Objavljeno

Marija Koruga: Nitko nije vladao akvarelom toliko uvjerljivo kao Slava Raškaj

Marija Koruga, Vrt buduće slave

Zahvaljujući programu Umjetnici za kvart, koji treću godinu za redom organizira BLOK, živopisna kulturna scena na Trešnjevci cvate. Ove godine program nosi ime Ulica predaka prema naslovu romana Sunčane Škrinjarić, donoseći „nove produkcije i radove domaćih i inozemnih umjetnika koji reflektiraju pitanje povijesnog nasljeđa i međugeneracijskih odnosa“ .

Nakon izložbe Obična promatračica održane krajem 2017. godine, poziv da sudjeluje u programu dobila je i umjetnica Marija Koruga. Rezultat te suradnje i zajedničkog istraživanja je izložba Iz povijesti, postavljena u BLOK-ovoj BAZI (Adžijina 11) od 12. do 30. travnja.

„… ona iz povijesti izvlači umjetnice koje je lokalna povijest umjetnosti spremila u zaborav, pritom koristeći tradicionalni medij: sliku. Šest slika iz ciklusa funkcionira kao šest fragmenta iz povijesti života i rada umjetnica koji otkrivaju sve nevolje s rodom unutar svijeta umjetnosti. Povijest je to umjetnosti koju tek treba(mo) napisati.“

Upravo me je ovaj citat iz kataloga izložbe podsjetio na jedan srednjoškolski zadatak – trebali smo na satu povijesti umjetnosti i arhitekture odabrati umjetnika ili umjetnicu o kojoj ćemo održati prezentaciju. Bila sam sigurna da je moj odabir Edgar Degas sve dok popis nije došao do mene. Pažljivo sam iščitala odabire svojih kolega i shvatila da na popisu nema niti jedne žene, kao ni umjetnika/ice hrvatskog podrijetla. Uz svoje ime sam dopisala Slava Raškaj mada o njoj zapravo ništa nisam znala, izuzev onoga što sam čula u kratkom TV prilogu. Na Marijinoj slici Vrt buduće slave, Slava Raškaj je naslikana u nježnom akvarelu poput svojih radova te je okružena drugim umjetnicama, a poneke od njih uopće ne prepoznajem, nikada nisu dospjele u improvizirani udžbenik moje strukovne škole.

Umjesto da nastavim s propitkivanjem vlastitog školovanja, Marijine su me slike ponukale na razgovor o njezinoj izložbi.

Foto: BLOK

U fokusu tvojih radova, okupljenih pod nazivom Iz povijesti, su žene, i to umjetnice – od Marije Braut do Otti Berger. Neke od njih „otkrivene“ su tek nedavno. Kako to objašnjavaš? Trebamo li tvoju „povijest“ shvatiti kao pokušaj alternativnog odgovora na predodžbu o poglavito muškoj povijesti (umjetnosti)?

Može se tako shvatiti. Otti je, na primjer, bila izrazito uspješna dizajnerica tekstila u Berlinu, predavala je na Bauhausu. Njezin rad je nešto čime bi se hrvatska kulturna scena mogla itekako glasno ponositi. Zašto ne znamo za ime Otti Berger? Nije to samo slučaj u Hrvatskoj. Bečki Belvedere nedavno otvara izložbu Grad umjetnica koja baca svjetlo na protagonistice bečke moderne. Događa se globalni val rasprave o sličnim temama.

Prošle godine si izložila seriju radova pod nazivom Obična promatračica, inspiriranu Virginijom Woolf. Nadovezuje li se sadašnji ciklus na taj? Ako da, na koji način?

Kroz oba ciklusa proteže se tema valorizacije ženskog umjetničkog rada. U prvom ciklusu bavila sam se umjetnicama koje su sa svjetske scene. Ciklus Iz povijesti je uz tu temu dobio još osobniju relaciju izanimljivu istraživačku komponentu.

Foto: JAM – Udruga za promicanje hrvatske umjetnosti i međukulturnog dijaloga

Kako si se odlučila za svih 11 umjetnica? Koja je od njih ostavila najveći utisak na tebe?

Kod svake od njih zainteresirao me rad, životna priča i dobre fotografije iz života, na temelju kojih je bilo zanimljivije i lakše iskonstruirati narativ izložbe. Pored tih jedanaest, ima još puno naših umjetnica čiji rad zaslužuje pažnju i ozbiljniji pristup povjesničara.

Slava Raškaj je umjetnica čiji me rad dosta oblikovao. Mislim da nitko na našoj sceni nije vladao akvarelom uvjerljivo i suptilno kao ona.

Slike najvećih formata u sklopu ciklusa su Vrt buduće slave na kojoj se pojavljuje nekoliko portreta umjetnica, te Nasta slika Naše doba. Na jednoj se pojavljuje pila, a na drugoj sprava za mljevenje mesa. Kako ti motivi korespondiraju s prikazima umjetnica?

Prva je prikaz Naste u ateljeu 1928., u trenutku u kojem slika sliku „Naše doba“. Na slici je kružna pila koja u vrtlogu zahvaća i melje ljude svih društvenih staleža. Osim što je avangardna slika koja zaslužuje posebnu pažnju, Naše doba je metafora mehanizma u kojem se nalazimo. Bilo da mehanizam društveni kontekst ili vrijeme samo. Princip „stroja koji melje“ protegnuo se i na Vrt buduće slave, koji ironizira način na koji sadašnje vrijeme tretira žene koje su gradile hrvatsku umjetničku scenu.

Foto: JAM – Udruga za promicanje hrvatske umjetnosti i međukulturnog dijaloga

Vrlo mi je dirljiv diptih u funkciji dijaloga između dva umjetnika i supružnika, Krste i Branke Hegedušić. Na jednoj slici se pojavljuje izvadak iz pisma K. Hegedušića u kojem se zahvaljuje Branki. Kako si se odlučila uvrstiti i jednog umjetnika među umjetnice?

I mene je dirnulo kada sam naišla na Krstino pismo u kojem zahvaljuje Branki kao suradnici i suputnici na umjetničkom putu – „čovjeku bez čije pomoći toga slikarstva u toj knjizi bilo ne bi“. Postoje fotografije na kojima ona radi na njegovim freskama. Taj prizor sam naslikala na gornjem dijelu portreta Branke. Njen crtež je izrazito vješt, duhovit i zapravo postoje velike sličnosti između njezinog i Krstinog crtačkog rukopisa. To je pismo lijepa intimna gesta, ali i svjedočanstvo da je ime Krsto Hegedušić dijelom plod koautorstva Krste i Branke. 


Povezano