Kad u prvoj epizodi serije Fleabag, u sceni gdje istoimena protagonistica i njezina sestra Claire slušaju uvod feminističkog predavanja, voditeljica pita okupljene žene koja bi od njih mijenjala pet godina svog života za takozvano savršeno tijelo, njih dvije jedine podignu ruke, a ubrzo ih i osramoćeno spuste i jedna drugoj prišapnu: „Mi smo loše feministkinje.” Priznajem, ni s jednom se televizijskom, filmskom, kazališnom ili književnom scenom nisam toliko poistovjetila. Tad sam zaustavila seriju, dramatično zaklopila laptop i upitala se: kakva li sam ja to loša feministkinja? Jer, kako stvari inače stoje, učinila bih isto to. I ja bih digla ruku i mijenjala pet godina života za ono savršeno tijelo kakvo se propagira u modnim časopisima, na Instagramu, Facebooku, billboardima po gradu ili lutkama u dućanima, i zato mi je Fleabag toliko konstitutivno važna serija.
Poput ideje „lošeg feminizma” u Fleabag, Roxane Gay u knjizi Bad Feminist piše o vlastitom iskustvu i društveno nametnutim standardima koji su katkad u raskoraku s načelima feminizma. „Nisam uspjela kao feministkinja. Osjećam kao da nisam predana koliko bih trebala biti, da ne živim u skladu s feminističkim idealima zbog toga tko sam odlučila biti”, piše Gay. Iz tih okvira proizlaze nesigurnosti s kojima se nije teško poistovjetiti, kakve su odigrane u spomenutoj sceni te o kakvima razmišljam u kontekstu vlastitog življenja feminizma i raskoraku između kategorije dobre i loše feministkinje. Citat Roxane Gay s početka njezine knjige koji glasi: „Prihvaćam etiketu loše feministkinje jer sam čovjek” bio mi je posebno inspirativan kad sam ga prvi put pročitala, a tek sad kad mu se po drugi put vraćam, u potpunosti ga prihvaćam. Pitam se kako će mi biti kad mu se vratim i treći put.
Odrasla sam u balkanskom kućanstvu u kojem je veći grijeh od stvaranja propuha imati celulit. Mitski celulit u okvirima stvaranja vlastite slike o tijelu pustio je svoje korijenje toliko duboko da je od istih mogla izrasti stabljika toliko gigantska da podsjeća na onu čuvenu izraslu od jednog zrna graha. Celulit pa kapilare, proširene vene, suha koža, viseća koža, nakupljena voda, ožiljci od britvice, ona jedna prokleta urasla dlaka koja se ne da, hiperpigmentacija, raznobojni madeži… Skrivaj noge, trbuh, ruke, stražnjicu, bokove, podbradak. Odrasla sam slušajući o prokletstvu suknji iznad koljena koje se ne mogu nositi nakon tridesetih ili nakon što rodiš, o kratkim hlačama koje su bile pristojne samo u adolescenciji i o šokantnim tjelesnim promjenama koje nisu dozvoljene nakon poroda. A tek vaga? Uh. Od svih predmeta u kući, najambivalentniji je odnos s vagom. Vaga ispod ormara istovremeno je i najbolji prijatelj i čudovište, i svetinja i ukleti artefakt, i stabilizator raspoloženja i finalni okidač pred rafal autodestrukcije.1
Zašto smo najstrože prema sebi? Od društvenog (ne)prihvaćanja nečijeg fizičkog izgleda, (ne)pripadanja u zadane okvire i nametnute norme, naposljetku smo stigli do toga da je ona uplakana persona što nas gleda iz ogledala baš ona koja najžešće, katkad i do kosti, bičuje vlastito poljuljano samopouzdanje. Jedna moja prekrasna, ali katkad nesigurna prijateljica naučila me life hack da se u kabinu za presvlačenje uvijek nose sunčane naočale: dovoljno ti zatamne vidno polje da se pod onim sumanutim fluorescentnim svjetlima koja neprirodno skreću pozornost na svaku sitnicu na tijelu ne poželiš objesiti o najbližu vješalicu. Od druge na mjesečnoj bazi dobijem poruku koja zvuči nešto kao: „Opet si izgledam debelo i mrzim sve.” Dvije žene iz moje obitelji nikad se nisu pojavile na plaži, a da prije toga nisu naglas zakukale da izgledaju strašno zbog svog celulita ili se pak zamatale debelim ogrtačima na 30 stupnjeva u toplicama.
Slušam o skupim tretmanima u salonima, u kupaonici se ormarići pune raznovrsnim anticelulitnim gelovima, kremama i drvenim valjcima što nalikuju na srednjovjekovne sprave za mučenje. Slušam o ukorijenjenoj tuzi i samonametnutim ograničenjima, o isprepadanosti distorziranim narativom žene koja sve mora držati pod kontrolom, pa i svoje tijelo, i o podrugljivim komentarima svakog novog grama za blagdanskim stolom. Gledam njih u sebi i sebe u njima i želim ih sve zagrliti, sve ih utješiti, svima im pokazati da su najljepše upravo „onakve kakve jesu.
U sceni isprobavanja odjeće u Fleabag, meni možda i najvažnijoj sceni prve sezone, Boo, najbolja prijateljica protagonistice, iz kabine butika očajnički viče: „Mrzim svoje tijelo, mrzim svoje tijelo, mrzim svoje tijelo, mrzim svoje tijelo!” Ne mogu nabrojati koliko sam puta pomislila, ako ne i rekla, isto što i Boo. Prezir prema vlastitom tijelu u toj je sceni toliko vokalan, toliko istovjetan mom, toliko blizak na najosobnijoj razini, a zašto? Zbog tijela koje se ne uklapa u univerzalno nametnuti ideal? Zar ne bismo mi sve, kao feministkinje koje se, između ostalog, bore za jednakost i prihvaćenost, trebale prihvaćati upravo vlastito tijelo kao ono najljepše i sasvim naše, kategorički odbacivati ideju da je idealno tijelo ono nametnuto?
Mnogo godina nakon što sam naučila za celulit, sve o njemu apsolvirala, barem ga tisuću puta spomenula i još više puta na sebi skrivala, s prijateljicom sam otputovala u Brazil, na karneval u Rio de Janeiru, i kroz seriju vlastitih okršaja s tijelom doživjela trenutak katarze. Za vrijeme karnevala Rio postaje neviđeno mjesto potpune otvorenosti i slobode, inkluzivnosti i radosti, šljokica i konfeta, tutu-suknjica i raznobojnog perja, mrežastih čarapa i kupaćih kostima i onog najvažnijeg, tijela svih oblika, svih veličina, volumena, opsega, težina. Karneval je fever dream modna pista, cijeli Rio na mahove je crveni tepih i u tom šarenom kaosu, barem meni, nešto se promijenilo u percepciji vlastitog tijela.
Promatrajući ljude u gradu, na plaži, čak i izvan svih karnevalskih povorki i u drugim gradovima koje smo posjetile, promatrajući obline koje su u Brazilu ne samo uobičajene već i društveno prihvaćenije, sa znatiželjom sam se pitala mogu li i ja konačno postati manje opterećena vlastitim izgledom.
No bez obzira na to što sam se polako počela opuštati i jasnije percipirati sva ta različita tijela oko sebe u jednom milijunskom gradu na južnoj hemisferi, vlastiti me body negativity ipak nije pustio na miru. Poput Boo u sceni isprobavanja odjeće, imala sam popriličan emocionalni crashout dok sam s prijateljicom činila isto, tražeći kostime za karneval. Ovo ništa ne valja, trokrilni sam ormar, gdje god se pogledam, viri neki celulit, sve je usko, sve je kratko, ne mogu se gledati, dosta svih ogledala. Na moju žalost, hotelska je soba imala tri ogromna ogledala. Od svojeg se odraza nisam imala gdje skriti.
U tim trenucima sjetila sam se Boo, ali sjetila sam se i Fleabag, i Claire, i Roxane Gay, i Maše Grdešić, i svih feministkinja, „dobrih” i „loših”, koje dijele ovo iskustvo. Sjetila sam se da sam toliko vokalna kad je u pitanju feminizam, a istovremeno se ne mogu pogledati u ogledalo, a da ne bjesnim na tijelo koje me iz njega promatra. Čitam feministkinje, pišem o feminizmu, pričam o feminizmu, učim druge feminizmu, prakticiram feminizam, ali – katkad mrzim svoje tijelo. Eh. „Ja sam zbrka proturječnosti”, piše Roxane Gay, a ista misao javlja se i kod mene. Transparent s Noćnog marša ružičasto mi se ruga iz ugla sobe prije spavanja dok melankolično razmišljam o Fleabag i natjeravam se prisjetiti Rio de Janeira.
U Riju sam, tri dana nakon crashouta, tri dana nakon promatranja svih polugolih tijela kako plešu po prekrcanim ulicama, tri dana nakon borbe s vlastitim odrazom, slomila svoj uobičajeni obrazac i izašla van odjevena samo u kupaći kostim i mrežastu, šljokastu, pripijenu, praktički prozirnu haljinu. Prvih nekoliko koraka bilo je oprezno, pazilo se na kut fotografiranja, prekrivala sam se malo rukama, malo torbicom, ali ubrzo je i to splasnulo. Do dolaska na Sambadrome i gledanje natjecanja u sambi, bila sam savršeno smirena, u svom tijelu i oskudnoj odjeći koja ga je minimalno prekrivala. Prije penjanja na tribine, hihoćući se, tražila sam prijateljicu da me snimi kako hodam „sa svime na izvol'te”. U pauzama između nastupa fotkala sam se u toaletu i interno si aplaudirala, a u metrou u 3 u noći na putu prema smještaju više nisam ni bila svjesna što uopće na sebi nosim, koliko sam bila opuštena.
Ista prijateljica s kojom sam putovala nakon povratka iz Brazila rekla mi je da joj je moj crashout u hotelskoj sobi te večeri bio istovremeno strašno tužan, ali i neobično umirujući. Rekla je da je tad shvatila da nije sama u takvim trenucima. I njoj se događaju emocionalni krahovi kad pokušava pronaći odjeću koja će joj u danom trenutku odgovarati. I ona kuka za viškom ili manjkom na ovom ili onom dijelu tijela, i ona izgubi sve živce kad se na loš dan pogleda u ogledalo i osjeća se kao trokrilni ormar. I eto nas opet – žene u zajedništvu. Jedna drugoj top modeli, same sebi najgore neprijateljice.
Nedavno sam ušla u kabinu i nakon nekoliko isprobanih artikala, sa sunčanim naočalama, naravno, nagovorila sam se da ih skinem, da se okrenem prema ogledalu i da se pogledam bez izbjegavanja vlastitog odraza. Nije bilo baš tako ugodno kao u Brazilu, ali bilo je lakše, i to je početak. Tijelo, odraz u ogledalu i ja borit ćemo se međusobno sve dok katarzično prihvaćanje, poput onoga koje me zabljesnulo u Riju, ne postane svakodnevna stvar. „Radije bih bila loša feministkinja nego nikakva feministkinja”, piše Roxane Gay. Ja ću pak na to odgovoriti sljedeće: Znam da jesam feministkinja, ali isto tako nisam loša ako se preispitujem. Nisam loša ako sam nekad mrzila svoje tijelo, ako sam katkad pokleknula pred magičnim kremama protiv celulita ili pak zamatala tijelo po najvećim vrućinama. Nisam sama u ovoj borbi s ogledalima, vagama, nametnutim idealima i lošim kabinskim svjetlima
Za kraj, vraćam se još jednom na Fleabag. Nije mi palo na pamet dok sam bila u Brazilu, već u trenutku pisanja ovog teksta, ali da je Boo stvarna osoba, voljela bih joj ispričati što sam doživjela u Riju i dati joj do znanja da postoje mjesta, kao i trenuci, u kojima će se s vremenom moći osjećati slobodno i prihvatiti sebe. Mene je put slučajno odveo u Rio de Janeiro i to je bio svojevrsni okidač za moju postepenu promjenu percepcije tijela, dok bi nju mogao odvesti bilo gdje drugdje, možda i samo do sljedeće kabine u kojoj neće toliko vokalno mrziti svoje tijelo. Da je Boo stvarna, rekla bih joj upravo to. I ne samo njoj, već svima koje su ikad preispitivale jesu li dobre ili loše feministkinje, koje su se ikad poželjele sakriti, koje nisu voljele svoje tijelo, sve one fikcionalne, i sve stvarne. I Fleabag, i Boo, i Claire, i Grdešić, i Gay, i sve moje prijateljice, kojima najviše od svega želim da se doista zavole, jer znam o kakvoj se borbi radi.
Svima njima ispričala bih o tijelima koja sam vidjela na cijelom tom putovanju, trenutku kad sam osjetila vlastito prihvaćanje tijela, o oduševljenju koje nastupa kad se razvijeni obrazac napokon lomi i o želji i nadi da će se i njima jednog dana, na bilo koji način, dogoditi slično otkrivenje. Naposljetku, rekla bih im, ipak biram onih pet godina života.
- O sličnim nesigurnostima i pokolebanosti u prihvaćanju tijela, odjeće koja više ne stoji kao prije, opreznom fotografiranju i drugim varijantama ovog dijeljenog ženskog iskustva detaljnije piše i Maša Grdešić u knjizi Zamke pristojnosti. ↩︎
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
