Filmovi francuskog redatelja Francoisa Ozona često tematiziraju ”devijantne” varijante seksualnosti te su uvijek prožeti inteligentnim humorom i zaokruženi gotovo hipnotičkim estetskim doživljajem, stoga ne čudi da je Ozon vrlo brzo postao it redateljem kojeg podjednako cijene i publika i kritika. Činjenica da je LGBT populacija poprilično zastupljena u galeriji likova koju stavlja pred publiku pridonijela je tome da ponosno nosi etiketu otvorenosti, no, ista na žalost ne nosi uvijek sa sobom i političku korektnost, o čemu prilično dobro svjedoči njegov posljednji film Mlada i Lijepa.
Radnja je koncipirana kroz četiri godišnja doba, a otvara se scenom u kojoj iz pomalo voajerske perspektive upoznajemo 17-godišnju Isabelle koja se sunča na plaži i evocira zlatne trenutke francuske kinematografije. Godišnje doba je ljeto, mjesto je Azurna obala, a Felix je mladi Nijemac s kojim Isabelle odlučuje izgubiti nevinost. Ona na sam čin reagira na način koji nam redatelj prezentira kao čudan, odnosno ne zaljubljuje se nego ostaje hladna i nezainteresirana. Ljeto završava, i Ozon nas uz pratnju šećerne Francois Hardy u pozadini vodi u jesen. Isabelle se presvlači u sivi kostim i kroz polusvijetove pariškog metroa odlazi iz sigurne sfere svoje dobrostojeće i neproblematične obitelji. Odlazi u hotele gdje se sastaje s klijentima kojima za seks naplaćuje tristo eura. Njeni klijenti su znatno stariji od nje, a poseban fokus stavljen je na kontrast njihovih starih naboranih tijela i njene gotovo mliječne kože, a sa svakom scenom gotovo blasfemičnog fizičkog kontakta između te dvije krajnosti pred nama raste ogromno „zašto?“. Zašto, kad je tako „mlada“ i „lijepa“? Upravo zato. Kad ju ne bi utjelovljivala prekrasna Marine Vacth, koliko bi joj publika nesvjesno pripisala frustracije koje bi lakše mogle objasniti njenu odluku?
Kad ne bi bila bogata imali bismo Jodie Foster iz Taksista , čija priča sadrži previše gorkih elemenata koje u realnosti sa sobom nosi maloljetnička prostitucija stoga bi jednostavno mogla pokvariti gledateljevu fantaziju. A kad ne bi bila toliko mlada, naša Belle de Jour bi izgubila na vrijednosti izostankom elementa djevičanstva, u kojem Ozon vidi možda i najveću vrijednost cijele fantazije, što se pokazalo očitim iz njegovog pitanja novinaru na konferenciji „I Vi biste se u svojim godinama sigurno htjeli naći na mjestu Isabellinog klijenta, zar ne?“
Unatoč svojoj neospornoj estetskoj vrijednosti, film svoju temu oslikava na visoko idealiziran, i samim time problematičan način. Riskantno zanimanje kao što je prostitucija ovdje je prikazano kao miran tok zbivanja koji kontrolira isključivo prostitutka. Kao ilustracija problema pojavljuje se situacija u kojoj klijent od protagonistice zahtjeva da ode bez da joj dopusti da se prije toga otušira. Oni trenutci u kojima je ipak prisutna omalovažavajuća dinamika odnosa prostitutka-mušterija također su krajnje banalizirani, pa tako klijent zapita Isabelle je li ikad čula za izreku „Pute d’un jour, pute toujours“ („Jednom kurva, uvijek kurva“).
Isabelle šuti, a u pozadini dalje svira opera, te se ne može zaključiti je li ju je ta izjava uopće dirnula, ili ju ona prihvaća kao nešto činjenično, što je Ozon jednako tako mogao reći i cijelom ženskom rodu (I Isabellina majka ima ljubavnika, tako da se ova mudrost delfskih razmjera vjerojatno odnosi i na nju). No, gledamo li na sve to kao na fantaziju Francoisa Ozona, svi ti elementi imaju pravo biti posloženi upravo tako kako jesu. Ipak, on na premijeri svog filma izjavljuje:
„Mislim da se žene zbilja mogu povezati s ovom djevojkom jer je bavljenje prostitucijom fantazija mnogih žena. To ne znači da se time stvarno i bave, ali biti plaćena za seks je želja karakteristična za žensku seksualnost.“
Isprva popularizirana od strane ukrajinske skupine FEMEN koja je Ozonu na twitteru dodijelila titulu 2013 Golden Asshole Award, izjava je naišla i na puno ozbiljnije reakcije. Tako je glasnogovornica francuskog Ministarstva za Prava Žena Najat Vallaud-Belkacem izjavila: „Pogled Francoisa Ozona na žene je reduktivan i generalan. Načini na koje žene gledaju na žene i način na koji to rade muškarci su potpuno drugačiji.“
Ozon je kasnije dalje razradio svoju tezu, iz koje nije baš jasno opravdava li se ili pak pokušava drugačije prikazati svoju ideju. U jednom trenutku govori kako je prostitucija u koju se Isabelle upustila kompulzivno tinejdžersko ponašanje koje se jednako tako moglo manifestirati i kao poremećaj u prehrani ili ovisnost o drogi. Očiti paradoks uparivanja autodestruktivnog ponašanja i užitka u ostvarenoj seksualnoj fantaziji na našu žalost dalje nije razrađen.
Još veći paradoks dobit ćemo pokušamo li doslovno primjeniti fantaziju o prostituiranju na žene diljem svijeta, s obzirom da je to ipak „karakteristično za njihovu seksualnost“. Po Ozonu su onda vjerojatno one žene koje su prisiljene na bavljenje prostitucijom dijelom sretne što su svoju fantaziju, za razliku od nekih od nas koje smo sramežljive, uspjele ostvariti.
No, problem nije u fantaziji o prostituciji. Problem je u patronizirajućem sveznajućem stavu koje društvo često zauzima spram ženske seksualnosti. Ono što je „sveznajuće“ u tom stavu je najčešće ideja da je je seksualnost u žena, tradicionalno prikrivena, upravo zbog te karakteristike tajnovitosti, nužno devijantnija od muške. Jer ako se nešto prikazuje bez zadrške, primjerice muška seksualnost, ona se doima sasvim benignom.
