Mlada hrvatska glumica Romina Tonković ove godine, unatoč pandemiji koronavirusa, niže profesionalne uspjehe. Iako je na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti diplomirala tek prije nekoliko tjedana, Tonković dobiva nagrade i sve više angažmana u filmovima i kazališnim predstavama. S talentiranom predstavnicom nove glumačke generacije razgovaramo o trileru „F20“ redatelja Arsena Ostojića u kojemu je ostvarila filmski debi, ali i mnogim drugim, za nju važnim, temama.
Tvoj debitantski dugometražni film F20 nije posebno zapaženo prošao u Hrvatskoj i regiji. Naime, film je u domaćim kinima premijerno prikazan već krajem 2018., ali tek sada pristižu vijesti o njegovim inozemnim festivalskim uspjesima. Jesi li se tome nadala i kako si prihvaćala taj – u najmanju ruku – neobičan festivalski život ovog filma?
Iskreno, da, iznenadilo me. To je moj prvi film i baš mi je drago da je sve tako neobično oko njega: cijela priča kako je nastao, kako smo gerilski snimali neke scene, činjenica da je u pitanju nezavisan projekt… Stvarno sam zahvalna na tom iskustvu i što je Arsen Ostojić vjerovao u Filipa Mayera i mene da nećemo zeznuti i dao nam tako velike uloge s nikakvim iskustvom. Prošlo je puno vremena od trenutka kada smo snimali do same premijere i nekako je zanimljivo kako te nakon toliko dugo vremena i dalje prati neki projekt.
Možeš li se sjetiti snimanja ovog filma, što najradije pamtiš sa seta?
Najviše cijelog uzbuđenja kojeg smo imali Filip Mayer i ja, i načina na koji smo se podupirali i trudili da oboje damo najbolje od sebe. To je najdivniji osjećaj, nismo razmišljali nego smo djelovali i snalazili se kako smo znali, koliko to dva studenta prve godine glume mogu. I mislim da smo u danim okolnostima napravili dobar posao. Najveća vrijednost koju dobiješ na takvim projektima su prijateljstva i iskustvo.
Nedavno si za glumu u „F20“ na Los Angeles Independent Festivalu dobila nagradu za najbolju glumicu, krajem kolovoza trebala bi putovati u L.A, gdje ćeš i primiti nagradu. Je li ti ovo „špica“ sulude i svima nam stresne 2020. godine?
Stvarno me iznenadilo, pogotovo što sam sad u samom finišu mog školovanja i kad svi prirodno padnemo duhom jer te počne opsjedati pitanje „Što ću raditi sljedeće godine??“, zato mi je vijest o ovoj nagradi došla kao povjetarac nade. Neke stvari su se otvorile i odlučila sam s optimizmom provesti ovo čudno ljeto te sačekati jesen da vidim što će mi donijeti. Nažalost moj odlazak u L.A. je upitan jer igram predstave i situacija je dosta neizvjesna naročito što se putovanja tiče.
Kako si živjela ove godine, čime si bila najviše okupirana?
Proteklih godinu dana živjela sam na faksu i na turneji s Radom Šerbedžijom, Katarinom Bistrović Darvaš, Milanom Marićem i našom predstavom „ Tko se boji Virginije Woolf“ koju ćemo ovo ljeto igrati na Brijunima i u Dubrovniku, ako sve bude bilo po planu. Bilo je radno i zanimljivo kroz ovu ludu godinu. Trebali smo imati premijeru filma „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ u Puli, no nažalost filmski festival je otkazan. Tako je i s projektima, sve se redom otkazalo, ne samo meni nego i drugim kolegama.
Ovih dana imala si svoju diplomsku predstavu, odabrala si poemu „Jama“ Ivana Gorana Kovačića. Glomazni i teški klasik, lako se na njemu poskliznuti, zašto si se uhvatila baš toga, što ti je bio „drive“?
To je izašlo iz mojeg bunta prema cijelom obrazovnom sustavu, kad sam saznala da je „Jama“ izbačena iz lektire. Sjećam se kad sam ju prvi put pročitala u srednjoj školi, imala je jak utjecaj na mene i tad sam jedino pomislila “to je povijest, a ne ovo što učimo i čitamo iz udžbenika” i tako sam se uhvatila u koštac s tom ogromnom poemom i samim Ivanom Goranom Kovačićem koji je jedan od najvećih intelektualaca i aktivista u hrvatskoj povijesti, tako da uz „Jamu“ prvi dio sačinjava dokumentarni dio pod naslovom „Možeš li zatvoriti oči kada vrijeme teče kao krvava rijeka?“ (iz pjesme Samom sebi- I.G.K.) s raznim svjedočanstvima ljudi koji su bili s Kovačićem u partizanima, njegovi eseji, govor studentima u Bihaću i pismo Dragutinu Tadijanoviću.
Za kakvim scenarijima (i posljedično filmovima) čezneš? Scenariji su desetljećima bili jedna od najvećih boljki hrvatske filmografije, ali posljednjih godina i to se mijenja. Dolaze novi, mladi autori i autorice na polju kazališta i filma. Živimo u vratolomno nesigurnim vremenima, ona krilatica „May you live in interesting times“ ispunila se u svoj svojoj grozoti. Vrijeme je da ste to vidi i na filmu, zar ne?
Slažem se, pratim što rade mladi redatelji u Hrvatskoj i mislim da se krećemo u nekom pozitivnom smjeru i stila i pitanja koja se postavljaju publici. Pa makar jedno od njih bila i kolektivna inertnost, što je slučaj s novijim generacijama i dobro je o tome govoriti. Jako volim stilske filmove i začudne scenarije, duhovite i inteligentne. Mislim da su filmovi Nikice Zdunić, Hani Domazet, Igora Bezinovića, Judite Gamulin koja se bavi i kazališnom režijom te predstave Ivana Penovića dobar vjetar u ovoj kotlini u kojoj dugo nije pirjalo, a potrebna je oluja.
U filmu „F20“ glumiš djevojku Martinu koja radi u pizzeriji. Stjecajem okolnosti, dvije godine kasnije, u stvarnosti si se zaposlila baš u pizzeriji, na sličnom poslu. Vjerujem da takve poslove radiš zbog novaca, ali je li to jedini razlog, što na kraju ostaje, kakva vrsta iskustva?
Ha,ha.. Da, to je super slučajnost. Kad sam se vraćala iz Istre uhvatila me panika da neću imati od čega živjeti jer su mi sve predstave otkazane i moj život je stao (tako mi je u glavi to izgledalo, potpuna panika), nazvao me moj prijatelj Espi Tomičić i rekao mi da on i njegova djevojka rade u pizzeriji i da mogu doći raditi. Odmah sam pristala. Kasnije nam se pridružio još jedan prijatelj/kolega. Tako smo u tom trenutku u pizzeriji radili dramaturg, filmski redatelj i dvije glumice. Zahvalna sam na tom iskustvu jer sam upoznala neki svijet u kojem dugo nisam boravila. Kada upišeš Akademiju, okružen si stalno istim ljudima i atmosferom, tako da je ovo bio sudar svjetova i drago mi je da je tako bilo. Puno smo naučili od njih, imali svakakve inspiracije…
Iza tebe je pet godina studiranja, pet godina u kojima su studentski život i standard pali na još niže grane nego ranije. Što su goruća pitanja zagrebačkih i hrvatskih studenata i kako se takvo stanje stvari reflektiralo na tvoj život?
Kad si na Akademiji 12 sati dnevno teško se možeš poistovjetiti sa studentskim životom, pogotovo ako radiš uz to predstave ili snimaš. To zauzima jako puno vremena, fokusa i energije. No, osjetim druge studente i kolege, shvaćam kako smo potpuno zapostavljena skupina u ovom gradu bez mogućnosti za nečim novim i zanimljivim. Ima puno talentiranih, pametnih studenata koji ne dobivaju nikakve poticaje za daljnji rast i napredak. Što preostaje? Odseliti se i razvijati negdje u nekom drugom gradu gdje je tvoj potencijal prepoznat i gdje državi nije jedina briga tko će pobaciti ili kojeg je tko spola. Kad bi se sva ta goruća energija prebacila na nešto produktivno svašta bi se dogodilo, neki bi se možda i vratili kućama.
Sve vas (mlade glumice i glumce, kazalištarce i filmaše), novinari u mainstream medijima često pitaju za vaše mentore_ice. I mene, naravno, zanima od koga si ti naučila najvažnije stvari, kod koga ideš kad te uhvati nesigurnost i panika, ali zanima me i to koliko učiš od svojih kolega_ica, prijatelja, možda čak i ljudi izvan kazališta i filma? Kako je tvoje samopouzdanje u glumi raslo?
Najveću podršku imam od svoje mame, koja uvijek da kritiku i pomogne mi da budem što bolja uvijek kaže „ja te najviše volim, zapamti to i ja ću ti uvijek najiskrenije reći što mislim“. Moji najveći mentori su Rade Šerbedžija i Lenka Udovički, Teatar Ulysses je kuća u koju se uvijek vraćam i tražim savjete jer me najbolje poznaju i stvarno se trude u svojim studentima potaknuti njihov najveći potencijal. U Rijeci, gdje sam studirala BA studij glume, često smo govorili da su nam roditelji jer su nas prije svega odgajali da budemo dobri ljudi i da uživamo u životu. Otkako sam se vratila u Zagreb i upisala MA studij odlučila sam da se moram tehnički usavršiti i tu su mi najviše pomogli Tomislav Rališ, Pravdan Devlahović i Marina Petković Liker te dekanica Franka Perković koja bi dolazila tu i tamo na moje probe i iskreno i oštro kritizirala ali i ponudila kako može biti bolje. Kolege su zlato, od njih najviše učiš, na njihovim pogreškama, pobjedama, uspjesima. Često se nalazimo i gledamo te komentiramo kako su profesori u krivu pa shvatimo da su ipak bili u pravu.
Tvoje starije kolegice poput Urše Raukar ili Lane Barić angažiraju se nerijetko i kao aktivistice u različitim inicijativama za rodnu ravnopravnost i pravednije društvo. U čemu bi ti voljela sudjelovati, za što se tebi isplati boriti, gdje možeš i želiš dati svoju energiju, izvan struke?
Protiv svakog fašizma koji uzima najvažnije ljudsko pravo, a to je sloboda. Na to sam alergična: da neki nebitni ljudi odlučuju o tome što bi netko tko uopće nije istog spola, rase, orijentacije trebao i kako raditi. Idem na prosvjede kad god stignem, ali da bih se politički petljala – to ne bih. Mislim da nemam živaca za to, bile bi to žustre svađe.
Glumila si u nekim stranim produkcijama zadnje dvije godine. Kako si dolazila do tih angažmana i za što su ti bili važni?
Da, glumila sam u britanskoj seriji “McMafija”, danskom filmu „The Guardian angel“ i švedskom filmu „Dag for Dag“. Bila sam pozivana na audicije.
Što trenutno snimaš i za što se pripremaš? Možeš li uopće imaginirati svoju budućnost u idućih godinu dana?
Trenutno ništa, i ne znam kako će izgledati sljedeća godina. Imaginiram je u najboljem i najpozitivnijem svjetlu, do tada ću uživati u ovom ljetu bez turista.
