Objavljeno

Pogled u drugačiju Ameriku u novom filmu Debre Granik – “Ne ostavi traga”

Jedna od najzanimljivijih američkih nezavisnih filmašica Debra Granik ne snima često nove fimove, no kada to ipak učini – potrudi se da na filmsku scenu donese film koji uistinu otvara nove društveno relevantne teme i pristupe. Slučaj je to i s njenim novim filmom Leave no trace (Ne ostavi traga) koji je u Hrvatskoj premijerno prikazan ovih dana u glavnom programu Motovun film festivala.

U svom novom dugometražnom igranom filmu redateljica uspijeva zagrebati ispod površine suvremene Amerike, kroz naizgled intimističku priču o ocu i kćeri tinejđerici, pripovijedu o američkom društvu danas i demonima koji ga progone.

Otac Will (Ben Foster) i njegova kći Tom (Thomasin Harcourt McKenzie) godinama žive u velikom prirodnom rezervatu u Oregonu, u šumi, skriveni među drvećem i gustim raslinjem organizirali su svakodnevni život. Spavaju u šatoru, jedu što pronađu u prirodi, kuhaju jednostavne obroke i piju kišnicu. Uigrani su, snalažljivi i čini se ispunjeni životom izvan civilizacije. Will je majstor preživljavanja u divljini, a trikovima i vještinama kretanja kroz šumu uči i Tom. Najvažnije je kretati se šumom tako da se „ne ostavi trag“. Uskoro saznajemo i da je Will ratni veteran koji nije u stanju živjeti u društvu drugih ljudi. Njihovu svakodnevnu idilu jednog dana prekinu specijalci sa psima. Razdvajaju ih, odvode u prihvatilište i podvrgavaju iscrpljujućim psihološkim testiranjima, ne bi li saznali razloge za njihov život izvan društva. Naime, policija i vlast kampiranje u šumi drže nelegalnim i sumnjivim, stoga Will i Tom na sve načine pokušavaju privoliti na egzistiranje pod kontrolom sustava. No, Will je neumoljiv: odbija koristiti mobitele, upisati Tom u školu, ne osjeća se dobro u zajednici. Ma koliko ljudi prema njemu i Tom bili dobronamjerni i darežljivi, socijalizacija u Willu proizvodi anksioznost i potrebu da ponovno pobjegne u divljinu. On je brižan otac, no Tom polagano postaje svjesna da paranoje i strahovi koje njenog oca drže u vlasti, njoj oduzimaju priliku da upoznaje svijet i uči nove stvari. Njen rast i coming of age u nešto manje od dva sata filma prikazan je suptilno i stvarno, bez ijednog vidljivog šava, za što zaslugu s redateljicom dijeli i mlada glumica. Tom ponešto nalikuje liku Ree iz Zimske kosti kojeg je sjajno odglumila Jennifer Lawrence

Debra Granik

Granik i njezina koaturica Anne Rosellini iznimno uspješno prikazuju odnos oca i kćeri, nijansirano i bez mnogo dijaloga, pratimo dinamiku razvoja djevojčine zrelosti, njezin odnos s ocem, upoznavanje svijeta, donošenje odluka i u konačnici preuzimanje odgovornosti za vlastiti život.  Tom je još jedan uvjerljivo napisan ženski lik u američkoj novijoj kinematografiji. Granik očito voli snažne i samostalne djevojke koje uspijevaju imaginirati prostor slobode u uvjetima posvemašnjeg beznađa.

Američka redateljica nudi pogled u drugačiju Ameriku, tradicionalno naklonjena ljudima s margine društva i onima koji izabiru život u alternativnim zajednicama, opirući se sustavu utemeljenom na kontroli i kapitalu.

U filmu nije izgovorena ni jedna jedina psovka, nema klasičnih dramaturških rješenja, vidljiv je temeljit i demokratičan rad s glumcima koji uloge iznose s velikom dozom vlastite izvedbe.

Obitelji o kojima je Granik snimila oba svoja cjelovečernja filma nisu one disfunkcionalne obitelji na kakve smo navikli u prikazu većine ostalih srednjestrujaških američkih filmaša.  Riječ je o istoj klasi američkog white trasha koja se nalazi na samom dnu društvene ljestvice, s hipotekama za vratom i na korak od beskućništva. U takvoj besperspektivnosti teško je pronaći put ka svjetlijoj egzistenciji, preživljavaju samo najizdržljiviji i najspretniji. Film adresira nekoliko važnih društvenih i psiholoških fenomena: život u krajnjem siromaštvu, bezdomnost, Ameriku kao društvo kontrole i konzumerizma, psihu bivših vojnika i njhovo nošenje s posttraumatskim sindromom. Istražujući i snimajući dokumentarni film Stray dog Granik je dobila uvid u život dijela američkih ratnih veterana i to joj je, vjerujemo, pomoglo da osmisli i napiše lik Willa.

No, ne „Ne ostavi traga“ nije turoban i mračan film poput „Zimske kosti“. U njemu Granik uspijeva pokazati kako život u alternativnim zajednicama može biti ispunjen smislom, zadovoljstvom i zajedništvom.  Za razliku od „Zimske kosti“ koja je žanrovski bila triler drama,  njezin novi film drama je polaganijeg ritma, na trenutke meditativan i spor, u konačnom rezultatu humana i uspjela filmska priča o strahovima, roditeljstvu i sazrijevanju.


Povezano