Redateljica Young Jean Lee, zvijezda njujorške downtown scene o „Feminističkoj predstavi bez naslova“ i novom projektu: Režiram predstavu o bijelim hetero muškarcima
“Zagrebačka publika je vrlo tiha, no u većini ostalih zemalja u kojima smo igrali jako je glasna. Ljudi su mi rekli da je publika za ovakvu vrstu teatra ovdje superintelektualna, pomalo snobovska, a to su najgori mogući gledatelji za moju predstavu.
Poanta je da Feministička predstava bez naslova dotakne i obične ljude, da ima širi utjecaj.
Cilj je pokazati da feminizam i fluidnost spolova može prihvatiti i običan čovjek. Ne želim da predstava bude ekskluzivna. U New Yorku je većina intelektualnih snobova feministički orijentirana, ali stvar je običnu ženu, domaćicu koja nije pretjerano obrazovana učiniti svjesnom da i ona to može postati.”
Young Jean Lee je mlada redateljica i dramatičarka, proglašena ponajboljom autoricom eksperimentalne drame u Americi. Napisala je i režirala devet predstava u New Yorku sa svojom grupom Young Jean Lee’s Theather Company.
Na Festivalu svjetskog kazališta imali smo priliku pogledati njezinu Feminističku predstavu bez naslova, u kojoj performerice uopće ne govore, već sve izražavaju svojim tijelima.
Osmislila ju je i režirala u suradnji s koreografkinjom Faye Driscoll i redateljicom Morgan Gould te izvođačicama Beccom Blackwell, World famous Bob, Ameliom Zirin- Brown, Hilary Clark, Kate Pyle i Reginom Rocke.
Kako ste došli do imena za predstavu, vrlo je neobičan jer u sebi sadrži sintagmu „bez naslova“?
– Htjele smo imati riječ „feministički“ u naslovu, no bilo je teško nešto tako osmisliti, nismo željele naslov poput Feminizam ili Feministkinje. Zbog toga smo je jednostavno nazvale „Feministička predstava bez naslova“.
Koji je po vašem mišljenju najgori stereotip o ženama?
– Ima ih jako puno, teško mi se odlučiti. No rekla bih da je najveći, time i najrašireniji onaj o nekompetentnosti žena, zbog čega ih se za isti rad plaća manje nego muškarce.
Na koji način izabirete glumice za svoje predstave?
– One su sve već zvijezde u različitim područjima glumačkog djelovanja. Tako u mojoj predstavi možete gledati zvijezdu bruleske, cabareta, kazališta, plesa. One su sve vrlo poznate u njujorškoj downtown sceni i same rade svoje performanse. Promatramo njihov rad i potom ih pozovemo na audiciju, ako se odazovu izaberemo najbolje. Moja grupa Young Jean Lee’s Theater Company nastupa po brojnim gradovima i cijeloj Americi, te je formirana od najboljih performerica. Putujuća smo eksperimentalna grupa koja gostuje na raznim događajima i festivalima.
Dopuštate li svojim glumicama improvizaciju ili je predstava striktno režirana?
– Sve je proizašlo iz improvizacije. Dobijem ideju, odaberem muziku i kažem im da se ponašaju u skladu s njom,plešu onako kako se osjećaju. Primjerice, u sceni kada improviziraju seks, na način da se tresu i poskakuju one same dolaze do različitih pozicija i plesnih pokreta. Potom odaberem najbolje i one postaju koreografija za predstavu. Sve gradimo iz onoga što performerice same osmisle. Trebalo nam je dvije godine da ju složimo, pa sada ništa nije improvizacija već točno određen pokret.
Otkuda ideja za Feminističku predstavu bez naslova, što Vas je potaknulo?
– Prirodno nisam pretjerano politički orijentirana osoba, više se želim brinuti za sebe i pustiti stvari da se same odvijaju. Ipak, kroz svoj rad trudim se baviti političkim pitanjima, kako bi se osjećala bolje i pridonijela zajednici. Tako je došlo i do ove predstave. Za razliku od New Yorka, u svijetu je veliki problem rasizam i seksizam, moram se potruditi i nadići svoja uvjerenja, kao i način života da bi mogla ljudima pružiti ovakve predstave.
Što predstavljaju vizualni elementi u ovoj predstavi i na koji način birate muziku za predstavu?
– Slike iznad scene sama sam izabrala, za svaku scenu predviđena je drugačija slika. Scene označuju različitu energiju i drugačiji način življenja, a slike koje su iznad prezentiraju tu razliku. Na kraju predstave prikazuju se sve slike u stilu kaleidoskopa, koje reprezentiraju fluidnost identiteta. Ne znam točno od koliko scena se sastoji predstava, no svaki put kada se slika i vizualni element promijeni kreće nova scena i time ujedno i druga priča. Što se tiče glazbe odabirem pjesme koje volim i slušam. Angažiram dizajnera zvuka, koji je ujedno i DJ, da ih oblikuje. On izbaci tekst, doda par svojih dijelova i tako nastaje muzika za predstavu. (The Knife – We share our mother’s health jedna je od pjesama korištenih u predstavi)
Osjeti li se razlika između zagrebačke i njujorške publike?
– Da, osjeti se. Primjerice zagrebačka publika je vrlo tiha. U ostalim gradovima publika je bila jako glasna. Ljudi su mi rekli da je ovdje publika superintelektualna, pomalo snobovska, a to je najgore moguće gledateljstvo za ovu predstavu. Poanta „Feminističke predstave bez naslova“ je da dotakne i obične ljude, da ima širi utjecaj. Cilj je pokazati da feminizam i fluidnost spolova može prihvatiti i običan čovjek. Ne želim da predstava bude ekskluzivna. U New Yorku je većina intelektualnih snobova feministički orijentirana, ali stvar je običnu ženu, domaćicu koja nije pretjerano obrazovana učiniti svjesnom da i ona to može postati.
Tko su Straight white men, recite nam nešto više o njima?
– „Straight white men“ naziv je za moj novi projekt kojeg radim o hetero muškarcima. Oni u Americi postaju marginalizirani. Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Americi je biti hetero bijelac velika uvreda. To postaje poseban identitet i želim to pokazati kao nešto što je normalno, a ne neuobičajeno. Radim puno predstava o identitetu i politici, pa sam se dotakla i ove teme.