Za postojanje zineova doznala sam negdje 1993., kada je jedan od lokalnih slovenskih glazbenih zineova Rock Vibe krenuo u redovitu distribuciju. Prodavao se na svakom kiosku i stajao je odmah kraj Brava. Bravo je bio glazbeni dvotjednik iz Njemačke u kojemu su se mogle naći naljepnice i posteri od New Kids on the Block, Roxette, 2 Unlimited, Guns’n’Roses i ostalih tinejdžerskih idola.
Dok se nismo dočepale Rock Vibea, najbolja prijateljica i ja imale smo sreće kada bismo uspjele ugledati bilo kakav imalo “alternativni” bend u Bravu, pa bismo pokušavale nagovoriti kolegicu iz razreda koja je kupovala časopis da nam izvadi tu četvrtinu stranice. Nije nam bilo važno što nismo razumjele ni riječi njemačkog – fotografije su ionako bile puno zanimljivije. Prije nego što je Rock Vibe ponudio novi način bijega, stvarnost života u mom malom selu izbjegavala sam pretvarajući se da mi je Eddie Vedder brat, čitajući romane o Drugom svjetskom ratu i vodeći srcedrapateljne dnevnike o svojim beskonačnim simpatijama. Za to vrijeme, moja progresivnija prijateljica bježala je od vlastite tuge slušajući heavy metal, pišući poeziju i držeći seanse s Indijancima iz slikovnica.
Nisam previše razmišljala o značenju riječi zine. Bilo mi je dovoljno zanimljivo što ona predstavlja nešto opskurno. Poštom sam naručila prvi zine iz rubrike recenzija Rock Vibea i na adresu mi je stigao 13. brat zajedno s nečitljivim pismom i par letaka koji su promovirali druge zineove. Ti letci i recenzije iz 13. brata takoreći su zapečatili moju sudbinu. Oba zinea izlazila su u Novoj Gorici, pograničnom gradu između Slovenije i Italije gdje su – koje li sreće! – živjeli i moji najdraži rođaci. Kao dijete sam mnoge ljetne praznike znala provoditi kod njih. Živjeli su na devetom katu četrnaesterokatnice i sjećam se da sam bila fascinirana pogledom s balkona. Kada biste se dovoljno nagnuli preko balkona mogli ste vidjeti balkon stana ispod. Na jednom od tamnocrvenih zidova bijelom kredom bilo je iscrtano zaokruženo slovo A. To mi je izgledalo kao tračak drugačijeg svijeta koji se skriva tik ispod mojih nogu. Zamislite koliko sam se iznenadila kada sam u 13. bratu pročitala da jedan od autora tog zinea živi u toj zgradi. Nije mi dugo trebalo da shvatim da u stvari živi – kat ispod.
I ja želim biti tvoj prijatelj
I tako, moja obitelj se povećala. Tada je Nova Gorica imala poprilično aktivnu hardcore punk scenu. Koncerti su bili najbolje mjesto za sastajanje, a s obzirom da sam se s hardcore glazbom upoznala istodobno kada i sa zineovima, prihvatila sam sve bez rezerve. U stvari, pisala sam i družila se samo s dečkima. Nije mi to smetalo – tako i tako sam se smatrala dječakom i nije me uopće bilo briga za cure. Bile su mi potrebne godine da se zapitam zašto nemam prijateljica, zašto na toj sceni ima toliko malo djevojaka, zašto poznajem samo jednu ili dvije zineašice, i zašto sam se uopće odmah počela poistovjećivati s dečkima. Tada sam se najviše trudila uklopiti u mušku ekipu. Činilo se logičnim. Da ne spominjem da me ironija naslova zinea – 13. brat – sasvim zaobišla.
Po mom mišljenju, upala sam u fantastično društvo koje je poticalo moj osjećaj da pripadam sustavu vrijednosti i ideja koje sam sama izabrala, radije nego onome koji mi je nametnut. Dodatno sam se poistovjećivala s tom scenom zbog toga što su zineovi bili tako dobro čuvana tajna da praktički nitko izvan scene nije znao o čemu se tu točno radi. Zineovi su bili dostupni direktno od autora ili od malih distributera. Mogli su se naručiti poštom, kupiti na koncertima, mijenjati u skvotovima i centrima za mlade, posuđivati od prijatelja ili iz anarhističke knjižnice u Ljubljani – i to je bilo to. To mi je odgovaralo. Zineovi su bili moje tajno mjesto i nisam htjela baš svakome omogućiti pristup, pogotovo ne nepoznatom poštaru.
Jednom kada mi je stigao još jedan paket loše umotanih zineova iz neke tamo države, primijetila sam sićušnu, rukom pisanu poruku u kutu paketa. Na slovenskom je pisalo: “I ja želim biti tvoj prijatelj.” Bila sam izvan sebe od bijesa – ne zato što sam mislila da me netko uhodi, već zbog toga što je osoba koja je to pisala narušila moju tajnu.
Fanzini: komunikacijski medij subkultur, Petra Kolmančič, Subkulturni azil, Ceršak, 2001.
Bilo je neizbježno da ću početi pisati vlastiti zine. Pssst… je prvi puta izašao 1997. S obzirom da su to bile najplodnije godine lokalne zine scene, tajming je bio odličan. Petra Kolmančič pisala je o slovenskoj zine sceni devedesetih u studiji Fanzini (2001.) u kojoj tvrdi da je između 1995. i 1997. izašlo do 20 zineova, i to barem jednom godišnje. Uglavnom su se bavili punkom i anarhizmom, tako da su umjetnički zineovi kao Petrin Sirota Jerica bili dragocjena iznimka. Moj vlastiti rad pripadao je u kategoriji osobnih zineovea, ili “perzineova” (od personal zines), s obzirom da se moj zine sastojao od degutantnih laprdanja koja su sve probleme sagledala i osuđivala iz moje vlastite, skučene perspektive.
Tada sam imala 17 godina i jedva sam čekala preseliti se u glavni grad. U Ljubljani ću studirati književnost i sociologiju i konačno ću moći upoznati druge zineaše i dobiti šansu za sudjelovanje na toj sceni. Najuzbudljivija je bila činjenica da ću živjeti sama i postati financijski neovisna. Koliko god to nevjerojatno zvučalo, prestala sam toliko ovisiti o roditeljskim novcima upravo zbog zineova. Počela sam primati stipendiju za “umjetnički talentirane učenike” kada sam shvatila da se zineovi mogu izlagati i”prodavati” kao dokaz moje kreativnosti. Kada sam predala debelu omotnicu zineova i letaka odboru za stipendiju, smiješila sam se od uha do uha. Po mom mišljenju, to je bio najviši oblik subverzije. Je li stvarno moguće podvaliti moje napade na obrazovni sustav pod “kreativno pisanje”? Je li moguće da će me sustav kojeg kritiziram potaknuti da tako i nastavim?
Bilo je moguće. Na kraju krajeva, ipak se radilo o kapitalizmu. Svi ti tekstovi danas izgledaju relativno bezazleno, iako ih je vjerojatno tada bilo naporno čitati. Bila su to moralistička, afektirana žvrljanja tinejdžerske mutantice koja je vjerovala da Zemljom vlada licemjerje – dok ona, naravno, dolazi s etički superiornog planeta. Mislila sam da je vladavina moralne većine najbolje prikazana u crtežu objavljenom u Tiltu, zineu mog belgijskog prijatelja s kojim sam se dopisivala. Crtež je prikazivao milijun nasmiješenih nacista koji drže transparent na kojemu piše: “MILIJUN SRETNIH LJUDI NE MOŽE BITI U KRIVU”. Danas više nisam sigurna jesu li ljudi na slici bili uopće ideološki definirani. Vjerojatno sam ih na svoju ruku pretvorila u naciste kako bih pojednostavila poantu. U svakom slučaju, integracija nije dolazila u obzir i napadala sam “licemjerje” strastvenom i razarajućom iskrenošću. Bila sam jedan veliki uskličnik, iako sam sigurno osjećala kako ću morati pronaći radikalni kompromis za vlastitu “iskrenost” čim uzmem tuđa mišljenja u obzir, pa sam to tvrdoglavo odbijala napraviti.
Društveni eksperimenti
Umjesto toga, bilo mi je draže apstraktno opisivati ljude. Često sam otkrivala univerzalne istine u sasvim nestabilnim konceptima. Ovdje se radilo i o stidljivosti, naravno. Na primjer, kada god bih htjela isprobati nešto novo, ne bih to mogla napraviti osim ako si to nisam opravdala kao “društveni eksperiment”. Na kraju, kako bih testirala vlastito “strpljenje”, pokušala sam vidjeti mogu li slušati i tuđe prazne priče. Otišla sam u lokalni starački dom i u ime znanosti upitala jednu od medicinskih sestara postoji li netko kome nitko ne dolazi u posjet i kome ne smeta razgovarati s potpunim strancem. Sestra mi je rekla da idem posjetiti osamdesetogodišnjakinju Mariju. “Zanimljivo je s njom razgovarati”, rekla je, “ali lako zaboravlja i često se žali na godine.” Bila sam zadovoljna. Ako ta gospođa stalno bude ponavljala jednu te istu priču, morat ću paziti na svaku riječ ili ću propustiti sve varijacije na temu.
Sljedeća dva mjeseca redovito sam posjećivala Mariju, i naučila sam da su varijacije u njezinim pričama… minimalne. Vrijeme je stalo u toj sobi. Svaki put kada bih došla, ona je ležala u krevetu i odmarala. Uvijek je nosila istu haljinu, mornarski plavu s velikim smeđim cvjetovima. Žalila se na reumu i na hrkanje cimerice, ali više je voljela razgovarati o svojoj obitelji, pogotovo o svojoj prelijepoj mladoj unuci. Moji posjeti sigurno su bili bolni podsjetnik na njezino odsustvo. Bili su i neugodni, s obzirom da se Marija nije sjećala niti mog imena niti “čija sam” – izraz koji je koristila kada je željela znati tko mi je obitelj. Pričala sam joj o svom mlađem bratu, svojim roditeljima i svojoj baki i djedu. U isto vrijeme, razmišljala sam o svojoj drugoj obitelji, zine zajednici, s obzirom na to da su oni bili braća i sestre koji će uskoro čitati o zaključcima mog eksperimenta.
Psst… #2, Sp. Idrija, cca. 1999.
U drugom broju, Psst… je pokazao da je moja sposobnost slušanja nevjerojatno loša, najviše zato što sam bila “previše sebična” i zato što mi je starica bila “predosadna”. Nikad je nisam ponovo posjetila i nastavila sam obavljati istraživanja među svojim vršnjacima. Smiješno, ali nikada mi nije palo na pamet da već vježbam umijeće dijaloga s obzirom na to da čitam, pišem i mijenjam se za zineove. To je bio savršen medij u kojem sam mogla izražavati ideje i koji me učio kako odgovarati na tuđe pisanje, s obzirom da je trebalo vremena da se zineovi naprave, trebalo je vremena da poštom dođu do sto ili dvjesto čitatelja, i čitateljima je trebalo vremena da na njih odgovore. U teoriji, i sasvim suprotno od današnjeg neposrednog nakladništva, zineovi su poticali reflektivno, a ne afektivno pisanje.
No, nije da sam ja prakticirala reflektivno pisanje. Sa 17 godina, prevladavao je osjećaj žurbe kombiniran s mojim apsolutnim poistovjećivanjem sa scenom. Bila sam dio transnacionalne zajednice koja me povezivala sa stotinama lokalnih scena. U trenucima euforije vjerovala sam da sudjelujem u revolucionarnom pokretu, a činjenica da je taj pokret priznavao pisanje i samoizdaštvo kao legitimne oblike otpora bila je gotovo predobra da bi bila istinita. Pa sam se prepustila…
Većinu svojih “javnih dnevnika” pisala sam na engleskom, zbog toga što sam htjela da ih i moji prijatelji iz inozemstva mogu čitati. Prvih pedeset primjeraka uspjela sam besplatno fotokopirati u školi. Sto primjeraka sljedećeg broja sponzorirali su lokalna studentska organizacija i moja mama. Kada se broj primjeraka povećao na dvjesto, bila sam prisiljena koristiti sve mogućnosti besplatnog ili jeftinog fotokopiranja koje su mi bile dostupne. Nekoliko naslovnica sam napravila ručno – nafiksala sam se isparavanja od spreja u maminom podrumu kada sam radila šablonu za sto naslovnica za Pssst… broj 2.
Smanjila sam sve veće troškove poštarine koristeći stari trik zineaša – premazala sam poštanske marke ljepilom za papir ili sapunom i zamolila primatelje da ih pošalju natrag. Gotovo svi su tako i napravili. Bila je to gesta solidarnosti, ali i jamstvo da će prije ili kasnije na moju adresu zajedno s izblijedjelim poštanskim markama stići i novi zineovi. Bila sam u kontaktu s ljudima diljem bivše Jugoslavije, zapadne Europe, dijelova istočne Europe i sjeverne Amerike, pa i Čilea, Argentine, s Filipina i iz Malezije. Dokaz te povezanosti – kutije zineova, knjiga, pisama, fotografija, razglednica, čak i vrećice čaja i igračke – još uvijek skuplja prašinu na tavanu moje bake.
Predobro da bude istinito
U početku, moja međunarodna razmjena zineova bila je ograničena na zapadnu Europu i sjevernu Ameriku. Pitala sam se zašto je toliko puno teže pronaći zineove iz post-socijalističkih zemalja i s ostalih periferija kapitalizma, ali u to vrijeme sam mislila da zine scene u tim zemljama ne postoje, ili da su ograničene na državu nastanka, te da se odvijaju na jezicima koje ne razumijem. Nije mi palo na pamet da dostupnost zapadnjačkih zineova ima veze s kulturnom i ekonomskom dominacijom Zapada – kao i u drugim područjima kulture, trebalo se potruditi da se dođe do nezapadnjačkih scena. Iako su takve scene u svakom pogledu trebale biti bliže mom svijetu, često sam se pitala zašto se nisam osjećala motiviranom da se potrudim pronaći ih. Mislim da sam, kao i mnogi drugi, idealizirala zapadnoeuropske i sjevernoameričke zajednice – doživljavala sam ih kao kreativnije, radikalnije i uzbudljivije.
Moj prvi izlet u zapadnu Europu bio je pravo trežnjenje. Da, taj svijet je bio bogatiji i raznolikiji, ali također se kretao žestokim tempom i bio je opsjednut kupovnim identitetima, tako pretvarajući ljudski kontakt u instrumentalno, radije nego iskreno iskustvo. Došlo mi je kao hladan tuš kada sam shvatila da je i zine scena dio toga. Kada sam se vratila kući, činilo se kao da sam vidjela našu budućnost. Nakon što je pad socijalizma na Istoku i pad socijalnih država na Zapadu neoliberalni kapitalizam vratio iz groba, moralo je do toga doći. Nismo imali izbora. Prije ili kasnije, Slovenija, a možda i čitala post-socijalistička regija, izgledat će isto kao i zapadna Europa. Nakon što su zajedno sa socijalizmom odbačene društvena skrb i solidarnost, za veliku većinu ljudi situacija je ispala puno gora od očekivanog.
Ipak, nikada nisam doživljavala zapadnjačke utjecaje kao ideološko uplitanje u moj život. Odrasla sam uz njih. Također, lokalna zine scena srednjih devedesetih bila je dovoljno razvijena i kreativna da nije morala prihvaćati sve što je dolazilo sa Zapada. Zapravo, nisam mislila da postoje bitne razlike između istočnih i zapadnih scena. U slučaju Slovenije, jedina razlika je možda bila u tome da su stari zineaši održavali vezu s kolegama iz bivše Jugoslavije. Njima je to bio najvažniji referentni okvir, prije kao i poslije rata. Meni je postalo važno mnogo kasnije. 1991. godine, kada se činilo da će u Sloveniji izbiti rat, imala sam 11 godina i bila sam premalena da u potpunosti shvatim nadolazeću tragediju. Trajali su ljetni praznici i upravo sam dobila novi mountain bike. Osjećala sam samo ljutnju – znala sam da neću moći voziti novi bicikl jednom kad rat stvarno izbije. Ali nije izbio, barem ne za mene. Umjesto toga, 1992. prešao je u Hrvatsku i zatim u Bosnu i Hercegovinu, gdje mnoga djeca nisu mogla voziti bicikle.
Sirota Jerica #2, Petra Kolmančič, Ormož, 1997.
1997. otišla sam na drugi zine skup u Mariboru. Organizatori su željeli okupiti zineaše iz svih zemalja bivše Jugoslavije, ali na kraju nas se pojavilo samo šestero, i svi smo bili domaći. Ljudi iz Hrvatske, a da niti ne spominjem one iz drugih država, nisu imali niti novaca niti potrebnih dokumenata da nam se pridruže. Bila sam razočarana jer sam se nadala da ću upoznati zineaše iz Hrvatske i Srbije s kojima sam se nedavno počela dopisivati.
Tek kada je 1999. NATO počeo s bombardiranjem Srbije, shvatila sam da su naša prijateljstva i zine suradnje sama po sebi bila politička – bila su protest protiv nacionalizma, protiv rata. Za vrijeme bombardiranja, prijatelj iz Beograda zvao me gotovo svaku večer. Rekao je da mora razgovarati s nekim tko nema nikakve veze s ovim ludilom. Šalili smo se, tračali, razgovarali o svim uzbudljivim stvarima koje želimo probati i o cool mjestima koje želimo posjetiti.
Kada bih spustila slušalicu, pogledala bih u nebo i pomislila na NATO avione koji su polijetali iz američke zračne baze u Avianu. Prolazili su slovenskim zračnim prostorom na putu do Beograda, i shvatila sam da bome imam veze sa svim tim ludilom. Ludilo je bilo i u tome da naša prijateljstva sve to nisu mogla zaustaviti.
U Ljubljanu sam se preselila 1998. zbog faksa i počela sam volontirati u anarhističkoj knjižnici i na ženskom festivalu. Također sam počela raditi kao novinarka na Radio Študentu i pisati za druge nezavisne medije, te sam se pridružila uredništvu satiričnog mjesečnika. Odjednom sam počela stjecati prijatelje u stvarnom vremenu i prostoru i naučila sam cijeniti njihovu blizinu. Postalo mi je bolno održavati prijateljstva na daljinu. Prestala sam pisati duga, promišljena pisma, pogotovo nakon što sam se počela služiti e-mailom i nakon što sam mogla putovati i uživo upoznati neke od najboljih prijatelja s kojima sam se dopisivala. Zaljubila sam se na raznim mjestima. Kada sam shvatila da mi nedostaje šarm rukopisa kao i misaona priroda staromodnih pisama, već sam bila previše zaokupljena drugim stvarima i izgubila sam interes za zineove.
Hickey, Jane Shag Stamp, Sheffield, 1996.
Nakon što sam čitala, radila, razmjenjivala i distribuirala zineove četiri godine, počela me uznemiravati ograničenost scene. Kultura zineova koju sam poznavala bila je opsjednuta predvidljivim rasponom tema – uglavnom glazbom, stripom, anarhizmom, skvotanjem, drogom, tetoviranjem, seksom, feminizmom, samoodrživošću i pravima životinja. S obzirom da je većina nas stalno reciklirala jedne te iste argumente za i protiv, rasprave su postale dosadne. Također, počeo mi je smetati sve veći broj straight edge i ostalih sličnih zineaša koji su vrlo arogantno propagirali svoj način života. Sjećam se da sam jednom dobila naljepnicu na kojoj je pisalo “x BOLJI SAM OD TEBE x” i da sam je stavila tamo kamo pripada – u smeće.
S druge strane, velik broj zineova odražavao je moj rastući interes za beletristiku, feminizam i queer politiku. To je bila subkultura unutar subkulture koja mi je pomogla prihvatiti moje tijelo, moju seksualnost i moje izmjene identiteta. Većina ljudi koje sam sretala na raznim festivalima i konferencijama pripadali su toj sceni. Bilo je lijepo vidjeti da su pronašli druge medije koji su odgovarali njihovim potrebama, i da velik broj nekadašnjih zineaša još uvijek više ili manje njeguje princip “uradi sam”.
Bilo da se radilo o individualnim načinima otpora ili organiziranim kolektivnim prosvjedima, o umjetničkim projektima ili samoupravljajućim zajednicama, bilo da se radilo o odgoju djece ili o sanjanju i sanjarenju, sve te stvari, po mom mišljenju, ponovo konstruiraju i preobražavaju društvo – i nas. Ovo je jedna od najdragocjenijih lekcija koju sam naučila na zine sceni. Zbog toga sam zahvalna svim zineašima koji su me odgojili i odrasli zajedno sa mnom.
A small shimmer of things, Kara Sievewright, Maker of Nets Press, Vancouver, 2003.
Biografija
Tea Hvala (1980.) autorica je, prevoditeljica i novinarka iz Cerkna, Slovenija. Prvi zine objavila je 1997. i od tada piše i (samo)objavljuje.
Zineografija
Pssst… #1-4 (1997. – 2000.)
Potopis kože (2001.)
Slastičarna (2002.)
The Curved (2004.)
In Other Wor(l)ds (2008.)
Togi nasmehi / Stiff Smiles (2013.)
S engleskog prevela: Vida Starčević
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
