Zašto kleptomaniju obično povezujemo sa ženama i zašto nas toliko fascinira?
Termin kleptomanija, ili izvorno klopemania (grč. krađa i ludilo), prvi je upotrijebio švicarski liječnik André Matthey, definiravši ga kao „želju za krađom“ i „krađu bez potrebe.“ Spisateljica Rachel Shteir u knjizi The Steal (2011.) bavi se evolucijom kleptomanije: u 19. stoljeću bila je povezivana s melankolijom i osjećajem strepnje. U to vrijeme u Francuskoj se otvaraju prve robne kuće, a kleptomanija se percipira kao primarno ženska bolest. Kradljivica je, piše Shteir, postala poznata kao „luđakinja u trgovini“ koju su iskušenja modernog svijeta “primorala“ na krađu.
Kleptomanke su čest motiv u književnosti tog razdoblja, uključujući roman Kod ženskog raja Émilea Zole iz 1883., u kojem za Madame de Boves kaže: „Krala je zbog užitka krađe, kao što se voli zbog užitka ljubavi, potaknuto žudnjom.“ Prema Shteir, jačanje antropološke kriminologije krajem 19. stoljeća kodificiralo je ideju da su kleptomanke „rođene za krađu,“ koju su nadalje razradili Freudovi učenici, povezavši bolest sa ženskom seksualnom represijom. Wilhelm Stekel je u kontroverznom eseju zapisao da je kleptomanija uzrokovana „nezadovoljenim seksualnim instinktom.“
Početkom 1. svjetskog rata bolest je doživjela novu revoluciju: psihoanalitičari napuštaju proučavanje njenih seksualnih korijena te je objašnjavaju kao ponašanje traumatiziranih skupina. Kompulzivna krađa počinje se percipirati kao manifestacija masovne traume. Kada je 1952. Američko udruženje psihijatara objavilo svoj prvi popis mentalnih poremećaja, kleptomanija nije bila na njemu, a do 1970. više je se nije tretiralo kao poremećaj, već kao ideologiju. Izmišljen je lik pomodnog, buntovnog (najčešće muškog) kradljivca – u stvarnosti i u književnosti (neki od primjera su kradljivci knjiga Augie March Saula Bellowa i Divlji detektivi Roberta Bolaña). Čak i danas, krađa knjiga često se percipira kao romantična podvrsta kleptomanije: nije toliko riječ o krađi koliko o vraćanju ljudima onoga što im pripada. Međutim, taj pravedni kradljivac uglavnom je muškarac, kao i pisci čija djela se „mažnjavaju“ (Amis, Bukowski, Burroughs, Kerouac, Carver, DeLillo).
No ako je radikalni knjigokradica prvenstveno muškarac, znači li to da je kleptomanka prvenstveno žena?
U većini definicija poremećaja pronaći ćete opasku da se on češće javlja kod žena. Kao što su žene sklonije tjelesnoj dismorfiji ili kompulzivnom šopingu, smatra se, jednako tako im prijeti veća opasnost od razvijanja neobuzdanog nagona za krađom. Shteir navodi da su „ljudi koji se na bilo koji način osjećaju isključenima podložni krađi.“ No granica između krađe kao takve i krađe u trgovini nije sasvim jasna i svjedoči o mogućim rodnim predrasudama: zašto ženu koja opetovano krade nazivamo kleptomankom, a muškarca serijskim lopovom? Zašto tako spremno internaliziramo žensku transgresiju, a mušku eksternaliziramo?
Popularna kultura često miješa kleptomane i kradljivce, ali, klinički gledano, pokušava ih se razlikovati: većina procjena sugerira da prva skupina predstavlja samo 0 – 8 % druge. Međutim, sram i poniženje koji se povezuju s poremećajem govore da je postotak vjerojatno puno veći. Zapravo, kleptomanija ne samo da se ne liječi u brojnim slučajevima, nego uopće ne postoji konsenzus među stručnjacima o tome kako je liječiti. Antidepresivi u pojedinim slučajevima pomažu, no rezultati nisu konačni. U brojnim slučajevima, kleptomanija se povezuje s drugim mentalnim bolestima kao što su bipolarni i anksiozni poremećaj, poremećaj u prehrani, depresija ili ovisnost.
Možda je upravo aura misterije ono što privlači pisce da istražuju kleptomaniju i da je, poput grimiznog slova, utisnu u svoje fiktivne likove. Rječnik Merriam-Webster definira je kao „konstantan neurotični nagon za krađom bez ekonomske motivacije.“ Prema medicinskim rječnicima, to je poremećaj kontrole nagona koji „podrazumijeva krađu predmeta koji su naizgled bezvrijedni.“ Drugim riječima, kleptomanija predstavlja rizik povezan s krađom, ali bez dobitka. Privlačnost trivijalnosti predmeta može se interpretirati kao odraz vlastite bezvrijednost kleptomana/ke. Kako u književnosti lakše naznačiti da se lik smatra bezvrijednim nego da krade bezvrijedne predmete? Kako lakše osuditi neumjerenost društva nego kroz lik koji je nezasitan?
Kleptomanka je nemeza Robina Hooda: ona krade iz potpuno sebičnih razloga, no njeno samopoštovanje je već narušeno, što dovodi do začudnog unutarnjeg konflikta između krajnje nesigurnosti s jedne strane i neproporcionalnog osjećaja privilegiranosti s druge strane. Kleptomanke, objašnjava psihoanalitičar Adam Phillips, mogu patiti od niskog samopouzdanja, ali istovremeno smatraju da „uzimaju nešto što im pripada.“
U eseju za The New Yorker, Mirandy July opisuje vlastitu prošlost kradljivice: „Otkrila sam da krađa zahtijeva ležernu, opuštenu energiju, poput sjedinjenosti s okolinom, poput surfanja ili šaptanja konjima. I kada sam shvatila da to znam raditi, osjetila sam čudnu dužnost da to doista i radim. Sjećam se da sam se osjećala krivom ako nisam krala, kao da prosipam novac.“ Kleptomanke se doimaju proračunato, čak racionalno – postoji unutarnja logika u kaosu predmeta koje uzimaju i lakoća u metodi djelovanja. Međutim, žene s etiketom kleptomanke društvo smatra neuračunljivima, bolesnima, i samim time neodgovornima za vlastite postupke. Društvena gesta obilježena je suosjećanjem, ali i implicitnom snishodljivošću: muškarci koji kradu spadaju iza rešetaka, ali žene? One se ne mogu kontrolirati. Iracionalne su.
Ono što još uvijek zbunjuje ljude kod kleptomanije nije sam čin, već njegova banalnost – postojani jaz između visokog rizika i malene nagrade. U tom jazu također leži njena neobjašnjiva privlačnost. Predmet je možda beznačajan, ali kroz krađu dobiva na važnosti. Besmislenost, u konačnici, posjeduje određenu ljepotu.
Izvor: The New Inquiry
