Ured za fotografiju i portal Suvremena hrvatska fotografija ove subote u Klovićevim dvorima priređuju izložbu Ovo (ni)je moj svijet. O tome po kojem su ključu odabirani autori/ice i radovi koji će biti izloženi razgovaramo s povjesničarkom umjetnosti i kustosicom Sandrom Križić Roban.
Zajedno s fotografkinjom Anom Opalić i dizajnericom Ivanom Vučić iz Studija Hamper Križić Roban tvori užu ekipu ovog portala koji je u posljednje dvije godine prerastao u virtualno mjesto susreta za domaće i regionalne ljubitelje fotografije.
„Na izložbi izlaže 13 autora/ica od kojih većinu predstavljamo na web portalu SHF. Već nekoliko godina želja nam je da iz virtualnog izađemo u pravi, galerijski prostor. Premijera je bila 2014. godine u galeriji Greta i zvala se Fotograf u javnom prostoru. Ove godine ukazala se prilika za suradnju Ureda za fotografiju i Hrvatskog fotosaveza, i bilo nam je drago što smo u mogućnosti osmisliti i producirati izložbu u sklopu ove respektabilne i tradicionalne manifestacije“, kaže naša sugovornica o ovoj izložbi i dodaje kako se tema referira na naslov preuzet iz poznatog i istoimenog rada umjetnika Željka Jermana.
Križić Roban pojašnjava izvornu ambivalentnost medija fotografije, akcentiranu u popratnom tekstu koji najavljuje izložbu.
„Zanimalo nas je istražiti kako se umjetnici pozicioniraju prema svijetu koji nas okružuje, što ih privlači, a što ih odbija ili izaziva ogorčenje. Teško je iz današnje pozicije sa stopostotnom sigurnošću reći na što je Jerman mislio, kao što to izbjegavamo i kod radova odabranih umjetnika. Ambivalencija je sadržana u naslovu, dok se različitost stavova i načina kako percipiraju svijet kod umjetnika zamjećuje na vrlo individualan način. Ambivalencija je, u krajnjoj liniji, sadržana u činjenici da radimo “pravu” veliku izložbu i da smo isproducirale katalog za koji nemamo novac da ga otisnemo – upravo ta šizofrena pozicija govori u stanju koje vlada kod nas, gdje vijeća koja bi trebala pratiti i znati tko stoji iza kojeg projekta odlučuju na za nas nerazumljive načine. „
Zajedno s kolegicama Anom Opalić i Ivanom Vučić, Sandra Križić Roban utemeljila je Ured za fotografiju. Pitamo je koje su ciljeve sebi zadale kada su pokretale ovaj projekt i jesu li u međuvremenu odstupile od nekih nauma.
„Mi i dalje razmišljamo o tome što i kako raditi, ništa nije do te mjere fiksno da se ne bi moglo mijenjati, razvijati. Naravno da imamo ciljeve, kratkoročne i neke na “dulje straze”. Znale smo da moramo stajati iza onoga što predstavljamo, što s jedne strane nije jednostavno, jer smo različite. No zapravo gotovo se u svemu na kraju složimo. U trenutku kad smo preuzele portal Suvremena hrvatska fotografija (prisjetimo se da su ga 2009. godine pokrenule Ana Opalić i Gabrijela Ivanov koje su ga vodile do 2013.) znale smo da postoji velik interes da na njemu bude zastupljeno čim više autora. No, nas zanimaju određene stvari, ljudi koji istražuju, koji nisu samozadovoljni, koji se kreću polako, ne osobito glasno. Nismo odstupile zapravo ni od čega, odredile smo tri glavna područja – portal, galeriju i izdavaštvo – uz koje se zatim postupno umrežuju novi projekti na kojima radimo.“
Hrvatska scena umjetničke fotografije je, smatra Križić Roban, zanimljiva i promjenjiva, stalno dolaze nove generacije ali i mnogi umjetnici/e koji se odlučuju na ovaj medij iz raznih razloga. Problemom ove scene vidi u produkciji koja nije na nivou koji bi ona očekivala, ali i u premalo je novca koji se može uložiti u projekte.
„Nema tržišta, što također rezultira nedostatnim sredstvima za produkciju radova. Recepcija publike bi svakako mogla biti bolja, iako nismo nezadovoljne. Čini se da izložbe suvremene fotografije standardno imaju dosta publike, i to je nešto što smo naslijedili iz ranijih vremena, CEFFT-a, recimo, ili Dapčevog atelijera. Voljele bismo da više ljudi dolazi na popratna događanja, razgovori ponekad imaju tragično malo posjetitelja.“
Ovog utorka Ured za fotografiju krenuo je s novom serijom izložbi u novoj galeriji SPOT, na staroj adresi, a otvaranje nove sezone pripalo je izložbi Žarka Vijatovića – Mamin fotoaparat 1990. – 1992. Planova je mnogo, ali ovoj trojci ne nedostaje entuzijazma.
„Iskustvo koje smo imali s galerijom Križić Roban tijekom osam godina svakako je dragocjeno i ono nam je dalo snage da Ured ponovno starta na istoj adresi, iako u manjem i mnogo uređenijem prostoru nego što je bio onaj stari. Sve tri povezane smo fotografijom, jednostavno se dogodio trenutak kada smo shvatile da izložbe ne moraju nužno biti u velikim prostorima, jer mali pružaju drugačiju mogućnost izbora, pa i slobode.
Iako ne zagovaramo isključivost samo jednog medija, fotografija ima neke svoje posebnosti i mislim da je nastupio trenutak da u tom segmentu pokažemo što mislimo, kako vidimo i interpretiramo aktualno stanje. Za drugu godinu imat ćemo i gostovanja stranih umjetnika, umrežujemo se sa sličnim institucijama, želimo zastupati naše autore u inozemstvu. Da bismo to postigle, moramo imati izložbeni prostor u kojem je moguće provjeriti kako radimo.“
{gallery}ovonijemojsvijet{/gallery}
Sve bolja posjećenost portala SHF-a raduje njegove pokretačice. „Prate nas uglavnom ljudi iz struke, najviše svakako sami fotografi, fotografkinje, teoretičari/ke, studenti/ce. Mislim da je prošle godine najviše klikova imao Ivan Posavec. Također posjećenost varira kroz mjesece. Ljeti je najslabija, a najčešće je portal posjećen kada se nešto događa, poput ove izložbe sada“, kaže Sandra koja od svojih kolega/ica često čuje kako su se koristili podacima s portala pri pisanju teksta.
„Portal SHF jest postao referentno mjesto za našu suvremenu fotografiju i mislim da je postigao ono što smo i željele postići kada smo ga pokrenule, okupio je na jedno mjesto recentnu produkciju i dao uvid u „stanje stvari“.
Dakako, na portalu se mora još više raditi, što nam je problem jer smo sve tri izrazito zaposlene, no uskoro se nadamo da će i taj problem biti riješen. Potrebno je stalno aktualizirati sadržaje, razgovarati, pisati, doista je mnogo posla pred nama.
Na portalu je odabranim radovima i tekstovima predstavljeno nešto manje od 30 renomiranih te nekolicina novih autorskih imena, a sadržaj se često mijenja. Pitanje o kriterijima kojima se ekipa vodi pri uvrštavanju autora/ica na portal je neizbježno.
„Sasvim sigurno postoji tendencija prema konceptualnom naslijeđu, koje uz ostalo i nadalje istražujemo, što će se uskoro moći vidjeti u novim sadržajima koje pripremamo. Teško je generalizirati i reći “naši su kriteriji ti i ti”. Zapravo su naši kriteriji naše znanje, iskustvo, poznavanje scene i to ne samo domaće. Ekstremno je važno znati što se događa u svijetu, gledati, čitati, upustiti se u nepoznato. Nismo sklone standardnim temama, općim podjelama, stagnaciji. Mislimo da je važno biti otvoren i bez prestanka istraživati, učiti i gledati.“
Sandru pitamo i može li se portal SHF-a smatrati presjekom i svojevrsnim bestof-om ponajboljih hrvatskih autora/ica na ovom umjetničkom polju?
„Naravno da je lijepo sebi tepati, no svatko će taj best of drugačije doživjeti. Za nas su autori/ce s kojima radimo zasigurno ono najbolje na sceni kako ju mi doživljavamo, s čim se netko i ne mora složiti. Na portalu kontinuirano radimo, stvari se mijenjaju, što je i u prirodi internetskog medija. Pomalo se užasavam onih publikacija ili stranica na kojima se nude takvi best of sadržaji. Bilo bi sjajno da se portal kao i sve naše druge aktivnosti, uostalom, stalno iznova istražuju, jer ništa nije fiksirano.“
Urednički tim portala HSF-a kontinuirano prati suvremenu domaću produkciji u polju umjetničke fotografije. Ostajati u toku s novim imenima, pratiti stara, registrirati povratak onih koji se reaktiviraju je, kaže Sandra, pitanje životnog stava.
„Naša scena vapi za raznovrsnim prikazima, tek su manji segmenti obrađeni u izložbama i publikacijama. Uostalom, dolaze novi ljudi koji drugačije razmišljaju, koji nisu vidjeli ono što smo mogli vidjeti mi ili još starije generacije. Prema svima njima nastojmo formirati sadržaje na kojima radimo. I ako netko nešto propusti, imamo povjerenje jedni u druge, razgovaramo kritički o tome što smo vidjeli, jedino na takav način možemo opstati u kontekstu kakav nas zanima. Zanimljivo je primijetiti koliko je starijim generacijama autora/ica drago kad im se obraćamo, pitamo što se događalo u vrijeme dok nismo participirale na sceni. To je važno i za današnje generacije, jer nitko ne kreće od nulte točke, iza svakog autora/ice postoji mnogo onih koji su možda razmišljali slično, zanimali se za slične fenomene, koristili sličnu opremu i tako dalje.“
Najuži tim portala Suvremene hrvatske fotografije sastavljen je od tri žene – jedne fotografkinje, jedne povjesničarke umjetnosti/kustosice i jedne dizajnerice. Vežu ih, kaže Sandra, entuzijazam, interes za kvalitetom, visoko postavljeni kriteriji, uvažavanje tuđeg mišljenja (uz pokoju nesuglasicu), povjerenje, zapravo uvjerenje da sa znanjima, iskustvom i razumno postavljenim ciljevima možemo pridonijeti promjenama.
„Ništa ne očekujemo od drugih, radimo kako najbolje znamo i umijemo, no sve što radimo prethodno analiziramo kako bi se izbjegle greške. I zapravo se dobro nadopunjavamo“.
Zanimalo nas se je i na koji će način HSF u budućnosti širiti svoje prostor djelovanja.
„Razvijamo projekt međunarodne suradnje, nekoliko izložbenih suradnji s inozemstvom, a nadamo se značajnije ući u izdavaštvo koje nam je sigurno jedan od fokusa djelovanja. Sve ostaje unutar jezgre koju smo definirale. Iako se nadamo da će se ona također proširiti. No, treba biti strpljiv. Imamo jedan cilj koji je možda nedostižan, ali treba se usuditi. „
Posljednjih je godina zamjetna pojava sve većeg broja autorica na fotografskoj sceni. Sandru pitamo što je, prema njenom mišljenju, pogodovalo demaskulinizaciji ovog područja?
„Postoji sjajna knjiga Shooting from the Hip, koja problematizira čak i razliku u držanju kamere – ne znam može li se tako generalno reći da žene ne snimaju “s boka” (da ne kažemo “iz sedla”). Svakako da fotografija pridonosi emancipaciji, vrlo je izravna, glavni alat egzistencijalističkih promišljanja. Teško će ijedan drugi medij omogućiti da se u jednom kadru, u istoj značenjskoj ravnini nađe i “nešto” i “ništa” što čini život. No, ostavimo rodna pitanja kao neku moguću temu ozbiljnog istraživanja“, zaključila je Križić Roban.
