Od anoreksije, bulimije i nespecifičnih poremećaja hranjenja u Hrvatskoj boluje više od 40.000 osoba, većinom djevojčica i mladih žena u dobi od 12 do 30 godina, izvijestio je Centar za poremećaje hranjenja BEA, a u njihovoj je organizaciji o vlastitom iskustvu poremećaja hranjenja u subotu govorila poznata književnica, filmska kritičarka i aktivistkinja Mima Simić.
Predavanje nazvano Izlazak iz ormara: važnost komunikacije o poremećajima hranjenja?, započela je ustvrdivši: „Cijeli moj život je obilježen hranom.“
Istaknula je kako su u njezinom slučaju muke s anoreksijom počele istovremeno s prvom menstruacijom, kada je shvatila da ne voli svoje tijelo, zbog čega počinje odbijati hranu. Hrana joj je postala glavni fokus u životu, no imala je pomoć svoje majke psihijatrice. Iako s majkom nikada nije konkretno razgovarala o problemu, pomoć je ipak bila prisutna i služila kao svojevrsna podrška.
Okupljenima je ispričala kako je u osnovnoj školi težila 87 kilograma te je smatrala da će suvišne kilograme izgubiti ako prestane jesti. To je i učinila i bez jela izdržala 40 dana. Činilo joj se tada da na neki način kontrolira svoj život – jer ako se kontroliraš u prehrani, imaš moć nad sobom i svijetom. Uz izgladnjivanje, spavala je četiri do pet sati dnevno i tako se iscrpljivala. Kada je ponovno počela jesi, u samo dva tjedna skupila je 20 kilograma. Danas je kaže ostavila naviku prejedanja i autodestruktivnost.
Simić ističe da krivu predodžbu o izgledu i prehrani možemo zahvaliti teen časopisima, koji nam iznose monolitne poruke.
Naime, kako navode iz Centra BEA, mnogobrojna istraživanja pokazuju da mlade djevojke i mladići sve ranije odlaze na dijetu jer su nezadovoljni svojom tjelesnom masom. Procjenjuje se da je svojom težinom nezadovoljno oko 40 posto dječaka i 50 posto djevojčica u dobi od 15 godina, a njihov broj iz godine u godinu raste.
Simić komentira kako je nakon srednje škole i rata otišla u Englesku gdje nalazi „policu samopomoći“, tj. počinju je zanimati rodni studiji, a isto tako shvaća da je lezbijka. Shvaća također da ju aktivizam liječi i da je aktivistkinja samo zbog sebe, jer na nju djeluje „užasno oslobađajuće“, a taj osjećaj želi do kraja života.
Prije nego li je potražila medicinsku pomoć nije imala perspektivu svoje budućnosti i osjećala je otpor prema svijetu. Mislila je da je anoreksija njezin teret koji će nositi do kraja života. Prvi korak bio je otpor – to je bio izlazak iz ormara. Kad je shvatila da se izliječila od anoreksije, osjećala se kao da je pobijedila rak. U izlječenju joj je, navodi, pomogao razgovor s ljudima i veza s partnericom koja ju je tjelesno afirmirala.
Gledajući iz današnje perspektive svoje iskustvo poremećaja hranjenja, ljuta je na svoje šesnaestogodišnje ja, kaže da bi se najradije „ispljuskala“. Danas broji već 13 godina vegetarijanstva, a sedam godina je veganka. Naglašava da na svoj odabir prehrane ne gleda kao uskraćivanje.
Zaključuje kako je kada govorimo o prehrani naše tijelo ustvari refleksija našeg uma, a prvi je korak naravno spoznati vlastiti poremećaj u prehrani.
