijetko je do sada bio temom u hrvatskoj dokumentaristici. Također, Jurak je niz godina istovremeno radila u sportskoj redakciji kao montažerka i realizatorica te obavljala posao osobne asistentice jedne estradne zvijezde.
U filmu Višnje Skorin pratimo Sandru Jurak koja želi ostvariti svoj san i vratiti se u glazbu – koja joj je najveća ljubav. No, sada je uglavnom sama i prisiljena raditi mnoge usputne i fizički zahtjevne poslove kako bi preživjela. Iako svjesna da su dani pozornice iza nje, Sandra ne odustaje od pokušaja da i dalje snima i pjeva.
Film Da je meni ono što mi nije svoju kino premijeru imati će 3. srpnja na Ljetnoj pozornici Tuškanac, gdje će biti prisutne redateljica i protagonistica. O procesu rada na filmu razgovarali smo s redateljicom Višnjom Skorin.
Na koji ste način upoznali Sandru Jurak i zašto ste odlučili snimiti film o njoj?
Sandra i ja smo odrasle u istom haustoru, pa smo se povremeno sretale na televiziji dok je radila u sportskoj redakciji, a onda nas je život odveo na različite strane. Ideja za dokumentarac se rodila kad me Sandra pitala ne bi li joj napravila spot za jednu od njezinih pjesama. Tada sam saznala kako je dobila otkaz na televiziji, kako se vratila mami u mali stan u Gajnicama i kako ne može pronaći posao. Njezina energija i volja su me osupnule.
S druge strane, mislila sam da je poludjela. Zar se stvarno misli vraćati na estradu? Je li to kriza srednjih godina? Čak sam joj u jednom času rekla: Draga, možda je bolje da smislimo neku priču da se u spotu ti ne vidiš! Nakon toga sam posramljeno zašutjela. Upravo sam sama prolazila kroz neke dubioze o tome kako žena nakon pedesete postaje društveno nevidljiva, a njoj predlažem da bude nevidljiva!? Smije li žena nakon pedesete goniti mladenačke snove ili postaje smiješna? Kako mi je ta tema bila zanimljiva koliko i njezin karakter, dala sam joj zadatak da snimi par vlogova. I tako je počelo.
Naslovom filma naglašen je raskorak između želja i snova, te zbilje i stvarnog stanja stvari. Ipak, vaš redateljski fokus je na potretiranju lika: Sandrinoj emocionalnosti i neposrednosti, odnosima s bliskim ljudima, odnosu prema glazbi i tenzijama koji iz njih proizlaze. No, posredno – priča osvjetljava i širi aspekt – društveni odnos prema nezaposlenim ženama u trećoj životnoj dobi. No, stječe se dojam da vam je u priči bilo važnije portretiranje lika. Zašto?
Istina. U prvoj fazi snimanja pratili smo sve njezine pokušaje da se zaposli, spuštanje kriterija, čak i razgovore s njezinim kolegicama koje su proživljavale isto. I Srđan Kovačević je pristao biti snimatelj jer ga je zanimao taj socijalni aspekt i problem prekarijata. No, kako sam starija, kako je moj svijet manji, tako me više zanimaju mikro-svijetovi, ono što se događa u pojedinom čovjeku, odnos dvoje ljudi ,”junakov put”. Mislim da dokumentarni filmovi doprinose osvještavanju problema, ali sigurno ga ne rješavaju, stoga mi je zanimljivije baviti se nečijim karakterom i sudbinom koju si sam kroji.
U filmu protagonisticu prikazujete kao prekarnu radnicu na estradi, ženu koja je godinama sudjelovala u glazbenom biznisu radeći različite nesigurne poslove. U domaćem javnom diskursu prekarnost i prekarni poslovi se najčešće povezuju s umjetničkim industrijama, rijetko s estradno-glazbenom scenom.
Ne bih se složila da se prekarni poslovi najčešće vežu uz umjetničke industrije. Mislim da taj osjećaj nesigurnosti koju je izrodio neoliberalni kapitalizam prožima gotovo sve društvene kategorije, od nekadašnje radničke klase, do visokoobrazovanih ljudi. A kako puno radim sa studentima, mogu reći da je njima prekarijatni način života i jedini o kojem razmišljaju. I da su mnogi zbog toga dijagnosticirano depresivni.
Kroz koje faze razvoja je film prošao, koliko ste dugo radili na njemu i što se kroz snimanje ispostavilo kao najveći izazov?
Film smo sveukupno radili četiri godine. Dobili smo poticaj za kratki metar, no u međuvremenu se dogodila i prijava na show i naravno da nismo to htjeli propustiti, plivali smo s tim premalim budžetom kako smo znali i umjeli. No, najveći je izazov zapravo održati fokus, održati volju protagonista. Svaka čast Sandri! Da sam bila na njezinom mjestu, ja bih filmsku ekipu već davno otkantala. Zajedno s njom smo proživjeli mnoge uspone i padove, ne samo one koji su ušli u film. Sandra i njezin život su kao kazališna predstava nepredvidive dramaturgije. Trebalo je strpljenja, njezinog za nas i našeg za nju. A autorsku krizu sam doživjela u montaži. Iako montažerka, izgubila sam se u moru materijala. Sve mi je bilo jedan dan bilo fantastično i jednako važno, a drugi dan mi je sve bilo nedovoljno dobro ili važno za priču. Srećom, mogla sam se osloniti na kolegicu montažerku Ivu Ivan, koja mi je iskreno rekla “Ovo ti je dobro, ovo više nikog ne zanima”. Dalje je bio užitak.
Sandru Jurak naveli ste na odjavnoj špici kao koautoricu scenarija. Na koji način ste zajednički pisale scenarij filma?
Sandra je karakter koji je nemoguće manipulirati ili usmjeravati, tako da je ona scenaristica svog života. Osim toga, teme i sadržaje svoje ispovijesti smišljala je i snimala je sama, tako da bi bilo posve nepravedno ne navesti je kao koscenaristicu. A u montaži, gdje se scenarij kroji po drugi put, ipak sam stolovala ja.
Svjetsku premijeru film je imao prošle godine na Sarajevo Film Festivalu. Koje festivale je do sada prošao, jeste li zadovoljni njegovim životom?
Osim na SFF-u, film je prošao na Liburnija film festivalu, Underhill Festu u Podgorici i DokuArt u Bjelovaru. Vani nije baš nešto prošao, ali veliki strani festivali traže premijerno prikazivanje. U međuvremenu se dogodila korona i mnogo festivala se ne održava. Osim toga, film ima nezahvalnu festivalsku minutažu (srednji metar). No, iako je idealan za televizijsko emitiranje, HRT ga je odbio.
Godinama radite na Fakultetu političkih znanosti gdje predajete Televizijsko novinarstvo i osnove televizije. Kako studentice i studenti danas vide ove novinarske oblike i što ih unutar procesa ovog dijela novinarske proizvodnje najviše zanima?
Televizija sama po sebi nije više tako privlačan medij, ali audiovizualna komunikacija i dalje jest. Iako studente nekako najviše privlači PR, oni koji se “zakače” za televiziju postaju izvrsni videonovinari. Osim toga, uslijed razvoja digitalne tehnologije danas svi moraju znati sve, i raditi na različitim platformama, i proizvoditi različite formate. Na FPZG-u imamo mali studio, redakciju s deset montaža, i obožavam taj naš kreativni podrum. U svakoj generaciji ispliva nekoliko talentiranih, radišnih studenata, divnih mladih ljudi uz koje i ja naučim ponešto. To je neprocjenjivo iskustvo.
Kontinuirano pišemo o ženama i njihovoj podzastupljenosti u domaćoj filmskoj industriji. Vi ste strukovno prije svega montažerka, premda se bavite i drugim aspektima filmskog posla. Prije manje od deset godina broj redateljica u Hrvatskoj se mogao nabrojiti na prste jedne ruke. Kakva je situacija u sektoru montaže, čini se da je tamo nešto više žena i da one vrlo često rade i ono što im nije u opisu posla. Kakvi su njihovi radni uvjeti, odnos šefova (uglavnom muškaraca) prema njima?
Sektor montaže već dugo nije većinski “ženska” funkcija. Do te promjene je došlo istodobno s pojavom elektronskih i digitalnih montaža – što je opet jedan stereotip po kojem se muški spol lakše nosi s elektronikom i računalstvom. Čini mi se da zadnjih godina omjer opet izjednačio. Ipak, kreativnost je kreativnost, nije važan alat, u montaži prvenstveno radi mozak i psihologija. Osim toga, proces montaže je intiman, svaka redateljeva greška ispliva u montaži i stoga je montažer redatelju najčešće i najbolji prijatelj i mama. Zato nije čudno da se redatelji često odlučuju za montažerke. Zgodna pretpostavka koja nije naučno dokazana, ha-ha.
Ponekad neki redatelj ili producent zna biti neugodan ili imati neprofesionalni pristup, no to nikad nije bilo vezano uz spol, nego uz činjenicu da su taj čovjek ili žena – govno.
