O školstvu, obrazovanju, odgoju, prosvjeti, lektirama, programima i kurikulumima u nas se raspredaju duge gatke i mitovi.
Najdugovječniji i istovremeno najbesmisleniji je mit o tome kako imamo najbolje obrazovanje i kako su Hrvati među najobrazovanijim ljudima na svijetu. Neću se ovdje upuštati u detaljnu demistifikaciju te teze, ali ne znam nije li baš ta čvrsta vjera u naš sustav napravila od naših prosvjetara takav, sistemu vjeran, ustroj nasmiješenih postrojbi kojima je „biti normalan“ deviza i usklik.
Glavno da su svi normalni, ne daj bože da iskačeš iz prosjeka. U prosvjetne se ustanove ufoteljila i Majka crkva koja budnim nasmiješenim, milim okom promatra mlade anđeliće kako su normalni i da ih ukori namah ako slučajno njihovo ponašanje ukazuje na neko zastranjenje.
„Ponašaj se normalno!“, „Smiri se“, „Šuti“, „Govori“ ,„Objasni“, „Ne komentiraj“, „Digni ruku“. Ni jedno „Ne seri.“ Svi jako fini, jer škola je odgojna ustanova.
U prosvjeti radim nekih petnaestak godina, doduše jedna sam od onih profesorica koje od prvog dana rade u privatnoj gimnaziji. Po Lidranima, natjecanjima, kroz predavanja koja sam držala u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje, ali i kao majka djeteta koje program prati po prilagođenom programu, upoznala sam sustav iznutra. Najupečatljivija iskustva stekla sam kao majka djeteta s dijagnozama i stručne službe bi mogle biti temom za sebe. Naravno da iznimke postoje i da postoje ljudi koji svoj poziv odrađuju predano i s ljubavlju, ali sistem je naprosto prevagnuo i te su jedinke utopljene u općem dojmu, a taj zaista nije blistav.
„Ah, jadan mali je odgojno zapušten“, znam čuti od tih tetica što se prošetavaju među fikusima i dođe mi da vrisnem, ali zar bi ona išta razumjela tako „normalna“ pitam se pa stišćem zube i radim po svom.
„Kako su to vjerni i kome su vjerni prosvjetari, pa evo bune se svako malo, prijete štrajkom!“, reći ćete. Hrvatski je nastavnički kadar okamenjena školjka koja usta otvara samo da bi se nahranila, nisam nikad čula da je taj kadar slijepih poslušnika komentirao program. Jesu li se možda oglasili kad su se iz programa izbacivali odnosno ubacivali podobni ili nepodobni pisci, teme, čitavi programi ili kurikulumi poput famoznog zdravstvenog odgoja? Nikada do sada hrvatski prosvjetni radnici nisu ujedinjeno i organizirano iznijeli svoj stav o javašluku odabranih koji nastavnim programom harači i manipulira kao da je to njihova prćija. Za takvo što nikada nismo čuli.
Jesu li se ikada drznuli uključiti u prijepore oko jezika i pravopisa, ideološkom i politikantskom čerečenju istoga? Nisu, jer oko hrvatskog jezika više od dva deseteljeća vladaju tolike tenzije i ovaj narod se boji govoriti vlastitim jezikom da ne bi slučajno nešto pogrešno rekao. Nije samo problem što će reći nego i kako će to reći. Hrvatski su građani mahom nepismeni. To je suha činjenica.
Je li možda nastavnički kadar kolegijalno stao u obranu kolega zaposlenih u privatnim školama kad je jedan ministar odlučio prestati financirati privatno školstvo?
Nisu, niti ih je briga.
Mi koji radimo po privatnim školama meta smo podsmijeha i naše su škole „prihvatne“ za onu djecu koju njihov sustav sažvače i ispljune s pečatom na čelu „teško odgojiv“, „neodgojiv“, „propao slučaj“.
Dolaze nam djeca iz državnih škola s deset i više jedinica s poremećajima u prehrani, depresijom. Pravimo se kao da o tome ne znamo ništa, tonovi se stišavaju, nikoga da bi glasno podviknuo o „nezgodnoj temi“.
Kolege, jesmo li možda rekli roditeljima početkom školske godine :“Slušajte ljudi knjige su preskupe, nemojte to kupovati. Kupite djeci kompjutere, mi ćemo organizirati nastavu jer smo nastavnici i učitelji jer možemo i znamo.“
Ne, nego se usiljeno postavljamo na stranu izdavača i onih koji mijenjaju izdanja do besmisla i postavljaju skupe standarde, a oni te standarde brane kao gladni štakori. Uvjeravaju nas da je nama prosvjetarima i djeci to sve potrebno, a znamo da to ni izbliza nije ono što nam osigurava uvjete za zdrav nastavni proces.
Reforme o kojima govori Ministarstvo znanosti i obrazovanja u hrvatskim privatnim školama su praksa više od desetljeća. U školi u kojoj radim predaje se po eksperimentalnim programima, potiče se individualna nastava, rasterećenje programa, a najviše od svega promovira se autonomnost i sloboda nastavnika da formira i predaje svoj predmet s povjerenjem ravnatelja.
Kada su moji kolege najglasniji? Pogađate li? Kada je riječ o štrajku radi plaća! Odakle im samo taj bahati stav da je njihov posao toliko užasno važan, da se bez njih ne može i da je baš to što oni provode Znanje!?
Znanje? O čemu? Pa to je zbrka iskrivljenih činjenica provedenih metodama prepisanih iz tuđih obrazovnih sustava, naciljana u taj kadar i ispaljena pod imperativom HNOS (Hrvatski nacionalni obrazovni standard, op.a.). Tete učiteljice kolutaju okicama, masiraju djecu da izvršavaju besmislene zadatke, a ta ista djeca onda poslušnički ispunjavaju taj osrednji, nebulozan i dosadan standard i forma je zadovoljena.
Hrvatski je nastavnički kadar okamenjena školjka koja usta otvara samo da bi se nahranila, nisam nikad čula da je taj kadar slijepih poslušnika komentirao program. Jesu li se možda oglasili kad su se iz programa izbacivali odnosno ubacivali podobni ili nepodobni pisci, teme, čitavi programi ili kurikulumi poput famoznog zdravstvenog odgoja? Nikada da do sada hrvatski prosvjetni radnici nisu ujedinjeno i organizirano iznijeli svoj stav o javašluku odabranih koji nastavnim programom harači i manipulira kao da je to njihova prćija. Za takvo što nikada nismo čuli.
Nasilje u školama, loše ocjene, učenici s rupama u obrazovanju, to nisu teme, samo podignite plaće i obrazovanje će biti spašeno. Zar nije poticanje žeđi za obrazovanjem ono kojim možemo sasjeći niske i primitivne strasti? Da, ukoliko ih u svom sustavu potičemo. Kao što potičemo uštogljenu osrednjost i to strahom od sistema, metodom šutnje i povlađivanja pametnijemu. I šuti, tko si ti da se javljaš, čiji si i dobar si.
Nastavnici uđu u školu sa svojih, u prosjeku dvadeset i pet godina i izađu s reumom i sijedima. Tko ih je naučio biti dobrom učiteljima/icama? Samo i isključivo učenici. I roditelji. I ono što se ne da prenijeti knjigama. E tu smo malo zapeli.
Tišina, tišina, tišina, muk. Tišina je standard uspješne škole. Svi nasmijani, fikusi i benjamini razlistani, križevi uglačani, kragnice bijele. Da se smrzneš.
Nastavničko će mutavo meso rogoboriti samo po zbornicama i klevetati i ogovarati roditelje da ti stvarno dođe za povraćati. I roditelji ih se stvarno boje.
Kada mi se stručna služba prvi put obratila svojim birokratskim, stručnim jezikom, spominjući nastavne jedinice, teme i programe i sadržaje koje moj sin nije u stanju pratiti, pomislila sam kako bih ovo razumjela da nisam u tom sustavu i sama zaposlena? Uhvatila me tjeskoba dok sam pokušavala zamisliti kako se s tim problemom nose majke koje rade u trgovinama i trafikama, a čija su djeca također disleksični, disfazični, diskalkulični adehadeovci koji odbijaju suradnju pa sjede sa spremačicama među fikusima da ne ometaju nastavu. Što ćemo s tom djecom? „Tete s bijelim kragnicama“ kažu da one nisu za to školovane. Pristojne zemlje koje brinu o obrazovanju svoje nastavnike šalju na plaćene studijske programe, studijske godine kroz koje se bave svojim znanjem.
Tolikim se neprijateljstvom i bahatošću to mutavo nastavničko meso valja po svojim hodnicima i mumlja nešto nerazgovjetno u svojim ispeglanim košuljicama da se stvarno pitam: Odakle ste vi? Živimo li mi u istoj zemlji?
