Jedan od filmova o kojima se, u očekivanju dodjele globalno najprestižnijih filmskih zlatnih kipića, ove sezone najviše govori i piše zasigurno je Anora redatelja Seana Bakera, koji su mnogi već opisali kao antitezu raznih holivudskih Pepeljuga, posebno općepoznate Zgodne žene, s kojom dijeli osnovnu postavku. Naime, naslovna Anora, erotska plesačica u striptiz klubu, koja ponekad proširuje svoje usluge i izvan kluba, upoznaje nasljednika bogatog ruskog oligarha, koji je angažira da mu tjedan dana bude „djevojka“, a ubrzo završavaju i vjenčani u Las Vegasu.
Osim zapleta, Anora srećom nema ništa zajedničko sa sterilnim, saharinskim, čistim fantasyjem Zgodne žene. Sean Baker je filmaš koji je u svim svojim dosadašnjim projektima bio zainteresiran ispričati realistične, sirove priče s margina američkog društva, pa je i ovo film koji je, unatoč vratolomnom ritmu, povremeno gotovo screwball komediji, stilu i zabavi, u svojoj srži zapravo socijalna drama koja istražuje pitanja klase, moći i roda.
Iako je film naišao na većinom pozitivne kritike u smislu umjetničkog dosega, čemu svjedoči i Zlatna palma koju je osvojio u Cannesu, kao i hrpetina već osvojenih nagrada te nominacija za BAFTA-u i Oscara, ne slažu se svi oko toga je li baš feminističko remek-djelo kakvim ga neki prozivaju.
Anoru – ili, kako ona preferira, Ani, koju utjelovljuje sjajna Mikey Madison u svojoj prvoj velikoj ulozi – upoznajemo u njujorškom klubu u kojem radi, kao snažnu, snalažljivu, vokalnu djevojku koja zna iskoristiti svoj seksepil i vještine i dobro ih naplatiti svojoj klijenteli. Odlična poslovna prilika ukaže se kad se u klubu pojavi iznimno bogat, vrlo mlad, čak isprva zabavan i šarmantan Vanya, koji želi nekoga tko priča ruski, pa je Ani (koja ga zna zahvaljujući svojoj baki) prvi izbor.
Tjedan koji će provesti zajedno kao dio poslovnog dogovora koji su sklopili, u vrtlogu zabave, luksuza, droge i seksa – kojeg Baker ovdje prikazuje kao šljokičastu i neonsku modernu bajku – kulminirat će sudbonosnim „da“. Za Vanyu, to je samo jedna u nizu brojnih eskapada u neprekidnoj potrazi za zabavom i užitkom, a za Ani mnogo više – povjerovat će da je za nju moguć i neki drukčiji život.
Rom-com fantazija naglo će završiti kad vijest stigne do njegovih roditelja u Rusiji, koji, naravno, žele da se brak poništi i cijela stvar što prije zaboravi. Na vrata vile u kojoj žive Vanya i Ani ubrzo će pokucati trojka plaćenih „razbojnika“ koji bi trebali razriješiti situaciju, što će film prebaciti u neku vrstu crne komedije. Vanya će pobjeći u strahu od daljnjih reakcija roditelja, dok će se Ani boriti za svoje, usput slomiti nos jednome od „razbojnika“, vrištati i ritati se, ne predajući se i inzistirajući na valjanosti sklopljenog braka.
Iako ćemo se nasmijati nesposobnosti trojke da pronađe Vanyu ili Ani stavi pod kontrolu, prilično je jasno kako će stvar završiti. Iz Rusije privatnim avionom stiže bračni par Zakharov, jer je Vanya ovoga puta zaista pretjerao. Sve što se događa otad nadalje čini se kao naglo triježnjenje i buđenje iz sna – nema te sile koja može protiv novca i moći Zakharovih.
Vayna će se, naravno, pokazati potpunim slabićem, beskičmenjakom, sebičnim i nezrelim, nesposobnim preuzeti čak i najmanji dio odgovornosti za svoje postupke i nespremnim percipirati išta osim vlastitih potreba. Njegovi roditelji će jako brzo sve vratiti na svoje mjesto – kad Galina Zakharova zaprijeti Ani, obećavši joj da će i ona i svi oko nje ostati bez ičega ako se usudi suprotstaviti njihovim željama ili tražiti svoju polovicu imovine, svima je kristalno jasno da joj obećanje ne bi bilo teško ostvariti.
Iako je uveden u priču kao sporedan lik, Igor, jedan od trojke angažiranih snagatora, pokazat će se ključnim – on je taj koji mora fizički obuzdati Ani, vezati je i ušutkati, ali i jedini koji Ani vidi kao osobu, koji je ne osuđuje i ne stereotipizira, koji se pokazuje kompleksnijim likom i koji također ne upada u stereotip svoga „zanimanja“. Na početku ga Ani prezire jednako kao i drugu dvojicu, no ubrzo postaje jasno da i njih Zakharovi iskorištavaju kao i sve ostale oko sebe. Igorova pažnja i empatija preokrenut će situaciju, kulminirajući u [ slijedi SPOILER ] emocionalno razornoj završnoj sceni u kojoj će se par naći u možda i prvom zaista intimnom trenutku cijeloga filma, a zasigurno prvom koji nema transakcijskih obilježja kojima su osakaćeni svi ostali. Rijetko je koji film toliko važnog ostavio reći za sam kraj, i nema scene o kojoj se u ovoj filmskoj sezoni više raspravljalo.
Iako je cijela glumačka ekipa obavila sjajan posao, na Bakeru kao scenaristu, redatelju i montažeru ostaje ogromna odgovornost u prenošenju cijele priče te krajnjeg stava i poruke. Pohvalno, jedan je od redatelja koji se prema svim navodima jako brine da se njegova glumačka ekipa osjeća sigurno i ugodno u delikatnim scenama. Ipak, to na kraju ne daje odgovor na pitanje je li svijet erotskog plesa ovdje zaista prikazan afirmativno i osnažujuće za žene, ili pati od „muškog pogleda“, objektivizirajući i eksploatirajući žene kao što je to bilo u nebrojenim filmovima dosad. Jesu li baš sve scene bile nužne da se priča ispriča na pravi način, i je li ovdje gledatelj/ica također stavljen/a u poziciju onoga/one koji na neki način eksploatira?
Također, neki mu zamjeraju nedovoljno razrađene likove, što se posebno odnosi na Ani – osim nekoliko detalja koji daju uvid u njezin život, ne dobivamo dovoljno pozadine da bi mogli saznati koji su njezini motivi ulaska u takvu vrstu industrije, koliko joj je egzistencija ugrožena i koliko su joj zatvoreni putevi prema drugim oblicima zarade. Treba li industriju seksa smatrati poslom kao svakim drugim, ostaviti ženama da same odlučuju, te ga urediti u smislu zakona i radničkih prava tako da zaštiti one koji u njoj rade, ili neke oblike te industrije treba zabraniti jer dodatno ugrožava ionako izrazito ranjive i siromašne? Koliko je visoka cijena koju radnice u tim industrijama plaćaju, i kolika je mentalna i emotivna trauma?
Klub u kojem Ani radi prikazan je kao poslovno okruženje kao svako drugo, ali radnice nemaju mirovinsko ni zdravstveno osiguranje. Teško je povjerovati da postoje muškarci koji, ako se nađu u prilici, neće iskoristiti ili zlostavljati ženu. Čini se da Baker istovremeno iznosi dobro poznate argumente za i protiv, kako kada koji paše njegovoj priči, nekako zanemarujući da je to nešto što bi gledatelje/ice itekako moglo mučiti.
Mnogi su komentirali i scene u kojima trojica muškaraca pokušavaju obuzdati Ani, a koje Baker temelji na oživljavanju slapstick i screwball tradicija i koje osiguravaju salve smijeha, ali isto tako ostavljaju „kiselkasti“ okus – jasno je da im je prepuštena na milost i nemilost, koliko god se žestoko borila. Je li Baker htio da nam malo prođu trnci niz kralježnicu dok se smijemo? Film vrvi takvim i sličnim mutnim granicama, implicitnim nasiljem kojim se možete baviti samo razmišljajući unatrag, jer u neumoljivom ritmu kojim se izmjenjuju apsurdne situacije nećete imati puno prostora za disanje.
Također, čini se da dio kritike i publike koji film pokušava sagledati iz feminističke perspektive najviše zamjera što Anora ne uspijeva do kraja srušiti fantaziju o princu na bijelome konju, već tu postavku samo na neki način transformira (samo morate paziti da ne izaberete krivoga princa!). U zadnjoj trećini film nas ostavlja da Ani ponovno promatramo kroz tuđe, muške oči, ovoga puta Igorove. Ovdje se ponovno moramo osvrnuti na posljednju, maestralnu scenu filma – što se zapravo ovdje sve dogodilo? O njoj će umnogome ovisiti i vaš konačni sud o tome u kojoj je mjeri ovaj film ženama napravio uslugu, i je li ona možda bila medvjeđa.
Riječ je o filmu koji se izrazito zanima za odnos seksa i moći te za transakcijsku prirodu međuljudskih odnosa, koju dodatno hrane trenutačne postavke sustava u kojem živimo. No, ne preispitujući dublje motivaciju svojih likova i životne situacije u kojima se nalaze, Baker je propustio napraviti film koji bi zaista bio važan. Ovako, ostavljeni smo s činjenicom da ne razumijemo u potpunosti Anorine izbore, i s kontradikcijom da je, iako prikazana kao snalažljiva i sposobna, ipak dovoljno naivna da povjeruje u bajku. To što je ta bajka, u osnovi, samo neka vrsta poslovnog pothvata, također značajno umanjuje emocionalni angažman gledatelj(ic)a, pružajući nam visokostilizirani lap dance koji toliko toga „svaljuje“ na izvedbu Mikey Madison. Do koje je mjere Bakerov film i sam simptom vremena u kojem živimo – u kojem nas i trenutak ljudskosti uspijeva šokirati – prosudite same.
