Osim taktilnog, nijedan podražaj ne mobilizira tijelo brže od vizualnog. Rat je situacija u kojoj je svaka vrsta mobilizacije, od emotivne do vojne, ne samo poželjna, već i nužna. Vizualni prikaz rata znatno utječe na njegovu kompleksnost, tijek i trajanje, stoga sa sobom nužno povlači pitanje o ulozi i dometu vizualne interpretacije.
Rat Slikama - Suvremena ratna fotografija (Algoritam, 2013) autorice Sandre Vitaljić djelo je koje kroz slojevito proučavanje uloge medija fotografije otvara nove perspektive ratnih zbivanja, kako na našim prostorima, tako i u svijetu. Slojevit sociološki pristup obogaćen autoričinim osobnim iskustvom vodi nas kroz životni put ratne fotografije od njenog nastanka, preko reprezentacije i estetizacije do njene nerijetke muzealizacije i galerizacije.
Funkcija i propaganda
Uloga tih fotografija ostvaruje se i danas, one se stalno vraćaju i postoje među nama često kao nepresušni izvori inspiracije u kreiranju mržnje, pri čemu su nerijetko usmjerene upravo na mlađu populaciju i njihovu regrutaciju od strane ekstremističkih političkih opcija. Tako one i dalje tiho opstaju šireći upravo suprotnu poruku od one koju bi trebale, zadržavajući doduše pri tome istu propagandnu funkciju koju su imale i po nastanku.
Samom tekstu priložena je bogata zbirka fotografija koja pomno ilustrira sve teze stavljene pred nas. One na prvi pogled simpatične, kao i one koje izazivaju sućut autorica brzo raskrinkava, a strah od mučnih i grotesknih prikaza leševa koji prati čitatelja svakim okretajem stranice namjerno je tu da bi reproducirao skoro tjelesnu reakciju onoga kome se fotografija prezentirala u medijima, i posljedično tome dao uvid u snagu propagandnog svojstva fotografije.
Ukazivanjem na hladnokrvnu manipulaciju slikama na vidjelo izlazi činjenica da i u ekstremnim životnim situacijama vrijede jednaka pravila, čineći time i rat sastavnicom trajnog procesa reproduciranja kulturalnih, rodnih, klasnih i etničkih stereotipa.
Manipulacija prikazom - stereotipizacija žena
Poznat kao tradicionalno muško područje, rat i dalje zahtjeva žensku prisutnost da bi se ostvario u potpunom značenju riječi. Autorica u poglavlju Ratna fotografija i mediji posvećuje toj činjenici dva temata koja obrađuju žensku ulogu u ratu.
Fotografski prikaz vojnikinja povremeno je dospijevao na stranice medija gdje je imao dvostruku funkciju. Prva je, kao što je navedeno u početku samog poglavlja, jednaka onoj koju ima prikaz vojnika, mobilizacija i ratna propaganda. No, druga uloga prikaza je preslikavanje patrijarhalnih društvenih vrijednosti na ratnu situaciju, čemu pridonose i ponekad ironični i patronizirajući captioni samih autora.
Vojnikinja je skoro isključivo prikazana kao ženstvena i lijepa pojava čija gracioznost u kontrastu s grubosti rata ukazuje na strastvenu predanost borbi, ali i kao simbolična družica hrabrom ratniku čiji pretjerano maskuliziran prikaz ne bi bio potpun bez ženskog prisustva. Na priloženim fotografijama vidimo raznolikost prikaza žene u uniformi, od romantične junakinje s puškom i osmijehom preuzete iz partizanske mitologije, do seksualiziranog prikaza poput onog Arkanove zaručnice, srpske pjevačice Cece Veličković koja uniformu simbolično navlači kao iskaz potpore srpskim vojnicima.
Autorica čitatelja provodi kroz još nekoliko tipiziranih portreta žena u ratu, poput onog koji stariju ženu prikazuje kao staricu prognanu iz svog doma ili rasplakanu majku poginulog vojnika, dok istog tog vojnika oplakuje mlada žena koja najčešće zauzima ulogu nesuđene nevjeste ili majke s djetetom čiji prikaz aludira na Bogorodicu, jačajući pritom vjerski zanos isprepleten s nacionalizmom.
Silovanje – nemogućnost reprezentacije
Dok smo u jednom dijelu poglavlja upoznati sa slikom žene/žrtve koja služi medijskoj viktimizaciji vlastite etničke skupine i jačanju metafore žene kao domovine, u drugom je pred čitatelja stavljena sasvim drugačija žrtva, ona koja nije predstavljena slikama i koja je kontinuirano vizualno odsutna iz javnosti – silovana žena.
Silovanje u ratnom kontekstu prikazano je kao slojevit fenomen. Seksualno zadovoljenje, za razliku od van-ratnog konteksta, ovdje nije najčešći primarni motiv. Ono je upereno na cijeli entitet etničke skupine kojoj žrtva pripada, noseći za cilj psihičku torturu ne samo žene, nego i njene obitelji i partnera kojemu se na ovaj način „oduzima“ muškost.
Ono je jedino ratno oružje, kako autorica navodi, koje osim uništavanja suprotstavljene etničke skupine omogućuje i proširenje vlastite, rezultirajući „djecom mržnje“ na koju se podjednako može naići u Bosni kao i Darfuru.
Nadalje su navedeni primjeri ratnog silovanja kao raširene pojave kroz povijest, kada je sam čin ponekad i fotografski zabilježen (najčešće od strane počinitelja kao suvenir ili trofej). Postojeća fotodokumentacija često je povjerljiva, a jedan od razloga tomu je, osim zaštite identiteta žrtava, i karakteristika silovanja da jedino na vizualnom polju ostaje neodvojivo od svog seksualnog konteksta.
Catharine MacKinnon, američka pravnica i feministkinja o čijem radu Vitaljić piše, vidi uzročno-posljedičnu vezu između masovnih silovanja i relativno slobodne cirkulacije pornografije u socijalističkoj Jugoslaviji. Na tragu te teorije je i svojevrsni ostracizam vizualnog prikaza silovanja u svrhu sprječavanja njegove distribucije u pornografske svrhe. Tu autorica navodi primjer fotografija silovanja Iračanki za vrijeme američke vojne intervencije u Iraku koje su, nakon objavljivanja u javnosti, završile na pornografskoj stranici gdje su predstavljene kao improvizirani uradci koji ne predstavljaju autentične događaje.
Silovanje, kako navodi autorica, tako nažalost ostaje u domeni sramotnog, lišenog potrebne reprezentacije, ma koliko teško bilo naći adekvatan način da se ta tema uopće predstavi slikom.
