Odrastati uz pop-glazbu znači otkrivati raznolike moduse djevojaštva kroz koje modeliramo svoja intimna iskustva. Kao i mnoge od nas, u srednjoj sam bio Taylor Swift koja se vraća iz škole, skida ružičaste naočale, pušta A Thousand Miles Vanesse Carlton i u svoj dnevnik zaljubljeno zapisuje ime simpatije sa srcem umjesto točke na „i” dok čeka da se skine torrent A.Walk.To.Remember.2002.
Kada se pojavila Lana Del Rey, kemijsku je zamijenila tanka Chesterfield cigareta, a slatku simpatiju lokalni delinkvent koji pali kontejnere iza škole. Znao sam da on nikad neće napustiti ruralni gradić iz kojega sam ja jedva čekao otići, znao sam da se ja, jednom kad odem, više neću vratiti. Znao sam da on zapravo ni ne zna tko sam, a nisam znao ni ja. Dok su mi ušima gospodarila božanstva i čudovišta pripitomljena Laninim glasom, a miris zapaljenih govana punio nosnice, oči su mi bile uprte u pripitog piromana u potrazi za grmom u kojem će se sakriti od policije. Na školskom sam zidiću doživio trenutak apsolutne sedamnaestogodišnje lucidnosti: mladenačka je ljubav uvijek osuđena na tragediju.
Ah, ljubav i/ili tragedija. Još su njemački romantičari (a po uzoru na njih i jedan od Laninih kasnijih filozofskih idola) koristili opreku apolonskog i dionizijskog principa da bi protumačili odnos svjetla i razuma na jednoj strani te tame i bezmjernosti na drugoj, pa kako da njihove teorijske dosjetke ignorira suvremena glazbena industrija! Spektar romantike protegnut između apolonske Swift i dionizijske Del Rey u posljednjih je deset godina iznjedrio cijeli niz fascinantnih glasova (Phoebe Bridgers, Billie Eilish, Olivia Rodrigo...) koji aludiraju na ove panteonske figure dok opisuju vlastite romantične odnose, uvijek na razmeđu ljubavi i tragedije. Dogodio se stilski pomak od bombastičnih refrena i jakih ritmičkih dionica prema ambijentalnijem zvuku, koji teži imerzivnosti i počiva na gradnji atmosfere, bilo da materijalizira apolonsko, dionizijsko ili nešto između odrednica ili onkraj njih.
Hayden Anhedönia, poznatija kao Ethel Cain, u prvih je deset minuta svog albuma prvijenca predstavila ovu opreku entuzijazmom prave komparatistice – jedna pjesma u maniri Lane, jedna u maniri Taylor – potvrđujući da razumije i poštuje antičke uzore, ali i da se trans žena s američkog juga koja je odrasla na hororima, smut fictionu i okultnim praksama s njima ne može u potpunosti poistovjetiti. Ostatak je albuma posvećen prezentaciji Anhedönijinog autorskog glasa kroz cijeli paket malih gotičkih mitologija. Preacher's Daughter (2022.) tako je predstavio ((polu)auto)fikcionalnu priču o Anhedönijinoj mračnoj dvojnici Ethel Cain, kćeri lokalnog pastora te predatora koji je seksualno napastuje.
Ethel i njezin depresivni dečko Willoughby Tucker dane provode sanjajući o domu u Nebraski, mjestu na kojem će konačno pronaći sreću. Ethel, međutim, pobjegne od kuće i na teksaškoj autocesti upoznaje šarmantnog čovjeka zvanog Isaiah koji joj ponudi da sjedne u njegov kamion i otisne se na Zapad, gdje će otkriti što su ljubav i sloboda izvan učmalosti konzervativnih južnjačkih gradića. Isaiah se s vremenom pak pokazuje ne samo kao zlostavljač i ubojica, nego i kanibal koji njezino tijelo stavlja u hladnjak da bi ga nastavio konzumirati dok nju traži lokalna policija.
Ethel ga gleda s neba i ironično mu se smiješi, „you're so handsome when I'm all over your mouth”, dobacujući potom ozbiljnije da je samo pokušavala biti dobra i zadovoljiti svoga ljubavnika. Tragična Ethel čak i u zagrobnom životu sumnja u svoju vrijednost i adekvatnost da pruži muškarcu sve što želi. Jasno je da se radi o još jednoj priči kovanoj u nasljeđu južnjačkih mitova o iluzornim idealima američkog sna te tragediji žene koja se u ruralnoj sredini drzne zamisliti budućnost ili ljubav izvan rodne uloge koja joj je propisana i omeđena četirima zidovima.
Gotička je morbidnost tako združena s crnim humorom u izrazito osvježavajuću varijantu campa, gdje ne nedostaje ni samosvijesti ni dubine emocije. Umjesto već istrošenog cinizma, teži se približiti mladenačkom, tinejdžerskom osjećaju stvarnosti, gdje je sve veće od života i dojmljivije nego što društvo dopušta. Glazbeno, Anhedönia koristi vrlo širok raspon referenci, od springstinovskog heartland rocka, preko countryja i folka, sve do ambijentalne i drone glazbe te eksperimentalne elektronike. Njezina najpopularnija pjesma, antiratna i antiamerička American Teenager, lako bi mogla proći pod jedan od ranijih singlova Taylor Swift, dok pjesme na ovogodišnjem „devedesetominutnom EP-ju” Perverts evociraju Grouper i glazbu iz horor videoigara poput Silent Hill i Resident Evil.
Ako je Phoebe Bridgers Lana Del Rey za gotičare (imajući na umu da je Lana Del Rey možda upravo Taylor Swift za gotičare), onda je Ethel Cain Grouper za one kojima je Lana Del Rey upravo Phoebe Bridgers, ili tako nekako; i spektri i matematičke jednadžbe mogu biti klimaviji nego što se na prvu čine. Ako išta, čak i Lanin nedavni napad na Ethel odiše izvjesnom teritorijalnošću, ukazujući na nemogućnost ili nevoljkost da se dopusti da Ethel zauzme isti simbolički prostor kao Lana. Ethel je usto daleko vokalnija kad na red dođu političke teme: gorljivo zagovara kvir prava i podršku Palestini, opetovano ukazujući na problem klasne nejednakosti, što je znatno drugačije od prostora neodređenosti u kojem Del Rey koketira kako s liberalnim tako i s konzervativnim idejama, bez da u potpunosti stane iza ičega. Jasno je da za nju, kao i za ostale kvir osobe, zauzeti prostor često znači upravo stvoriti svoj vlastiti.
U svakom slučaju, Ethel predstavlja jednu mračniju, sporiju, letargičniju i, iznad svega, više kvir stranu američkog pop-folk kantautorstva. Nedavno je objavljen njezin drugi studijski album, Willoughby Tucker, I Will Always Love You. Zamišljen kao svojevrsni prequel prvijenca, u njegovu je fokusu Ethelina veza s Willoughbyjem, no naglasak nije na priči i pripovijedanju, već na stvaranju vrlo specifičnog ambijenta. Atmosfera će brojnim lokalnim kvir slušatelji(ca)ma, posebno onima koji su tinejdžerske godine proveli u ruralnim dijelovima Hrvatske, biti vrlo poznata: sparna ljetna popodneva, koprive i muhe, težak zrak i apsolutna bezdogađajnost koja rađa jedan poseban tip usamljenosti, osjećaj da svijet nema dovoljno mjesta za nas, a kamoli za naše romantične fantazije o nedostupnim simpatijama.
Naslovni Willoughby Tucker misteriozna je figura, što je jasno već iz toga što nam je na naslovnici albuma okrenut leđima. Trenuci u kojima mu se Ethel približi dočarani su dugim instrumentalnim dionicama, koje stvaraju dojam kao da vam se lik rasplinjuje pred očima. Tome pridonosi i to što se album prvom ljubavi ne bavi izravno, već se bavi sjećanjem na prvu ljubav, sa svim začkoljicama inherentnima procesu prisjećanja: zaborav, ponovno osmišljanje, misaone stranputice, solipsizmi. Kad se približite nekoj slici, ona se pretvara u nešto drugo, nešto nepoznato. Tako se transformira i predmet požude – žudnja uvijek vodi samo vlastitoj odgodi, znali su napaćeni lakanovci. Za romantiku je nužna prošlost, znali su napaćeni verterovci; ona ne postoji u sadašnjem vremenu. Tim je prikladnije što album o prvoj ljubavi dobivamo nakon formativne priče o junakinji i njezinoj smrti, priče kojoj prva ljubav prethodi.
Međutim, ovaj album nije nostalgijski parazit kao cijeli niz prequela, sequela, requela, rebootova i slučajeva podgrijavanja nachosa na kojima se temelji solidan dio suvremene pop-kulturne produkcije. Prošlost se ne evocira da bi se slavila neka bolja vremena niti da se stvori osjećaj familijarnosti koji bi proizvod lakše prodao. Naprotiv, prošlost se evocira da bi se ispripovijedala priča o ljubavi koja se raspada zbog dviju vrlo konkretnih stvari: klase i roda.
U srcu albuma nalazi se Nettles, osmominutna (skoro) country pjesma na kojoj Ethel opisuje kako mladenačka ljubav polako umire nakon što Willoughby pretrpi ozljedu u tvornici u kojoj radi, bacajući pritom jednu bombu za drugom – „You'll go fight a war / I'll go missing”, „I wanna hurt the way that boys do”, „We should stop watching the news”. Ljubav odlazi u područje tragedije iz vrlo opipljivih razloga – disfunkcionalnosti zdravstvenog sustava, nemogućnosti da se ljudsko postojanje svede na kategorije dobi, roda i klase, pitanja kako uopće izgraditi zajedničku budućnost bez financijskog kapitala, kao i pitanja u kojoj mjeri uske kategorije malih društvenih sredina oblikuju naša intimna očekivanja od ljubavi i života.
Nešto slično događa se i na singlici Fuck Me Eyes, „duhovnom nasljedniku” lezbijskog klasika Bette Davis Eyes. Djevojka kojoj se Ethel divi utjelovljenje je modusa neustrašive ženskosti, femme fatale – uloge koju je društvo namijenilo cis djevojkama. Dok s obožavanjem promatra njezine kratke hlače, crvene nokte i prkosno dignutu glavu, Ethel govori „I'll never be that kind of angel / I'll never be kind enough to me”. U ovim stihovima pritom nema zavisti i mržnje, Ethel naprosto nije i ne može biti ta djevojka, ona je Ethel Cain.
Zbog raznih načina na koje se ženskost u društvu penalizira i demonizira, naši su odnosi prema ženskosti redovito komplicirani, posebno u formativnim godinama kad stasavamo kao kvir pojedinci_ke. Ethel ostavlja dovoljno mjesta za sve kontradikcije; da naglasi i divljenje i strah i nesigurnost i osjećaj neadekvatnosti pred svime što se stavlja pod kategoriju „ženskog”, ali i da prepozna potrebu za uklapanjem – a upravo će ova potreba na kraju i dovesti do njezine tragične smrti, dok proživljava uloge koje je njezina sredina propisala za žene.
Na gotovo isti način Willoughby je daleko od stereotipa južnjačkog alfa mužjaka: nježan i blag, u strahu da ne postane kao svoj nasilni samohrani otac, opterećen vlastitom nemogućnošću da zbrine svoju partnericu i djecu koju bi ona htjela imati. Nakon što skoro umre u tvorničkoj nesreći, ne uspijeva smoći snage da nastavi dalje. Pod teretom depresije napušta svoju ljubav, svjestan da će to zauvijek žaliti (Tempest, jedina pjesma pisana iz Willoughbyjeve perspektive). Na njegovo „zauvijek”, Ethel će na sljedećoj stvari, Waco, Texas, odgovoriti gotovo dnevničkim zapisom i vlastitim „zauvijek”, jer „ljubav na ovom svijetu nije dovoljna”, tako da oni zajedno mogu opstati jedino u pjesmi, u pravo romantičarskoj maniri.
Prekid Ethel i Willoughbyja posljedica je klasne i rodne dinamike; njihova se veza raspada uslijed nedostatnosti rodnih uloga da obuhvate specifičnost njihovih odnosa prema sebi i svijetu te nemogućnosti da si priušte život koji će im dati (prividnu) slobodu od tih uloga. Jasno je u kojoj mjeri privilegije mogu ljude učiniti neosjetljivima – dovoljno je vidjeti kako Caitlyn Jenner pije šampanjac u bunkeru u Tel Avivu dok Izrael bombardira okolne zemlje ili J. K. Rowling koja pod utjecajem crne plijesni odlučuje „u ime feminizma” posvetiti karijeru borbi protiv žena. Ljepota Willoughbyja je u tome što se ne gubi u pop-sloganima ili pojednostavljenju političkih pitanja kroz pokušaje da ih prevede u pjesme. Intimna je ljubavna priča u središtu, a društveno-politički kontekst isplivava upravo kroz dubinu njezine tragičnosti.
Možda je najzanimljivija stvar kod projekta Ethel Cain to što je on još uvijek tek na početku. Anhedönia planira priču nastaviti kopanjem dublje u prošlost, slijedeći prvo Ethelinu majku (na planiranom budućem projektu Preacher's Wife), a zatim i njezinu baku, s ciljem da obuhvati transgeneracijski problem odnosa američkog juga i problema roda. Ona je pritom zaista jedinstven glas: način na koji sklada svoje duge i spore pjesme te ih sklapa u cjeline koje se opiru instantnom i maničnom konzumiranju sadržaja na kakvo smo navikli, svakako je izazovan.
Neki su ga glazbeni kritičari opisali zahtjevnim, neki čak i jedva slušljivim, jer ovakav tip slušanja traži strpljenje. Traži ga i ljubav, traži ga i tragedija. Traži ga i odrastanje, a bome i suočavanje s romantičnim klišejima i potraga za nečime što se nalazi iza njih. Traže ga i životi kvir osoba u ruralnim sredinama, u nadi da će jednog dana imati nešto opipljivije od zapaljenog smeća. Traži ga tako i Ethel Cain, ali ga u još većoj mjeri nagrađuje.
Možete li zamisliti romantičniju gestu?
