Objavljeno

Dana Budisavljević: “Dnevnik Diane Budisavljević” nastao je iz mojih prirodnih pozicija dokumentaristice i montažerke

Nakon što je njezin film Dnevnik Diane Budisavljević na Pula film festivalu dobio šest Zlatnih Arena, redateljicu Danu Budisavljević ovih je dana nemoguće izbjeći u medijima.

Velika Zlatna Arena za najbolji film i Zlatna Arena za režiju dvije su nagrade koje na Puli imaju posebnu težinu, no Dnevnik Diane Budisavljević je dobio i nagradu FEDEORA (Nagrada federacije filmskih kritičara Europe i Mediterana, Marko Ferković dobio je Zlatnu Arenu za montažu, Alen i Nenad Sinkauz za glazbu, a posebnu radost redateljici i njezinom timu pričinila je nagrada publike s ocjenom od 4.90.

Nakon što je film prikazan na Pula Film Festivalu i Motovun Film Festivalu, publika u Hrvatskoj moći će ga uskoro vidjeti na projekcijama 8.8. u 21 sat u Ljetnom kinu Bačvice u Splitu, 11.8. u 20 sati u Centru za kulturu Korčula, 13.8. u 21 sat u kinu Mediteran u Jelsi na Hvaru, 14.8. u 21 sat u kinu Mediteran u Hvaru te 26.8. u 21 sat u ljetnom kinu RAFF na Rabu.

S Danom razgovaramo o procesu rada na filmu i uspjesima koje je odmah nakon svoje premijere postigao.

Cijeli život si u filmu: osnivaš produkcijske kuće (Hulahop, Factum), pokrećeš festivale (F.R.KA., Zagreb Dox, Animafest, snimaš i produciraš dokumentarne filmove, dokumentarne serijale (Mijenjam svijet, Betonski spavači), savjetuješ, na liniji si sa znanina i neznanima… I sad, nakon 20 godina rada, dobijaš najveću pozornost medija i struke s filmom “Dnevnik Diane Budisavljević”. Veliki uspjeh je često i veliki (pozitivni!) stres. Kako si ovih dana, što ti prolazi kroz glavu?

Vidiš, nisam o tome razmišljala, ali taman će biti 20. godišnica profesionalnog bavljenja filmom na razne načine. Moram odvaliti još 30 da mogu konkurirati za motovunusku nagradu “50 godina”. Sad mi je jasnije koji su to heroji i heroine, svi dobitnici te nagrade. Ja bih se već sad najradije sakrila pod dekicu i malo vršljala i lajkala po Facebooku što nisam od odlaska u Pulu jer je to postalo nemoguće pratiti. Na svim platformama, digitalno i analogno, bila sam zatrpana. U Puli sam imala smiješnu situaciju da nisam mogla naručiti taksi jer mi je telefon konstantno zvonio. S jedne strane, naravno da je divno dobivati tolike reakcije i želim se pojedinačno zahvaliti svima, ali do danas sam uspjela odgovoriti tek na trećinu poruka i čestitki.

Studij filmske i TV montaže sam upisala 1994., studentski festival F.R.K.A. sam pokrenula 1998., zbog toga me Boris T. Matić zvao da se pridružim ekipi Motovuna koji je tek nastajao. Factum nisam osnovala, tamo sam radila pet godina s Nenadom Puhovskim, prvo kao njegova lijeva pa desna ruka. Zajedno smo pokrenuli ZagrebDox 2004., ali još važnije za moje kasnije bavljenje filmom što sam sudjelovala u brojnim filmovima koji su tada nastajali u Factumu i promatrala ih iz prve ruke kroz razne faze nastajanja. Mislim da mi je to bilo ključnih pet godina drila, nešto kao što su Beatlesima bile gaže u Njemačkoj. Konačno, u tih pet godina sam na nagovor i uz mentorstvo Puhovskog režirala i svoj prvi dokumentarni film SVE 5!

2006. sam s Olinkom Višticom osnovala produkcijsku kuću Hulahop, 2007. nam je povjerena organizacija Animafesta, a paralelno smo razvijali i dokumenarnu produkciju. Sve to ne bi mogli bez sjajne ekipe koju smo okupili u Hulahopu, prvo Vjere Matković koja je od Olinke preuzela vođenje Animafesta da bi je kasnije nasljedila Matea Milić, a filmsku i TV produkciju je kroz godine od mene polako preuzimala Miljenka Čogelja koja je izrasla u sjajnu producenticu i koja je na Dnevniku Diane Budisavljević i Betonskim spavačima odradila nevjerojatan posao.

Filmski svijet u regiji te (pre)poznaje prije svega kao dokumentaristicu. Ovim si filmom zakoračila na teren igranog filma. Kakav je za tebe bio taj prijelaz, koliko prirodan, koliko naporan?

To je bilo jako trumatično i sretna sam da nije završilo debaklom. Dnevnik Diane Budisavljević je u samom početku bio zamišljen kao dokumentarni film jer, kako kažeš, to je bila moja prirodna pozicija, zapravo i mene i Hulahopa. Ali Dianina priča je tražila od nas nešto drugo. Diana je umrla 1978., nije više bilo živih sugovornika i vrlo rano u razvoju igrano se počelo nametati kao rješenje. Počela sam zamišljati i pisati prve igrane scene, u početku vrlo sramežljivo, a onda uz pomoć koscenaristice Jelene Paljan sve hrabrije. No, tu je zaista bila gomila problema, od produkcijskih do režijskih. Uz veliko povijesno istraživanje koje je vodio Silvestar Mileta, pisanje scenarija je bio najveći razlog zašto je proces nastajanja ovog filma tako dugo trajao. Ja sam se morala osposobiti da, kako volim reći, od skoka u vis promijenim disciplinu u skok s motkom, a da pri tome ne ubijem sebe, tim i suce. Imala sam na tom putu velikih kriza. Nisam nikada ni zamišljala, niti željela biti redateljica igranih filmova, ali sam intuitivno osjećala da moram to savladati kako bih ispričala Dianinu priču. I da me sad pitaš, ne znam da li će moj sljedeći projekt biti igrani, zaista ne znam. Prvi skok s motkom je uspio, Pula je došla kao siguran pad na mekanu strunjaču, ali bez dvojbe, u igranom filmu imam još jako puno za učiti.

Laici dokumentarni film podvode pod istinu, no i takav film – kao uostalom i svako umjetničko djelo – konstruira vlastiti svijet unutar priče koju uzima u obradu. U kojoj mjeri ti je bilo važno da događaji i činjenice koje prikazujete u filmu budu istiniti u svakom segmentu?

Ovaj film je vidljivo nastao u glavi dokumentariste i montažera, tj. dokumentaristice i montažerke, dakle iz mojih prirodnih pozicija, ali je formom otišao negdje dalje. Igrano, iako zauzima 50 posto filma, u službi je dokumentarnog, a spoj ta dva materijala tj. tri jer treba ubrojati i arhivu, ne vjerujem da je mogao zamisliti netko tko nije montažer i ne vjeruje u snagu reza, tj. spoj dvaju kadrova. U godinama pisanja scenarija i razvoja projekta samo sam od poljskog redatelja Wojicecha Marczewskog dobila ohrabrenje da ustrajem na svojoj zamišljenoj kombinaciji igranog i dokumentarnog. Svi ostali mentori na radionicama su jako brinuli i savjetovali i mene i producenticu Miljenku Čogelju da se odlučim za jedan ili drugi rod. Ili su to svrstavali u kategoriju televizije, odnosno History Channela, nije im se činilo da nešto filmski zanimljivo može proisteći iz toga. To mi je najslađa pobjeda, da sam to uspjela. Naravno, ne bez sjajnih suradnika poput snimatelja Jasenka Rasola i montažera Marka Ferkovića i pomoćnika režije u igranom dijelu, Dragana Jurića.

Ono što je ovaj projekt uvijek isticalo u odnosu na druge jest velika nepoznata priča kojoj smo imali ekskluzivni pristup kroz Dianin dnevnik. Forma kojom će se ona ispričati je i za fondove na kojima smo prolazili i radionice na koje smo išli bila u drugom planu. Mislim da nitko nije mogao zamisliti ovo kako na kraju izgleda film, iako smo uvijek predavali puno vizualnih materijala koji su odražavali “duh” budućeg filma. Ali nismo nikada mogli reći da će naš film biti poput ovog ili onog. Uz sve svoje mane, ovo jest jedinstven film.

Kadar iz filma “Dnevnik Diane Budisavljević”

Vjeruješ li da ipak negdje, još uvijek, postoji očuvana Dianina kartoteka? Koliko ste daleko stigli u istraživanju? Ipak je tu riječ o primarno historiografskom poslu…

Sad kad široki krug ljudi zna za izgubljenu kartoteku i Dianinu priču, vjerujem da će se naći. Netko će se sjetiti, netko će se javiti. Bit će to jedan simboličan čin zatvaranja kruga, ali u uporabnom smislu, ne vjerujem da će ona biti funkcionalna. Dugo sam se nadala da ćemo za Živka, koji je jedan od likova u filmu i koji ne zna svoj identitet, tijekom istraživanja pronaći podake. Među preostalom Dianim dokumentacijom postojala je kartica s njegovim brojem, podatkom gdje je udomljen i još nekim bilješkama, ali nismo uspjeli ući tome dalje u trag. Bilo je verzija scenarija u kojima film završavao tako da se Živko vraća u svoje rodno selo, ali na kraju sam se morala pomiriti s time da se do završetka rada na filmu to ipak neće dogoditi i da moram ostaviti stvari onakvima kakve jesu. Živko ne zna ni gdje je rođen, ni kad je rođen, niti tko su mu roditelji.

Na otvaranju Pula Film Festivala predsjednica je jasno podržala samo jednog redatelja iz konkurencije – ne najmlađeg, ne najperspektivnijeg, ne debitanta, već redatelja koji je u svojoj karijeri dobio najveće nagrade, realizirao se kao filmaš. Zašto je, i je li, po tebi – takvo ponašanje predsjednice štetno i uvredljivo prema ostalim kolegama?

U ovoj priči manje je važno tko je od nas filmaša najmlađi, najperspektivnija, debitantica ili muškarac. Pula je prije svega nacionalni filmski festival u kojem se natječe godišnja hrvatska produkcija. Budući da se Festival održavao pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović, za očekivati je bilo da ispred najvećeg filmskog platna u Republici Hrvatskoj visoka pokroviteljica festivala, koja pritom predstavlja najvišu političku funkciju u državi, na otvaranju najvećeg domaćeg festivala pozdravi filmske autore i radnike, glumce, redatelje i sve one kotačiće u tom sustavu koji je, kako znamo, preživio prilično turbulentno razdoblje. Predsjednica je odlučila pozdraviti svog Prijatelja.

Na kraju filma prikazano kako nakon oslobođenja Zagreba, Diani oduzimaju kartoteku. Jasno se vidi da je nalog za oduzimanje potpisan imenom Tatjane Marinić, komunistkinje i jedne od osnivačica Studija socijalnog rada, žene koja je i prije i poslije rata mnogo učinila za prava žena i djece unutar sustava. Jesu li i koliko jasni povijesni izvori koji govore o njezinoj negativnoj ulozi u Dijaninoj akciji?

Povijesni izvori vrlo direktno upućuju da je Tatjana Marinić jedna od “najzaslužnijih” za prešućivanje i brisanje Diane iz povijesti. Na žalost nije jedina. Tatjana Marinić ima zasluge koje spominjete, ima i bolnu osobnu biografiju, ali tako jest. Ja to mogu razumjeti, ali ne mogu opravdati njene postupke prema Diani i nemar prema kartoteci zbog kojeg su mnoga djeca izgubila identitet. Dokument koji spominjete i koji Diana tj. Alma Prica u filmu drži u ruci je stvaran dokument. Original. Moja zadaća je prije svega bila ispričati nepoznatu priču o Diani i suradnicima i spašenoj djeci, a sve druge povijesne ličnosti spominjem tek rubno. Htjela sam da film bude historiografski točan, da vrlo jasno priča o događajima iz Drugog svjetskog rata, ali i da bude univerzalan jer se takve stvari događaju i danas.

Ekipa filma na dodjeli nagrada Pula Film Festivala

Godinama si jedna od najaktivnijih hrvatskih filmskih radnica. Veliku Zlatnu Arenu je 1957. dobila Soja Jovanović, do sada jedina žena redateljica koja je u Puli nagrađena ovom nagradom. I tek sada, s tvojom nagradom dobijamo drugu. Što ovaj povijesni podatak govori o ženama u filmskoj industriji regije i što predstavlja tebi?

Tijekom duge povijesti festivala mijenjao se sustav nagrada. 1957. dodijeljivale se se po tri glavne nagrade za tri najbolja filma. Jednu od njih ponijela je Soja Jovanović za film Pop Ćira i pop Spira.

Trebalo je čekati 60 godina, do 2017., da se pojavi žena redateljica među najvišim nagradama – Hana Jušić nagrađena je za režiju odličnog filma Ne gledaj mi u pijat. Tako sam ja tek treća žena koja se u 66 godina festivala pojavljuje na listi najviših nagrada, a po važećem sustavu prva sa nagradama za najbolji film i za najbolju režiju. Posebno me veseli što je Veliku zlatnu Arenu za najbolji film preuzela Miljenka Čogelja koja je uz Olinku Višticu producentica filma. Dakle žene producentice, žena redateljica i ženska priča.

To da je neki film dobio i nagradu publike i kritike i žirija, nitko se ne može sjetiti da li se ikada dogodilo. Ako se uzme u obzir da je u konkurenciji bio i muški ratni spektakl, k tome najskuplji hrvatski film ikada, Pula je ove godine priredila veliki zagralj sreće i nade da je Hrvatska na momente zemlja u kojoj postoji struka, a ne samo politika i kvazi ideologija.


Povezano