Objavljeno

Olja Runjić: Introspekcija je zajebana vještina, pogotovo kada ste u rascjepu sa sobom

Olja Runjić rođena je 1972. godine u Šibeniku, novinarka je i scenaristica, piše prozu, poeziju, kazališne tekstove, scenarije za TV serije i dokumentarce. Autorica je dramskog teksta kazališne predstave Gola u kavezu te redateljica, scenaristica i producentica dokumentarnog filma Kabinaši.

Koscenaristica je TV serije Kazalište u kući i političke satire Markov trg. Potpisuje autorstvo monodrame bez naslova koja je u pripremi za postavljanje na kazališne daske. Objavljena joj je zbirka pjesama Ako ova usta potrošim. Nova zbirka pjesama Lancunom preko glave u pripremi je za objavljivanje.

Razgovor s Oljom započeli smo pričajući o njenom novom romanu Auf Wiedersehen,Mustafa koji je ove godine objavio Jesenski i Turk.

Zašto Sarajevo u romanu Auf Wiedersehen, Mustafa? Uvijek sam nekako osjećao da kada se opisuje grad opisuje se čovjek koji ga opisuje. Jesam li promašio?

Sarajevo u mojoj knjizi, kao emotivna činjenica, posljedica je vremena, ljudi i događaja. I naravno, mene same. Radnja romana mogla je teoretski biti smještena u  bilo koji grad na svijetu, likovi bi na isti način bili lišeni perspektive i svijetle budućnosti, sa autoironičnim pristupom prema vlastitoj izmještenosti i promašenosti. Sarajevo, kao i bilo koji drugi grad ima karakteristika koje možeš voljeti i ne voljeti. Ja ga poznajem i volim onako kako se vole i poznaju gradovi u kojima žive neki ljudi koje poznajemo i volimo, za koje nas vežu neke uspomene. Opet, Sarajevo bi mi bilo blisko i bez određenih ljudi ili određenih događaja. I to je odgovor na vaše pitanje. Sarajevo ima neku svoju, vrlo privlačnu mistiku . Kako je Auf Wiedersehen, Mustafa, između ostalog, pokušaj detektiranja analogije između vidljivog i nevidljivog-svega što nas čini takvima kakvi jesmo, atmosferom se nametnulo kao mjesto radnje.  Ponajviše zato što sam u njemu boravila kad sam počela pisati roman.

Na moju žalost, grad se od rata naovamo neprestano suočava s raznim teškoćama, stoga je izlišno očekivati da opisom odgovara konfekcijskoj ušminkanosti turističke razglednice. Junakinja romana ga promatra kroz prizmu vlastite tjeskobe pa ga je bilo apsurdno prikazati kao optimističnu sliku punu razbribrige i lakoće življenja. Međutim ni Zagreb u knjizi nije svjetlije mjesto za život. To pak ne znači da moji likovi i ja dijelimo iste neuroze, unatoč tome što smo preživjeli slična iskustva.

Je li vrijeme istinska fikcija? Ne samo u Auf Wiedersehen, Mustafa…

Istinska fikcija… Klonim se takvih pitanja i odgovora, ali ako inzistirate, rekla bih da je fikcija nepregledan prostor u kojem propitujemo svoj odnos prema svijetu. Bilo da neposredno sudjelujemo u kreiranju fikcije ili smo tek njezini konzumenti. U tom kontekstu i vrijeme je fikcija. Svakako. Razlikovanje stvarnog od izmišljenog, faktografskog od fiktivnog, gotovo uvijek, stvar je osobne percepcije.

Za što nam je danas potrebna fikcija?

Ne znam je li naglasak baš na danas. Osobno sam uronjena u stvarnost te na taj način neprestano razvijam svoje fikcionalne kapacitete. U tom kontekstu potpuno mi je nezamisliv koncept – otići negdje pisati.

Kada dobijem impuls za pisanje, pišem bilo kad i bilo gdje. Ne raspojasava mi maštu blizina mora, niti mi je potrebna raspojasana mašta. Bitno je naučiti vidjeti, čuti i razumijevati. Ako ovladate tim vještinama, sve je fikcija, sve je priča.

Kada sam otišla u Sarajevo imala sam potrebu maknuti se iz određene situacije. Imala sam i neodređenu ideju o knjizi priča čija bi radnja bila smještena upravo tamo, stoga mi je bilo važno da tamo i boravim. Kasnije je sve otišlo u drugom smjeru. Hoću reći, volim biti okružena stvarima o kojima pišem, klonim se proizvoljnosti. Međutim, kad imam stvaran lik od kojeg polazim, kao u Auf Wiedersehen, Mustafa (u kojoj sam se bavila romansiranjem postojećih likove i stvarnih situacija), u procesu pisanja likove razrađujem i „dotjeravam“ pa oni tako postaju neki novi likovi u mojim pričama.

Meni je fikcija i sredstvo protiv šutnje. I uvijek žuđena tišina. Bitna identiteska odrednica, omeđena jezikom i onim osobnim, unutarnjim glasom. Ali nikako bijeg od stvarnosti, ako ste na to aludirali.

Depresija i autodestruktivnost su norme. Zašto to tako mali broj ljudi vidi?

Zato jer je velik broj ljudi depresivan, zabavljen vlastitom nesrećom. Introspekcija je zajebana vještina, pogotovo kad ste u rascjepu sa sobom ili s okolinom, što je gotovo uvijek usko povezano. Depresija kao literarna norma u ovom se slučaju pokazala konstruktivnom.

Pišem iz vlastitih rascjepa, iz osjećaja izmještenosti, koji je važan za književnost a često i za život općenito. Mnogi se pak šopaju normabelima što legitimira depresiju kao društvenu normu. Sve je u neraskidivo ovisničkom odnosu; ne umijem pisati o stvarima mimo kojih živim, dok živim mimo stvari o kojima pišem.

Uronjeni do guše u beznađe, paniku i neizvjesnost  s čuđenjem konstatiramo kako je teško zadržati optimizam. No to su opća mjesta. Život bez patnje je  literarno dosadan i nezanimljiv. Ili da citiram Kiša: “Ne volim ljude koji se izvlače iz svega kao kišne gliste. Bez ožiljka i bez ogrebotine.” Nedostatak empatije i provala ravnodušnosti najautodestruktivnije su pojave suvremenog društva. Ako izgubimo sposobnost suosjećanja i identifikacije, što nam ostaje u zalog?

Kako kažete : “svako novo iskustvo, čim postane kolotečina, povlači stare navike”? Radi li se o navici na ropstvo? Kako biste opisali tu ‘dijagnozu’?

Prije bih rekla da smo skloni robovati navikama te je poznato da nas iskustvo ničemu ne uči. U tom smislu osuđeni smo na ustrajnost u boli. Ili bolesti, kako hoćete. Naše reakcije na određene podražaje i događaje uglavnom su posljedica unutarnjih, davno uspostavljenih mehanizama i atavizama, što je poražavajuće u antropološkom smislu. Ne primjećujem neki značajniji pomak na kolektivnoj, civilizacijskoj razini. Osim uznapredovale ignorancije spram istog. Sve što vidimo i čujemo djeluje obeshrabrujuće. Ishitreno je vjerovati da ćete ponovo rukom u vatru, iako znate da će vas opeći,  no priznajte, koliko ste puta unatoč svemu, upravo to učinili? Robovi smo vlastitih slabosti, strahova, potreba i navika,  stoga često multipliciramo negativna emocionalna iskustva.  Nikakve druge ni veće urote ne priznajem i ne poznam. A i sav taj isforsirani individualizam mi se pomalo gadi.

Imamo li danas “pravo” na paralelan život ili je on nužan antibiotik. Život pardon, stvarnost?

Sintagma paralelan život mi zvuči neuvjerljivo. Paralelan u odnosu na koga ili što? Ne razumijem najbolje značenje takve konstrukcije, ukoliko ne postoje druge dimenzije osim nama poznatih, ukoliko smo prisutni u svemu što proživljavamo, što nam se događa, ako smo svjesni trenutka, sve to i sve drugo sastavni je dio jednog, jedinstvenog života. Meni je vanjsko i unutarnje nerazdjeljivo, u permanentnom dijalogu. Ako hoćete, u sukobu.  U trenucima predaha, koji proizlazi iz pomirenosti i prihvaćanja, iz duboke prisutnosti, možemo razlučiti bitno od perifernog – dahnuti dušom, kako ono  kažu u Bosni. Sve drugo je obmana.  Fiction, kokain, video igrice ili Facebook- postoji onih nekoliko minuta u danu, bilo da je riječ o buđenju ili hemeroidima, kada smo protagonisti vlastite prolaznosti i ništa što činimo ili ne činimo ne može nadomjestiti taj osjećaj. Da sublimiram: unatoč 3D svijetu u kojem živimo, postoji ta nezaobilazna četvrta dimenzija, s početka ove priče, a to je vrijeme. Izmjereno prosječnim ljudskim životom prolazi prebrzo. I neprocjenjivo.

Foto: Šibenski tjednik


Povezano