Irska kantautorica Sinéad Marie Bernadette O’Connor je svojim moćnim glasom i nekonvencionlanim izgledom vječito preispitivala odnose moći i tradiciju zbog čega će u (glazbenoj) povijesti ostati zapamćena kao jedna od najutjecajnijih i najkontroverznijih izvođačica 20. stoljeća.
Rođena je 8. prosinca 1966. godine u Dublinu. Imala je teško djetinjstvo: roditelji su joj se rano rastali, a majka ju je zlostavljala. Kao tinejdžerka, krala je “sve što nije bilo privezano”. Nakon što su je u krađi konačno uhvatili, poslali su je u djevojački popravni dom u Dublinu koji je nekoć bio zloglasna Magdalenska praonica za posrnule žene. Ipak, jedna od sestara prepoznala je njezin talent, kupila joj gitaru i našla profesoricu (kojoj je Sinéad kasnije i pjevala na vjenčanju!).
Glazbenu karijeru je započela nakon što ju je otkrio bubnjar popularnog irskog benda In Tua Nua s kojim je otpjevala pjesmu Take My Hand. 15-godišnja Sinéad tada se školovala u kvekerskom internatu i bila je premlada da se pridruži bendu, no ipak je pobjegla za njim u Dublin prije završetka školovanja. Ondje je pjevala i svirala gitaru na ulici i u pubovima te radila za pjevajući telegramski servis. Glazbeni uzori bili su joj Bob Dylan, David Bowie, Bob Marley, Siouxsie and the Banshees i The Pretenders.
Nastupajući s bendom Ton Ton Macoute, privukla je pozornost male londonske diskografske kuće Ensign Records koja je 1987. godine objavila njezin prvi album The Lion and the Cobra. Kritika je hvalila Sinéadin moćni i ekspresivni glas te kompleksnost njezinih pjesama. Album se prodao u više od 500.000 primjeraka, dostigao zlatnu nakladu i donio joj Grammy nominaciju za najbolju žensku rock izvedbu.
https://www.youtube.com/watch?v=JugUQJv9YlY
Sinéad 1990. godine postaje međunarodna zvijezda s objavom svoga drugog albuma I Do Not Want What I Haven’t Got. Zahvaljujući golemom hitu Nothing Compares 2 U, album je dospio na vrh Billboardove ljestvice i donio Sinéad četiri nominacije za Grammy, za najbolji album, za najbolju pjesmu, za najbolji ženski vokal i za najbolji album alternativne glazbe. Spot za pjesmu Nothing Compares 2 U osvojio je MTV-evu nagradu za spot godine, a časopis Rolling Stone proglasio je Sinéad izvođačicom godine.
https://www.youtube.com/watch?v=dq2K4jHs92A
Kritičari su isticali fascinantan spoj ranjivosti i agresije u njezinom glasu, a neustrašivo iskrena Sinéad uskoro je postala slavna po svojim kontroverznim javnim istupima. Tako je, između ostaloga, još 1989. godine iskazala potporu Irskoj republikanskoj armiji, no godinu dana poslije ju je povukla. Godine 1990. odbila je nastupiti u New Jerseyju nakon sviranja američke himne, a sljedeće je godine bojkotirala dodjelu nagrada Grammy i odbila nagradu za najbolji album alternativne glazbe zbog izrazite komercijalizacije Grammyja.
Najveću je prašinu podignula svojim live nastupom u emisiji Saturday Night Live 1992. godine kada je potrgala fotografiju pape Ivana Pavla II. proglasivši Katoličku crkvu “pravim neprijateljem”. Uvijek je beskompromisno iznosila svoje mišljenje o organiziranoj religiji, pravima žena (i u Crkvi), ratu i zlostavljanju djece. Unatoč prijeziru prema crkvenoj hijerarhiji, Sinéad je ostala katolkinja i često u svojim pjesmama ističe svoju duhovnost.
Za sebe je izjavila:
“Ne radim namjerno probleme. Ja ih jednostavno uzrokujem. Ponosna sam što sam takva”.
https://www.youtube.com/watch?v=bCOIQOGXOg0
Krajem 1990-ih karijera joj je posrnula uslijed osobnih problema i burnog privatnog života. Udavala se četiri puta i ima četvero djece. Godine 2000. O’Connor je potpisala ugovor za Atlantic Records i objavila prvi album nakon šest godina pauze pod nazivom Faith & Courage. Objavila je i album tradicionalne irske glazbe, kao i album pod reggae utjecajem. Godine 2014. objavila je svoj deseti album I’m Not Bossy, I’m the Boss.
U ožujku sljedeće godina najavljeni su njezini memoari u kojima će “ispričati cijeli svoj život do zadnjeg albuma, kao i seksualne prljavštine svih sa kojima je spavala”.
Komentirajući stanje u glazbenoj industriji izjavila je:
“Ne možete maknuti seks iz rock’n’rolla, no muči me to što najseksualiziraniji izvođači/ice izgledaju kao djeca pri čemu su upravo djeca njihova publika”.
Mladim je izvođačima/icama poručila (napisala je otvoreno pismo Miley Cyrus): “Žene vrijede mnogo više od svoje seksualnosti. Nismo samo objekti požude. Potičem vas da šaljete zdravije poruke svojim vršnjacima/kinjama”.
