Objavljeno

Nina Đurđević: Jedino što nam preostaje je da budemo nagi

Prihvaćanje vlastitog tijela, emotivnih, spiritualnih i materijalnih slojeva što ih otkriva ovaj proces mladu fotografkinju Ninu Đurđević izazvali su na dvoboj sa samom sobom.  Stavivši ponovno sebe u fokus vlastitog interesa, Đurđević je realizirala serijal fotografija Objekt(iv)na.

Nakon što se na najvećem festivalu fotografije u Hrvatskoj, rovinjskim Photodaysima, rad plasirao među tri najbolja u kategoriji umjetničkog koncepta, odlučili smo ga predstaviti i čitateljima/icama VoxFeminae portala.

Slijedom suvremenih percepcija ženskog tijela te njegove valorizacije, također autoričinih aktualnih intimističkih istraživanja, ova serija autoaktova igra se pojmom žene u kvazi-erotičnom, općeprihvaćenom društvenom i intimno nepoznatom individualnom okruženju.

Kroz postojeći sustav vrijednosti, Nina propituje vlastitu erotičnost pri čemu se (auto)ironično osvrće na estetičnosti zadane nametnutim vizualnim, time nekako i intelektualnim, pretpostavkama društva u percipiranju i tretiranju žena.

Na pitanje o elementarnoj početnoj emociji koja ju je potaknula na rad na ciklusu Objekt(iv)na sama autorica odgovara:

„Bila sam na neki način potaknuta, ili bolje reći izazvana, da istražim svoju seksualnost. Počela sam prije četiri godine i ta se razlika vidi na nekim fotografijama.  Motivacija za ovu seriju nastala je negdje na razini intuicije. U početku nisam znala što točno radim, no bila sam sigurna da moram nastaviti jer sam osjećala da su se pokrenuli neki procesi u meni kojih sam i sada tek djelomično svjesna.“

Pitamo je i da li je tijekom realizacije serijala imala asistente ili se oslanjala samo na sebe i fotografsku opremu. „Samo jedan stativ – jer je produkcija bila jako skromna. Samo sam na jednoj fotki imala asistenta, tj. frendicu, jer u tom prostoru ne bih bez stativa mogla ništa napraviti, ona mi je bila stativ.“ 🙂

U razgovoru s autoricom saznajemo kako joj je motiv za ovaj projekt bilo i svojevrsno pomirenje s vlastitom seksualnošću i tjelesnošću.  „O svojoj seksualnosti do tada nisam mnogo razmišljala, dugo nisam prihvaćala svoje tijelo. Kolokvijalno rečeno – bila sam iskompleksirana, mislila sam da sam prevelika, predebela, loše  sam se osjećala u njemu,“ kaže autorica, koja na naše pitanje „Zašto?“ odgovara „Nije bilo savršeno“ i prasne u smijeh.

„Zabavan je to bio proces, nisam znala kamo će me odvesti, za neke situacije sam morala istraživati neke meni nepoznate načine prezentacije. Recimo, za fotku na kojoj sam se snimila uz auto, nisam znala kako da se postavim, kako da stojim, što da radim. U prvom dijelu sam malo više glumila da sam netko drugi, kasnije sam se udomaćila u ulogama. Nadala sam se da su to neka opća mjesta.“

Zanima nas i da li je svjesna kako se art i performans koji u svoj fokus stavljaju nago tijelo u našoj kulturnoj sredini još uvijek često tumače pukom provokacijom i privlačenjem medijske pažnje.

„Na fotografijama sam naga, no nisam gola. Tu se postavlja pitanje razgolićenja – je li danas jedino što nam preostaje da budemo nagi? U smislu razgolićenja pred samim sobom – toga nam generalno nedostaje. Opet se povlači pitanje na koji se način razgolićujemo na fotografiji. Tu se u radi o tome da možda nisam skroz gola pred fotoaparatom, no potpuno sam naga jer dajem intiman dio sebe prema van.”

“I da, može to zvučati kao privlačenje pažnje, no intencija nije bila takva, inače bih se malo uljepšala za fotkanje, a željela sam se objektivno predstaviti bez Photoshopa i šminke. Svoje intimno predstavljam u javnom, ali je i dalje intimno, jer je segment javnoga uzet u trenutku njegove intime, lišen ičijeg prisustva. Koketiram sa ženstvenošću, erotičnošću, no ne znajući kako bi se ona trebala prikazati – pokušavam imitirati neki društveno dominantan model.“

Nina naglašava kako se u podsloju ovih fotografija nalaze naglašena dualnost i ambivalencija.

„Kod mene je uvijek sve podijeljeno na te dvije strane, dva pola, ili u sivoj zoni istoga. Valjda zato što sam riba u horoskopu, one su tako neodlučne. 🙂 Jer postoji mnogo perspektiva od kojih svaka ima svoju pozadinu, pa sad ovisi koju ću odabrati. S jedne strane imam svoju seksualnost i željela bih je osvijestiti, s druge strane reinterpretiram druge. Zato je i ime serije dualne prirode jer sam u isto vrijeme i subjekt i objekt ovih fotografija. Tu također ima dualnosti jer sam u isto vrijeme i promatrač i promatrana – zanimljivo je biti u dvije uloge odjednom, dobiješ taj potreban odmak i određenu objektivnost.“

U popratnom eseju kojeg je priložila uz rad, Đurđević napominje kako čitanju njezina rada u feminističkom kodu treba pristupiti s oprezom.  Zanimalo nas je što je točno pod tim mislila. „Pojam feminizma spomenula sam s oprezom zato što ga u ovoj seriji samo spontano i nesvjesno dotičem. Da, žena sam, žene su kroz stoljeća degradirane kroz različita društvena uređenja, a žensko je tijelo najdostupniji element te degradacije.”

“Najintenzivniju degradaciju koju sam doživjela kao žena nije bila ona nametnuta društvom, već ona koju sam si nametnula sama! Mislim kako smo ponekad licemjerne jer prema potrebi koristimo taj feministički argument, s jedne strane nam odgovara uloga nježnijeg spola, a s druge smo strane iznimno kritične prema njoj. Kako god, ja kao autorica feministička čitanja prepuštam drugima.“

Osvrće se i na svoje dominantno bavljenje autoportretom. „Meni se godinama provlače autoportreti, ovo mi je već četvrta serija. Očito je da sam time primarno zaokupljena. Nemam što pametnije reći u svoju obranu osim da pokušavam najprije razumjeti i prihvatiti sebe u cjelini, imat ću vremena za druge.“

Koji je kadar bilo najteže realizirati? „Posljednja fotka na biljaru mi je nastala zadnja, bilo je problematično, nisam se uspjela uloviti, nisam imala dovoljno slobodnog vremena u prostoru, mučila sam se malo, ali na kraju sam ipak uspjela.“

Na svim fotografijama primjećujemo izostanak promatrača, no zanima nas što se nalazilo izvan okvira kadra. „Na dosta kadrova sam bila sama, ne na svima. Ona fotka s dvije prazne pivske boce ispred bijelog zida snimljena je na jednom vjenčanju na kojem se iza tog zida nalazilo dvjesto razgaljenih ljudi, bilo tko je mogao naići, no ipak na koncu nije. Na fotki na kojoj sam stopirala su me vidjeli radnici koji su popravljali cestu, ni vrijeme mi taj dan nije išlo na ruku. Bilo je nekih slučajnih svjedoka, teško je bilo osigurati potpuni izostanak javnosti.“

Preostaje nam zatražiti odgovor na pitanje hoće li i kada serijal biti izložen u nekom od domaćih i inozemnih izložbenih prostora. „Za sad, za ovu godinu, još nemam prostor za Objekt(iv)nu jer nisam prošla natječaje, tako da bih jako voljela dobiti nagradu na Photodaysima zbog izložbe u prostoru Muzeja za umjetnost i obrt, koja je dio nagrade. Za sada sam u dogovoru za izlaganje na mjesecu fotografije u Ljubljani za slijedeću godinu, no dat ću sve od sebe da serijal predstavim na što više mjesta u Hrvatskoj i regiji.“

Nina Đurđević rođena je 1980. godine u Brežicama. Završila je filmsko i televizijsko snimanje na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Trenutno privodi kraju školovanje na Master programu za fotografiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Članica je ULUPUH-a. Izlaže grupno i samostalno od 2000.godine. Za svoje je radove višestruko nagrađivana u različitim fotografskim kategorijama poput izdavaštva, novinske fotografije, dokumentarne fotografije.


Povezano