Početkom prošlog mjeseca je Naomi Wolf sa svojom novom knjigom Vagina: A New Biography uzburkala i podijelila javnost. Kolumnistica ili kritičarka gotovo svakog časopisa koji drži do sebe (od New York Timesa do New Statesmana) se osvrnula na knjigu i autoričin lik i nije poštedjela ni jedno ni drugo. Ne čudi toliki publicitet, obzirom da se radi o jednoj od medijski najvidljivijih feminističkih autorica koju prati ‘revolucionarnost’ još od izdavanja Beauty Mytha.
Wolfova u knjizi postavlja dvije provokativne teze. Prva je da vagina upravlja ženskom sviješću, pa time i ponašanjem, a druga da dovodi do kreativnosti i to nastoji dokazati krenuvši od neurobiologije. Zato se u prvom dijelu knjige bavi nervima vagine i karličnim nervom. Kasnije se osvrće na način na koji se vagina tretirala kroz historiju – socijalno kontrolirala i potčinjavala, te njen sadašnji položaj i status koji joj pribavlja ženska emancipacija i dominacija porno industrije. Ono što me iznenadilo jest količina negativnih komentara i podsmijeh koji je djelo dobilo, naročito jer mi je bilo ugodno za čitanje i jer smatram da je doista doprinijelo temi razumijevanja vagine. Ne radi se o revolucionarnom tekstu tipa Teorije evolucije ili Tumačenju snova, naravno, pa ni o prije dva desetljeća napisanom Mitu o ljepoti, ali smatram da je nepravedno ovu knjigu usporediti sa Ženskim eunuhom Germaine Greer ili Vagininim monolozima, Eve Ensler. Wolfova ne detabuizira vaginu, to je odavno urađeno, nego joj samo pridaje ‘nova’ značenja i želi da pokaže kako je mnogo bitnija za život žene nego što se do sad vjerovalo. O čemu se radi?
Wolfova postavlja dvije provokativne teze. Prva je da vagina upravlja ženskom sviješću, pa time i ponašanjem, a druga da dovodi do kreativnosti i to nastoji dokazati krenuvši od neurobiologije. Zato se u prvom dijelu knjige bavi nervima vagine i karličnim nervom. Kasnije se osvrće na način na koji se vagina tretirala kroz historiju – socijalno kontrolirala i potčinjavala, te njen sadašnji položaj i status koji joj pribavlja ženska emancipacija i dominacija porno industrije. Položaju vagine u patrijarhatu suprostavlja onaj koji je imala u matrijarhatu, putu koji vodi do prosvijetljenja – statusu koji su joj pridavali indijski tantričari, te zlatnog lotusa kako su je nazivali u Kini za vrijeme taoizma. Dakle, skupljeni su tu različiti registri i stilovi, od znanstvenog do mističnog, od ispovjednog do objektivno empirijskog.
Značajan dio je i onaj u kojem se bavi analizom pornografske kulture i posljedicama emancipacije koju ona ima na seksualni život muškaraca i žena, naročito u ‘neurotransmiterskom’ smislu. Veoma veliki broj žena danas tvrdi da je nezadovoljno svojim seksualnom životom i Wolf se ispravno pita da li je to zato što ženama ne odgovara libertijanski seksualni model ponašanja koji datira još od istraživanja Masters i Jonhson? Model fuck like a man očito ne odgovara ženama, jer da odgovara bile bi seksualno zadovoljnije. Obzirom da žene nisu kao muškarci, trebalo bi izbjegavati muški model seksa take-it, or leave-it i imanje friend with benefits ne smatrati seksualnim oslobođenjem. Ovo se, naravno, veoma lako može tumačiti kao pretjerana generalizacija i konzervatizam. Wolfovoj se zamjera da potcjenjuje individualne razlike između heteroseksualnih žena i morala bih se složiti, jer ona polazi iz osobnog iskustva i medicinska otkrića zapravo nastoji složiti prema vlastitom iskustvu. No, to opet ne pobija objektivnost podataka do kojih dolazi, samo ostavlja otvorenim njihova dalja tumačenja.
U ‘neurološkom dijelu’, njen doprinos je u naglašavanju važnosti karličnog nerva za ženski seksualni užitak, tj. impulsa koji iz genitalija preko njega dospijevaju do mozga i dovode do lučenja neurotransmitera: dopamina, opioda i oksitocina. Iako se ne radi o otkrivanju tople vode, mislim da je bitno naglasiti koliko orgazam ovisi o prostom zbiru impulsa i kako svaka žena ima neurološku osnovu da doživi vaginalni orgazam. Veoma veliki broj žena nije nikad doživjelo vaginalni orgazam, ili jeste veoma rijetko i u velikom broju slučajeva se taj problem predstavlja kao psihosomatski. Međutim, kako naglašava Wolf, bitno je znati da je karlični nerv drugačije umrežen kod svake žene i kod neke dominira na klitoralnom, a kod neke vaginalnom području i samo je bitno znati gdje se točno grana i voila... riješen problem ‘frigidnosti i psihosomatike’. Wolfova tvrdi da je ovo bitno naglasiti i zato što je još uvijek aktuelna distinkcija vaginalni vs. klitoralni orgazam i činjenica da su feministice drugog vala prednost dale klitoralnom, iako je vaginalni, zapravo, intenzivniji i vodi do transičnosti ili oceanskog osjećaja kako ga je nazivao Freud, referirajući na Romaina Rolanda. Radi se o osjećaju sveopće povezanosti i smisla koji žene osjećaju nakon što dožive ‘pravi’ orgazam. Upravo je ovaj misticizam bio mjesto na koji su se zakačile mnoge Wolfove kritičarke, ismijavši je i nazvavši ju feministicom misticizma. Nakon tog transičnog orgazma, slijedi pak seksualno i kreativno buđenje koje autorica nastoji dokazati na ograničenom korpusu spisateljica i slikarica predseksualne revolucije (1850-1920, Christina Rosseti, Kate Chopin, George Elliot) koje su pisale o kreativnom buđenju koje je uslijedilo nakon seksualnog. Kritičarke s pravom upozoravaju na nemogućnost generalizacije na tako malom uzorku i postavljaju pitanje šta je s tolikim brojem spisateljica ‘usidjelica’. No i pored ovih spornih momenata, ne smije se zanemariti značaj neurobiološkog pogleda na probleme s doživljavanjem orgazma.
Govoreći o socijalnom potčinjavanju vagine kroz historiju, značajan je njen doprinos tekstu o medikalizaciji i potčinjavanju vagine u viktorijanskom razdoblju u kojem je prisutna tabuizacija ženskog orgazma radi uspostavljanja kontrole, te o silovanju kao ratnoj taktici. Naročito mi je bilo inspirativno ovo drugo, jer autorica tvrdi da su ratno nasilje i silovanje oprobane milenijske taktike za pokoravanje žena. Traumatizacija vagine je gora od neke druge vrste traume, jer ako se vagina posmatra kao dio ‘ženine duše’, onda se nasiljem nad njom, čini nešto puno gore od fizičke povrede i psihički je se slama. Silovanjem se žene pokoravaju, jer im se ‘ubija duh’ i to se taktika prenosi u kolektivnoj podsvijesti zato što je više nego teško kontrolisati polovinu ženske populacije. Za razliku do Freuda koji silovanje vidi kao seksualnu disfunkciju, te npr. Kate Millet koja u Seksualnoj politici (1970.) tvrdi da je ‘silovanje rezultat muškog sadizma i mržnje prema ženama’, Wolf tvrdi da ratno silovanje ne čine perverzni pojedinci. U svojoj komunikaciji sa silovateljima iz Sierra Leone, uvidjela je da ratno silovanje malo ima veze s osobnom perverzijom, a puno više je intrumentalno dirigirano. Znam da je ovo više nego osjetljiva tema, ali depersonalizacija lika silovatelja u terapijskim sesijama sa ženama silovanim u ratu (ukoliko se već ne provodi) bi mogla dovesti do bržeg oporavka.
Nadalje, njena kritika utjecaja porno industrije na konzumente nije nova stvar, ali mislim da je bitno stalno naglašavati zbog njene androcentričnosti. Činjenica je da ona još ne nudi dovoljno jaku alternativu, tj. filmizirani seksualni model koji bi više odgovarao ženinim potrebama, a pristajanjem na model koji se nudi, žena se sve više udaljava od sopstevne vagina (desenzitizira) i onemogućava postizanje orgazma koji bi doveo do zadovoljstva, samopouzdanja i kreativnosti. Wolfova tvrdi da upotreba seksualnih alatki, npr. vibratora, ne dovodi ANS (autonomni nervni sistem) u optimalno stanje koje bi onda dovelo do ‘pravog’ orgazma. Naravno, njeno insistiranje na kvalitetu vaginalnog ili kombinovanog orgazma tj., ‘onog koji mijenja’ i koji se može postići samo pod pravim uvjetima i utjecajima koji on ima na mozak i ženino psihoemotivno stanje en general, veoma je lako ismijati i cinično prokomentarisati.
U moru kritika ove knjige izdvajam onu koju je za New Statesman napisala ljevičarska feministička kritičarka, Laurri Penny. U odličnom tekstu The Problem With Naomi Wolf’s Vagina, ona u ovoj knjizi vidi primjer za stanje u kojem se danas nalazi liberalni feminizam koji ide na ruku s neoliberalnim kapitalizmom. Danas je feminizam uglavnom okupiran trivijalnim pitanjima ženskog lifestyle magazina, i totalno okrenut osobnom i intimnom, zato što je izgubio bitku i nije bio u stanju da riješi stvarne političke probleme. Wolfova piše iz pozicije privilegirane heteroseksualne bijelkinje i potpuno zanemaruje bi, lezbo i trans perspektivu, te prenaglašava utjecaj i važnost vagine za život žene. Drugim riječina, ona koristi vaginu kao metonimiju za ženu. Slažem se s dijagnozom problema feminističke publicistike danas.
Međutim, izdvojena iz korpusa, ova knjiga nam zaista nudi dublji pogled na vaginu i njeno razumijevanje, koliko god danas bilo bitnijih problema za rješavanje od onih sa kvalitetom orgazma.
Ovaj tekst pristigao je na Listopadski natječaj: Doprinesi i odnesi 500kn. Svojim FB lajkom ujedno i glasate za ovaj prilog.