„Ako Troye ove sekunde ne ostavi Charlinu tacnu s koksom...” piljio sam u spot za pjevačev drugi singl „Party” razrogačenih očiju, pokušavajući ih zaustaviti od poriva da se zakolutaju prema stražnjoj strani lubanje i ostanu zakočene. Toliko flashy elemenata da vjerujem da je i Emerald Fennell na drugom kraju svijeta pljunula kavu u ekran – vitezovi, zgodni likovi, rimmanje, konji, svinje, plebejci, kuga i „naracija” Iana McKellena, čak i ničime motivirana interpolacija Madonne (koja je, usput, ekvivalent špricanja bazilike sv. Petra vodom iz klistira (možda upravo onog koji je Charli xcx osobno potpisala)). Toliko flashy elemenata, a sve kao da nema drugu funkciju nego prikriti nesuvislu i poražavajuću mantru, odnosno zjapeću prazninu iza vizuala. Hole jokes just write themselves.

Ne znam zašto je Troye Sivan nakon Something to Give Each Other, svog zadnjeg uratka, mislio da mu ovo treba. Ni taj album nije bio ništa revolucionarno, no bio je ono što je Troye nekad znao raditi relativno uspješno – solidna pop-glazba. Problem nije u tome da se pokuša nešto novo i drugačije. Dapače, i Charli XCX ove je godine izbacila album koji, umjesto u nasljeđe PC Musica, poseže u abrazivne elektro-akustične koktele kakve je Madonna mućkala na svom podcijenjenom albumu American Life.
Problem ovakvog zvučnog zaokreta leži u činjenici da Troyev projekt nije nastao u garaži s bendom ili glazbenom studiju, nego u uredu s timom za promociju i marketing. Imperativ nije sama glazba, nego moodboard, kuriranje određene estetike kao početne i završne točke, nakon čega jedino ostaje nasilno ugurati glazbenu paletu u unaprijed pripremljen narativ. Troye ovo čak i ne sakriva, objašnjavajući pjesme imbecilnim memeovima, a album brainrot leksikonom, bez jasnog razumijevanja što vodi zvučnu i umjetničku viziju.
I možda sam ja tu odveć tradicionalan jer se radi o dominantnoj strategiji iza solidnog dijela suvremenih pop-uradaka (Adéla, Harry Styles, Tyga, tisućiti revamp Miley Cyrus...), ali uvijek sam preferirao glazbenike koji stvaraju iz potrebe za stvaranjem glazbe, a ne zato što se glazbena industrija čini kao najpogodnija da bi se postigla planetarna popularnost ili otvorio put prema filmu, modi i kozmetici. Rezultat može biti čak i zvučno zanimljiv, ali ostaje fundamentalno plitak, jer je vođen potrebom da se stvori kulturni moment, dok se glazbu tretira kao nusprodukt ili nužno zlo – i tako nastane ovaj kupus od albuma.

Tu je indikativna upravo diskrepancija između kvalitete zvuka i spotova koje zvuk prati – spotovi su oku ugodni, lepršavi i vizualno živahni (jer se radi o formi koja od moodboarda živjeti može), a glazba je reduktivna, banalna i zapravo dosta sigurna, jer čak i ako ne cilja na top-ljestvice, svakako cilja na internetski clout. Istina, album nije toliko loš kao što su singlovi dali naslutiti, no Troye se potpuno gubi u zvučnim pejzažima koji asociraju na The Avalanches, shoegaze ili psihodeliju.
Kad se dogodi zanimljiv zvučni detalj (zvukovi struganja na zadnjoj minuti „FF”, elegantni Perfume Genius plagijat na „Cowboy”, melodije à la Oh Wonder i Wild Nothing na „Embarrasingly”), poželim ugasiti Troyea i upaliti izvođače koji su ga inspirirali, a koji, za razliku od njega, znaju zašto rade to što rade. Problem Troyeva cosplaya leži u činjenici da su i najslušljiviji detalji jednako umjetnički motivirani kao i užasan autotune na „Lost Time” ili iritantni refren „Troye Meets World” – jer nije isto kurirati i stvarati.
Uzgred, ne želim znati tko su ti ljudi koji su zapravo sposobni partijati uz zvučnu podlogu spomenutog singla „Party”, ali nadam se da će im stručna inspekcija stanova što prije pomoći da se riješe crne plijesni. Brainrot, na kraju, nije samo imenica ili pridjev, nego i rezultat. I najsofisticiranije kuriranje s eklektičnim spektrom referenci može proizvesti slop – to je cijela poanta umjetne inteligencije.
Zadržao bih se na trenutak na tobožnjem stavljanju žena u fokus, čime se diči naslovna traka i naslovnica albuma na kojoj Sivana nema – mada je to jedan jedini takav trenutak na albumu u kojem se sve druge pjesme bave frajerima, a ženska perspektiva uvelike je neistražena. Diva worship nije stran nijednoj gej osobi – svi imamo frendice koje obožavamo, zlikovke iz filmova čije monologe znamo napamet, najdraže pop-kraljice zbog kojih ćemo se posvađati s prijateljima ili pronaći snagu da prošetamo gradom dignute glave.
Troyevo se „ljubavno pismo ženama”, doduše, svodi na trkeljanje fraze „that girl, that girl”, i to publici koja redom ima avatare svojih omiljenih žena na pop-forumima i društvenim mrežama te se pita – what’s the big deal? Okej, možda su namjere i dobre, ali banalnost toga da je naslovna traka posveta fiktivnoj ženi koju definira „sperma na haljini”, „tanka cigareta” i „ubijanje incela na internetu” svakako pokazuje manjak istinskog interesa za ono što sačinjava žensko iskustvo, ako već ne i latentni seksizam.
Gej dečki i inače se prečesto ponašaju kao da su iznad kežual mizoginije, a ako već daju prostor ženskom iskustvu, bilo bi lijepo da se to radi s nešto više promišljenosti ili nijanse. Mislim, nije da je manjak nijanse ovdje u službi.... ne znam, koherentnog refrena ili stvaranja bombastične pop-pjesme. Kad uzmemo u obzir i činjenicu da nakon prve trake o ženama nećemo ni čuti, jasno je da se radi o bezobrazno jeftinoj navlakuši koju će popušiti samo najnepismeniji medijski autleti. Troyev je subverzivni, feministički i kvir potencijal ekvivalent tipkanja komentara „THIS DIVA! *_*” na reel u kojem Carrie Bradshaw hoda u štiklama.
Generalan problem dobrog dijela današnje pop-glazbe jest da se kronična online prisutnost može na prvu doimati kao osobnost, jer se čini kao da zvijezda drži ruku na bilu kulture – budući da zna što je u modi, koji se izrazi koriste i kako od toga napraviti umnu mapu. Međutim, budući da supstancijalno poznavanje bilo čega traži rad, trud i određenu količinu predanosti, rezultati će uglavnom ostati na razini najbanalnijih označitelja, odnosno slopa – bez obzira na to s koliko ukusa bile kurirane reference. To je Tate McRae kad kaže „I am so her!” o Sylviji Plath.
To je Gracie Abrams kad izgradi svoj cijeli imidž od ostataka jučerašnjeg ručka koje je Taylor Swift ostavila u predvorju studija. To je Harry Styles kad karijeru utemeljenu na queerbaitanju dovede na novu razinu tako što se baci u „plesnu” glazbu i drzne pitati Kylie Minogue i Tears for Fears da mu otvaraju turneju. To su KATSEYE kad ih pitaju kako bi opisale svoj zvuk, a njihov je odgovor „sve”, što svejedno ne uključuje slušljivost. To je, naposljetku, Troye Sivan kad sempla Madonnu, dobije Nicole Kidman za spot i veli da mu je Annie Ernaux inspiracija za pisanje tekstova, nakon čega objavi ovaj album. To je osjećaj kad prolazite pokraj sumnjivog izloga trgovine koja je nedavno niknula u kvartu i iste sekunde znate da se tamo pere novac. To je udžbenički primjer Baudrillardova simulakruma na pohanim pilećim fileima u obliku dinosaura koji sadrže podzemni otpad iz jurskog doba.

A kad smo kod dinosaura, ovdje se otvara još jedan problem, a to je društvena pozicija aging twinka. Ne šalim se! Troye i ja smo generacija: kad je on objavio Blue Neighborhood (i dalje njegov najbolji album!), ja sam bio taj isti dečko kuštrave kose u oversized džemperu i uskim hlačama koji je htio nešto više od ljubavi iz predgrađa. Kad je objavio „Rush”, plesao sam u istim berlinskim prostorima kao on u tom spotu i uživao u ljepoti crop topova, šminke te slobode ljubavi i pokreta. Imam i razumijevanja i simpatije za twinkove, jer da je twink biti lako, twink bi bio svatko. Ne može svatko biti mlad i lijep, i mršav, i bijel te tako uživati privilegiju da mu osobnost često nije potrebna, jer ju vanjski izgled i zločesta duhovitost lako mogu nadoknaditi – for the time being.
Međutim, budućnost postaje strašno neizvjesna jednom kad se ne možeš više oslanjati na mladost i ljepotu na tržištu na kojem je upravo to glavna valuta. Usto, tržište zahtijeva da s godinama počnemo sve više asimilirati maskuline vrijednosti kako bismo prošli tranzicije u vidre, medvjede, jockove ili neku desetu kategoriju životinjskog carstva. Ženstvenost je dopuštena samo dok smo mladi i neiskusni, ali „zrelost” očekuje da ćemo je zamijeniti nečime „muževnijim”, poput teretane, transfobije ili čopora polugolih dvojnika. Četrdesetogodišnji gym pederi imaju svoju publiku, dok će četrdesetogodišnji ženstveni likovi dobiti optužbe da su kriperi i pedofili. Pozicija twinka na prijelazu zaista je užasavajuća jer malo je vidljivih predložaka koji se čine kao održive opcije preživljavanja.
Troye je naizgled svjestan težine ovog prijelaza: partijanje se prokazuje primarno kao potraga za nekim novim, nekim s kim će izgradnja budućnosti biti opipljiva. Dominantna emocija albuma tako je zapravo usamljenost. I ona je, međutim, plošna i neistražena, svedena na gestu. Usamljeni i napaljeni Troye ne istražuje zanimljivu spregu ovih dviju emocija kao što to rade umjetnici na čije se radove poziva, već je svodi na one-linere i rečenice koje postoje da bi bile captioni i tweetovi, a ne tekstovi pjesama.
Tijekom slušanja albuma imao sam dojam da gledam neki priglupi podcast tipa Las Culturistas, gdje se pederi bave pop-kulturom kao da je posrijedi nešto za najveće idiote, prazan prostor za povraćanje referenci i RuPaulovih citata te reciklažu readova koje su pročitali u nekom tweetu (jer ih sami nisu sposobni smisliti), a kojima, kao i njima, nedostaje duhovitosti i finese.
Troye se u jednom intervjuu pokušava i ograditi od pederskih stranputica ranih tridesetih: priznaje kaotičnost ovog prolaznog perioda i veli da ga ne želi pamtiti po svim tim hookupovima, bivšima i fiktivnim likovima, nego po curama koje su mu pomogle da se iz toga izvuče (a koje su njegove probleme s muškarcima asimilirale već u pješčaniku). I tu dolazimo do krajnjih dosega postmoderne ironije, odnosno činjenice da se iza te izjave nalazi album She’s the Best, na kojem „she” postoji samo u naslovu, dok su pjesme posvećene likovima koji ne postoje te pokušajima da se manifestira partner koji će ostvariti sve Troyeve romantične snove. Drugim riječima, jedino što je „žensko” u ovom albumu jest „žensko” u onom najreduktivijem i najkonzervativnijem smislu – heteroseksualna matrica kroz koju se muškarce promatra kao rješenje egzistencijalne krize za princeze u nevolji.
Konačno, nije li zaista bilo dosta sveg tog antimarketinga, antipopa, antirefrena, stalnog glumatanja da smo previše kul da bismo nečemu pristupili iskreno pa se sve svede na prazno kuriranje stočne hrane za twitter? Meni zaista jest, ali ja sam lover girl, a ne loser girl <3. Zato, dok pišem ovaj članak, ne slušam Troyea, nego novu Carly Rae Jepsen i njezine propovijedi o nježnosti i duhovnoj ispunjenosti u sretnoj vezi. Uživam u tome kako Carly Rae svoj zvuk razrađuje sve sofisticiranije, kako se za svaki album opet vraća pop-glazbi s ljubavlju i divljenjem, bez pretenzije i pretvaranja da je iznad toga što radi, i uvijek uspije proizvesti kvalitetu. Carly Rae razumije esenciju pop-glazbe i, umjesto da se trudi graditi imidž, ona nepretenciozno radi umjetnost kakvu voli i tako gradi konzistentnu i bogatu diskografiju.

Može joj se spočitati jednostavnost ili manjak konceptualnosti (kao i Troyeu), ali nitko joj ne može reći da se pretvara da je nešto što nije ili da joj glazba nije odlična. Dobro, Carly je cura i vjerojatno je zaista još u pješčaniku asimilirala stvari koje će Troyeu tek u nekoj nedefiniranoj budućnosti (bar se nadam) doći na dnevni red. Možda joj je zaista lakše nego jednom aging twinku koji nakon četiri albuma i petnaestak godina u glazbenoj industriji još uvijek ne zna što bi bio. Zato ću biti dovoljno blag s Troyem da, u njegovoj maniri, performativno uperim prstom u ženu kako bih skrenuo pažnju s njegovih manjkavosti. Uh, Carly Rae Jepsen! She’s the best!
