Magdalena Blažević (1982.) sada je već poznato ime na regionalnoj književnoj sceni. Rođena i odrasla u Žepču, diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Zadnjih nekoliko godina prepoznata je i hvaljena autorica kratkih priča koje tematiziraju žensko iskustvo, već prevođena na nekoliko jezika i nagrađena na različitim natječajima za najbolju priču, od čega je bitno istaknuti nagradu Večernjeg lista. Njena prva zbirka priča Svetkovina hvaljena je od strane kritike i publike, a našla se i u bitnim izborima za nagrade. Nakon Svetkovine, Magdalena je objavila i roman U kasno ljeto koji progovara na jedan drugačiji način o traumi rata. O romanu, patrijarhatu, ženskim likovima kojima se bavi, ali i nekim drugim bliskim temama razgovaramo ovom prilikom.
Kroz zbirku priča Svetkovina upoznali smo te kao autoricu izbrušenog stila koja progovara o ženama koje je život, kao i patrijarhat, direktno uništavao u ruralnim sredinama. Roman U kasno ljeto kao da je nastavio život jedne priče iz Svetkovine i ispričao traumu rata koja je aktualna, što nam današnjica neprestano pokazuje, u svakom trenutku. Kako došla potreba da pišeš, ispišeš priču kojom se bavi roman U kasno ljeto?
Priča o najtežem razdoblju naših života u mojoj je glavi odavno napisana, od 12. godine, kad sam prvi put osjetila potrebu da priču „spasim” tako što sam je rukom zapisala u svoj dnevnik. Tada me plašila lakoća kojom se ljudi navikavaju na nove okolnosti života, na traumu, bol, gubitak, tugu, ne shvaćajući da se oko nas sve raspadalo, samo to moj dječji um nije mogao pojmiti. Trebala su proći dva – tri desetljeća da osvijestim ono što se zapravo događalo s nama kao obitelji, zajednicom, društvom…
Tijekom procesa pisanja otvorile su mi se nove perspektive i doznajem kako je biti djevojčica koja se pokušava sakriti od smrti, majka koja ne zna što drugo učiniti nego zagrliti dijete ili brat koji preživljava strijeljanje, pridiže se okružen mrtvim i ranjenim tijelima. Mora se pobrinuti i za prve i za druge. Bilo je potpuno razarajuće postaviti ih još jednom na naš prašnjavi put i suočiti s neprijateljskim vojnicima. Priča je odavno u meni, ali je trebalo sačekati pravi trenutak da se zapiše.
Dok su u Svetkovini likovi žene u različitim dobima, ali žene kojima život oduzima zapravo od početka, a najviše u njihovoj zreloj dobi, U kasno ljeto progovara iz perspektive mrtve djevojčice. Ženske priče kojima si se bavila i dalje su otvorene rane današnjice, neželjene trudnoće, tragične sudbine u nasilnim i siromašnim sredinama…
Pripovijedanje iz prvog lica u romanu je mnogo više od pripovijedanja nepouzdane pripovjedačice, ono teče s odmakom i dolazi iz neke druge stvarnosti. Njezin glas je istovremeno i sveznajući, što mi je dalo prostora za ispisivanje intimnih sudbina likova romana. Ona si daje za pravo da se izravno obrati čitatelju i povede ga kroz nadrealan i bajkovit, ali i prevrtljiv i prijeteći pejzaž u kojem je odrasla da bi mu u nizu gotovo statičnih prizora ispripovijedala priču o boli, smrti, ljubavi i ljepoti življenja. Čitatelj je sve vrijeme svjestan da pripovjedačica govori o prošlom vremenu, ali ga prezent koji koristi neprestano podsjeća na sadašnjost. Roman je proizašao iz kratke priče „Kapa” i zadržao je originalni ton i atmosferu. Te su dvije knjige pisane istovremeno i mogu se povući neke paralele u smislu jezika, fragmentarnosti, ali Svetkovina je fokusirana na teme koje se tiču ljubavnih, bračnih odnosa, neželjenih trudnoća, čedomorstava, čežnje i tuge, a dječji glas iz romana usmjeren je na prividno neviniju svakodnevicu.
Pisala si u prvom licu jednine već spomenutim glasom djevojčice. Koliko je teško i bitno za tebe bilo uzeti taj glas? Glas djevojčice autentično je i dječji, ali i mudar, kao da nosi cijelu težinu svijeta…Nisam naglasila, ali u romanu je riječ o stvarnom pokolju mještana jednog sela tijekom rata kojima je knjiga i posvećena…
Bilo je teško i riskantno jer uz emotivni teret koji ovaj glas nosi bila sam svjesna opasnosti zapadanja u sentiment. Morala sam se distancirati od priče u koju sam potpuno uvučena i ne dopustiti joj da ona ovlada mnome zato sam je pisala sporo i s mnogo samokritike. Glas koji se javlja sa spoznajama o prošlosti i budućnosti je rasterećen, ne nosi povišene emocije, nego pomirenost sa životom i smrti, što na čitatelja može djelovati i zastrašujuće i utješno.
Nasilje je tema koja je stalna u tvojim pričama, o kojoj god vrsti nasilja da se radi. U romanu U kasno ljeto također je prisutno, primjerice u priči o baki i djedu, koja cijeli život trpi njegovo nasilje. Ipak, pisanje o nasilju u tvojim tekstovima naprosto je dio svakodnevica, nikakav eksces na koji se obraća posebna pažnja što nam daje zastrašujuć osjećaj stvarnog života… Čini mi se da danas nismo ni svjesni koliko je nasilje zaista takvo, prešućeni dio svakodnevica i pogotovo ženskog života.
Likovi dida i babe iznimno su važni jer svjedoče o vremenu koje je prošlo i njihovoj nemogućnosti da promijene naučene obrasce ponašanja. Did je bio posebno izazovan za portretiranje jer su moja sjećanja i saznanja o njemu proturječna. S jedne strane to je vrijedan, duhovit, čak i nježan čovjek, a s druge pijanica koji se ne trijezni danima, čovjek koji je zbog ubojstva završio u ratnom zatvoru. Intrigira me i dalje, ali ne nalazim mnogo objašnjenja. Sudska dokumentacija je izgubljena ili uništena, svjedoci događaja nisu raspoloženi za razgovor.
Naposljetku mi je postalo jasno da za roman to i nije važno jer fikcija uvijek ima prednost pred fakcijom. To sam shvatila i dok sam pratila tijek stvarnih događaja koje sam zapisala dok sam skicirala roman. Nije bilo moje pravo, nego dužnost da ih zapišem prema književnim pravilima i svom osjećaju za priču, prilagodim jeziku kojim pišem. Moja odgovornost prije svega je usmjerena na čitatelje.
Nasilje u Svetkovini u određenoj mjeri jeste svakodnevno, ali je tu mnogo ekstremnih situacija u koje su junakinje postavljene. Neobične priče, dojmljivi likovi, magična mjesta uvijek imaju prednost pred svakodnevnim.
Roman bismo zasigurno mogli proglasiti antiratnim, ali meni se čini da je on priča o životu koji prevladava na kraju, bez obzira na sve. Iako je jasno od samog početka što se događa, roman na kraju donosi svjetlo usred sve te smrti, svojevrsno pomirenje…
U priči o istinskom strahu i nenadoknadivom gubitku mnogo je ljepote i za to su zaslužne Ivana i Dunja koje su zadržale nešto od nevinosti, snovitosti i humora. Moram priznati da sam imala toliko motiva u glavi koji su se u tekstu preobrazili u nizove asocijacija, vizualne čulne, taktilne senzacije. Nedavno sam čitala novi roman Georgija Gospodinova Vremensko utočište, koji na jednom mjestu kaže da se ne trebamo vraćati na mjesta djetinjstva jer tu nema ništa i ništa nećemo pronaći. To me podsjetilo na vrijeme koje sam provela u pokušaju da rekonstruiram događaje fotografiranjem kuća u kojima smo boravili, ljudi s kojima smo provodili vrijeme, ali gotovo ništa od toga nije sačuvalo tragove staroga, odnosno moj pogled na njih se promijenio.
Jedino mjesto koje me plašilo i nisam mu prišla blizu jeste kuća u izbjeglištvu u kojoj je Ivana provela svoje zadnje dane. Stoji zaključana skoro 30 godina, siva, betonska, s rupama umjesto prozora, na livadi usred poljskog cvijeća. Strašna su naša sjećanja na taj prostor pun prašine i miševa, miris kuhinjske masnoće, vlage i trulog drveta, osjećaja mučnine za stolom nakon njezine smrti. Sav materijal za roman već je godinama zrio u meni i nije trebalo da idem izvan toga. Posjećivanje mjesta uništavalo je moć sjećanja.
Tvoje junakinje žene su prema kojima je društvo neprestano nepravedno, bilo da se radi o pričama ili romanu koji je pred nama. Mnoge žene u tvojim pričama počinit će čedomorstva, nemajući drugog izbora. Upravo je to tema koja je i više nego aktualna danas, ako uzmemo u obzir sve što se događa u svijetu, od pokušaja zabrane abortusa u Poljskoj do aktualne situacije u Americi. Koliko smo ostale nesvjesne pozicija svojih prethodnica koje su mnoge završavale tragično bivajući suočene s neželjenim trudnoćama? Čini mi se da je o tome, više nego ikada, potrebno pisati…
Priče o čedomorstvima i ilegalnim abortusima bilo je najteže slušati i napisati. Bilo je posve uobičajeno pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u seoskim sredinama pokušati prekinuti trudnoću skakanjem s tavanice, vrućim kupkama, pletaćim iglama… Žena koja već ima petero djece od toga jedno na sisi ne može podnijeti još jedno dijete i pritom ne mislim samo na njezino tjelesno i mentalno zdravlje o kojima se nije vodilo računa, nego na nemogućnost da djecu prehrane. O kontracepciji ne znaju mnogo, do njih još nije ni stigla, a muškarci se ne trude da zaštite žene. Trudnoća je na kraju uvijek ženski problem.
Dok sam pisala mogla sam razumjeti užas djevojčice koja se porađa u WC na autobusnoj stanici, tijelo koje je nepripremljeno za to prolazi kroz neizrecivu bol, a ona misli o tome kako se riješiti bebe, praviti se da se ništa nije dogodilo, nekako zaboraviti. To je tema koja je preosjetljiva, ali se o njoj mora govoriti. Zakon koji bi zabranio abortus vratio bi nas stoljeće unatrag, posljedice je teško i zamisliti.
Ipak, tvoja proza, bilo da se radi o antiratnom u ovom romanu, ili jasnom glasu otpora u pričama, nije nipošto pamfletizam, mada možemo sve tekstove promatrati i kao angažirane. Tvoja je prvotna okupacija tekst sam i rečenica, konstrukcija…
Za književnost koja je napisana kao pamflet i piscu je poslužila samo kao sredstvo kojim će prenijeti svoje stavove i politička uvjerenja kao čitateljica nisam uopće zainteresirana – od književnosti očekujem osoben stil, poetičnost, magičnost priče. Jasno je da svaki tekst nosi tragove samog pisca, djeliće njegovog bića, ali junaci imaju svoju volju i uvjerenja i za njih pisac u tom smislu nije odgovoran. Uostalom, čitatelja se ne može prevariti i jednom kad ga iznevjerite više vam se neće vraćati. Književno djelo trebalo bi posjedovati energiju koja se prenosi na čitatelja, to je izravna komunikacija između pisca i čitatelja.
Nježnost teksta koji je uronjen u poeziju neprestano se sukobljava s brutalnim slikama svakodnevice, čak i one prije same katastrofe. Selo je, čini se, prostor u kojem tvoja proza najlakše pronalazi svoj put, pogotovo kroz tu suprotnost mučnih slika seoske okrutnosti i nježnosti i poetičnosti teksta…
Krajolik u kojem sam odrasla srž je moje proze i potpuno određuje njezinu atmosferu. Život junaka i prirode nerazdvojiv je jer junaci žive s prirodom i ovisni su o njezinoj volji. Mnogo je magije u njezinim promjenama, osobito kad ljeto prelazi u jesen i spuste se prve magle. Tad se javljaju prvi znaci okrutnosti i postaje nam jasno koliko smo nemoćni i mali. Rijeka koja u jesen podivlja i nosi sve pred sobom, voz koji tutnji dok stojite pored pruge, željeznički most kroz s rupama između pružnih pragova, šuma iz koje na selo juri vodena bujica, čađavi zidovi kuća osvijetljenih uljaricama, prljavi izgažen snijeg, zimska idila u polju gdje su snijeg i led čarolija, prašnjavost ljeta, prezreli plodovi, trulež mesa, sunce što kao reflektor svijetli iznad nas da osigura da upamtimo ljudsku surovost, osjećaj žala kad vas tutanj voza probudi usred noći – sve su to motivi koji su ispod moje kože i nesvjesno ih preplićem u svaki tekst. Čitatelj se nepripremljen nađe s junacima usred tog krajolika i doživljava ga kao svoj, čak i ako mu je nepoznat.
Atmosferičnost, kratke rečenice, poetski stil. Sve je to nešto s čim si nas već upoznala i u Svetkovini, ali čini mi se da je U kasno ljeto još otišlo dalje u razvijanju tog stila, igrajući se ponegdje ne samo poetskom prozom, već zakorači i prema poeziji samoj…
Svaki tekst koji sam napisala u velikoj se mjeri oslanja na atmosferu, ljepotu prizora koji ne podrazumijeva idilu, nego filmičnost i mogućnost čitatelja da se s lakoćom iz stvarnosti prebaci u fiktivni svijet i poželi tamo ostati do kraja priče iako emocije koje osjeti nisu uvijek ugodne. Pravi primjer za to jeste ovaj roman koji mami jezikom i ekspresivnošću prizora pa se čitatelj povremeno nađe u situaciji da vizualizira slike koje mu se čine nepodnošljivim. To dakako ne vrijedi za sve čitatelje, nego one koji su skloni ovakvom pripovijedanju. Poetski jezik u kratkim rečenicama bio je idealan za ovakvu temu što ne znači da sam stupila na teritorij poezije u pravom smislu te riječi. Zasad ostajem samo čitateljica poezije.
Novi roman koji spremaš ponovno je o junakinji, ali ovoga puta okrenula si se prema ljubavi. Kako se dogodila ta ideja? Je li ovoga puta došao i taj iskorak iz seoske sredine? Koliko je područje ženske žudnje i ljubavi, poput svih ostalih teritorija u književnosti, danas ispisano? Potreba za punokrvnim junakinjama, čini mi se, nešto je što obilježava recentnu književnu produkciju, kao i pojava sve više ženskih snažnih glasova….
Stvarati prozu neopterećenu stvarnošću, određenim vremenom i prostorom nevjerojatno je iskustvo, osjećate silinu imaginacije, učite kako je kontrolirati i gdje postaviti granice, uživate u procesu pisanja iako se ponekad danima vrtite oko istog odlomka, a povratak u stvarnost čini se kao buđenje iz epskog sna. Iskušavam nove narativne tehnike, složeniju strukturu teksta, intertekstualnost, rečenice koje se priklanjaju korijenima pripovijedanja, zalazim na novi teritorij stvarajući izražajan muški lik… Ne želim se začahuriti u istoj temi i istom načinu pisanja, nego si otvoriti prostor za eksperimentiranje.
Ljubav kao književna tema vjerojatno je najstarija i najveća, kao smrt. U visokoj književnosti je nepotrošena jer tu nije svedena na opće mjesto. Sve ovisi o umješnosti autora i njegovim zanatskim vještinama.
U djetinjstvu sam bila potpuno zanesena knjigama koje nose ženska imena – Therese Raquin, Emma Bovary, Ana Karenjina, Rebecca, Jane Eyre, Lolita… jer sam bila u vječitoj potrazi za snažnim ženskim figurama koje kroje svoju sudbina pa makar to podrazumijevalo njihovu propast. Zapravo me i dalje fasciniraju takve žene, za književnost su prezanimljive jer jamče uzbudljivu, dramatičnu priču. Čežnja i žudnja snažnije su od ljubavi jer su bolne i sakrivene, mijenjaju percepciju stvarnosti, a to je ono što me zanima, subjektivni i intimni unutarnji svijet.
