Oduvijek su me nadahnjivale odvažne žene. I to ne zbog tzv. ženskih tema koje bi nam mogle biti bliske, već zbog toga što su uvijek nesebično radile na prevladavanju podjela među nama.
Zbog ponegdje pokoje brazde nade, a povodom UrbanFestivala 13, razgovarala sam s članicama kustoskog kolektiva [BLOK], Ivanom Hanaček i Anom Kutleša.
UrbanFestival je i ranije naginjao programaciji izvan klasičnog, predstavljačkog formata koji najčešće depolitizira umjetnički rad, njegov diskurs i fenomene kojima se kreativci bave. Možete li nam predstaviti kustosku viziju UrbanFestivala?
Kustoska vizija UrbanFestivala može se svesti na nekoliko ključnih riječi: antifestival, proizvodnja kontekstualne umjetnosti, javni prostor, kolektivni pristup (umjetničkom) radu i njegova adekvatna valorizacija. Ukratko, festival se zasniva na istraživanju prostornih politika i društvenih procesa koji ih proizvode. Naravno, važno je naglasiti da se umjetničkim sredstvima bavimo gradsko-prostornim temama, s onu stranu kretivnih gradova, kulturnih industrija i proizvodnje lijepih slika i objekata za banke, korporacije ili buržoaske stanove. Naš cilj je širenje prostora za umjetničku artikulaciju društvenih i urbanih tema. Smatramo da je takav pristup umjetničkoj proizvodnji nužan s obzirom na aktualni kontekst sužavanja i privatizacije javnog prostora kojeg liberalni mediji u sprezi s krupnim kapitalom redovito predstavljaju kroz prizmu razvoja, «uklanjanja štakornjaka» i tzv. uljepšavanja prikrivajući procese gentrifikacije i klasnog «čišćenja» nekad znatno diverzificiranih zagrebačkih kvartova.
Osim što se opirete predstavljačkom formatu, od ove godine u fokus UrbanFestivala stavljate potrebu za kontinuiranim bavljenjem jednom temom. Možete li nam reći zbog čega je do takve odluke došlo?
Ta je odluka utemeljena u našem dosadašnjem radu, kao odgovor na pritisak koji na kulturne radnike vrše projektno orijentirani mehanizmi dodjeljivanja sredstava. Pišući iz godine u godinu prijavnice za UrbanFestival, činilo nam se logičnim da tema uvijek mora biti nova, a po mogućnosti i inovativna, kako bi prijavnica bila atraktivna. Obzirom da je naš pristup istraživački i kritički, a to zahtjeva vrijeme, osjećali smo se pomalo sizifovski. Taman kad bismo ušli dublje u neku problematiku, a morali bismo sve aktivnosti privesti kraju, predati izvještaje i baciti se na realizaciju nove teme, koju smo teškom mukom iznjedrili u srpnju ili rujnu, za vrijeme aplikacijskih rokova, dok smo bili u samom jeku realizacije aktualne teme. Nije to specifično naš problem, većina kulturnih radnika i organizacija, ali i institucija, dijeli tu frustraciju.
Urbanfestival se zasniva na istraživanju prostornih politika i društvenih procesa koji ih proizvode. Naravno, važno je naglasiti da se umjetničkim sredstvima bavimo gradsko-prostornim temama, s onu stranu kretivnih gradova, kulturnih industrija i proizvodnje lijepih slika i objekata za banke, korporacije ili buržoaske stanove. Naš cilj je širenje prostora za umjetničku artikulaciju društvenih i urbanih tema.
Treba reći da je UrbanFestival već 2002. počeo s eksperimentiranjem i propitivanjem festivalskog formata, pa se tako odvio u tzv. smjenama, u nekoliko vikenda na proljeće i jesen. I u drugim izdanjima se izbjegavalo ukalupljivanje u uobičajenu festivalsku formu („vidimo se iduće godine na istom mjestu u isto vrijeme“), a mijenjanje strategija koje možemo pratiti kroz godine jest upravo posljedica našeg već spomenutog pristupa. Istraživanje, i kustosko i umjetničko, suradnje, kolektivni rad, nove produkcije, obraćanje specifičnoj vrsti publike, interveniranje u javne gradske prostore najrazličitije vrste, ali i u hibridne poluprivatne prostore i prostore medija – sve to diktira vlasititi tempo, i žele li se uraditi ozbiljno i kritički, te aktivnosti treba osloboditi strogosti festivalskog okvira.
Zašto je baš trg odabrana, posvećena tema UrbanFestivala? I kako ste koncipirale ovogodišnji program?
Prvi poticaj za razmišljanje o trgu kao središnjem konceptu trogodišnjeg festivala bilo je pregledavanje arhive UrbanFestivala, gdje se krije čitav niz projekata koji su se odvili na zagrebačkim trgovima. U poslijednje tri godine od kada kuriramo festival, to su primjerice performansi koji problematiziraju gornjogradske trgove, kao što je Obilježavanje Siniše Labrovića na Markovom ili Rođendanska zabava Grupe 4 na Markovićevom trgu/parkiralištu, a u razdoblju od 2001. do 2009. to su radovi kao Zagreb Time Patrol Janosa Sugara koji je na Tomislavcu otvorio punkt razmjene – 100 kn za 10 minuta priče koja se bilježi i dalje distribuira, ili rad BADco.-a Protest iz 2006. na Cvjetnom trgu. Tu se već može iščitati nekoliko smjerova promišljanja trga: u Rođendanskoj zabavi trg kao (potencijalno) mjesto zajednice, tj. kako iz prostora koji je postao privatiziran prostor kojeg stanari koriste za parkiralište, pretvoriti u mjesto na kojem se može privremeno oformiti propusna zajednica koja će taj prostor koristiti kao prostor socijalizacije i otvoriti ‘ulaze’ za različite članove, dakle ne samo zajednica stanara, ili zajednica festivalske publike… Druga, ali s ovime povezana perspektiva jest ona iz koje se trg vidi kao poprište protesta, a uzmemo li u obzir aktualni društveno-politički kontekst, pojmovi zajednice i protesta itekako su povezani, budući da govorimo, pojednostavljeno, o kolektivizmu kao formi otpora. Upravo o zajednicama i procesima kojima su se one izvodile prilikom protesta na grčkom trgu Sintagma piše teoretičar Stavros Stavrides u tekstu čiji prijevod smo objavile u nedavno izišlom tematu u Zarezu.
Treći smjer, koji je opet neodvojiv od prva dva, jest pitanje ekonomije na trgu, koje je na zanimlijv način načeo Janos Sugar u spomenutom projektu. Ako je koncept agore povezan s političkom funkcijom trga, njegova je ekonomska funkcija jasno čitljiva iz riječi trg, trgovanje, tržnica. Što to znači u današnjem kontekstu diktata neoliberalnog kapitlizma, kad se tzv. sive ekonomije čiste s gradskih površina, a to čišćenje zahvaća od prosjaka preko uličnih preprodavača do ljudi koji trguju hranom na tržnicama mimo sistema velikih prehrambenih korporacija i lanaca supermarketa. Trgovi, posebno oni centralni, postaju kontrolirane zone potrošnje s jasnom klasnom isključivošću. Zanimljivo je da dok taj proces teče, trgovi ipak postaju poprišta jednog drugačijeg djelovanja, kako je već spomenuto na primjeru grčke Sintagme – dakle ipak ih određene skupine ljudi prepoznaju kao taj prostor koji im treba za kolektivno djelovanje, a već je sama ideja kolektiva danas subverzivna.
Svaki dan ima revolucionarni početak, a samo poneki i takav kraj. Možete li nam opisati radne uvjete u kojima stvara BLOK, te kako oni korespondiraju s programima koje proizvodite?
U BLOK-u radimo kao zaposlene osobe, na ugovor na neodređeno. Imamo zdravstevno i mirovinsko osiguranje, no ne treba zanemariti da je riječ o neinstitucionalnom radnom mjestu kojeg smo principom samozapošljavanja stvorile same i da naše plaće uvelike ovise o nizu vanjskih faktora: našim sposobnostima da apliciramo, a zatim i da dobijemo fondove koji pokrivaju troškove hladnog pogona, a zatim i one programske fondove koji će nam omogućiti da realizramo program, ali i da svi umjetnici i suradnici koji s nama rade budu adekvatno plaćeni za svoj rad. Na tome inzistiramo, što je dosta kompleksna priča s obzirom da uvijek radimo nove, site-specific produkcije za javni prostor, što podrazumijeva dugoročni istraživački, u pravilu nevidljivi rad, kojeg sistem umjetnosti orijeniran na reprezenatciju i finalan produkt namjenjen (kakvom takvom) tržištu ne valorizira.
Trgovi, posebno oni centralni, postaju kontrolirane zone potrošnje s jasnom klasnom isključivošću. Zanimljivo je da dok taj proces teče, trgovi ipak postaju poprišta jednog drugačijeg djelovanja, kako je već spomenuto na primjeru grčke Sintagme – dakle ipak ih određene skupine ljudi prepoznaju kao taj prostor koji im treba za kolektivno djelovanje, a već je sama ideja kolektiva danas subverzivna.
Zanimljivo je da su umjetnici na lokalnoj sceni, pripadnici Nove umjetničke prakse krajem 70-ih bili jasno artikulrani po pitanju umjetnosti kao javnog dobra. U Prvom broju podrumaških novina, koje je uredila Sanja Iveković, umjetnički rad definiran je kao društveno koristan, a kao mogući oblik razmjene umjetničkog rada s radom onih koji u njemu uživaju mora biti ekvivalentan i ne smije se ostvarivati po principima kapitalističkog društva, kroz tržišne procese i zakone. Dok danas umjetnici izlaz iz svojih egzistencijalnih problema vide na tržištu, sve nade polažu u prodaju produkta svog rada korporaciji ili kojekavim «dobrotvorima i mecenama», ne shvaćajući da se, kako to stoji u Prvom broju, vrijednost umjetničkog rada ne ostvaruje u kupoprodajnom činu, makar se radilo o društvenoj instituciji kao kupcu nego se ostvaruje javnom komunikacijom kreativnog procesa. Upravo je to naša logika, valorizirajući proces i taj, tzv. nevidljivi rad izmičemo tržišnoj logici, a u praksi za nas takav pristup podrazumijeva i puno, također nevidljivog administrativnog rada. Ovu smo godinu radili, zbog niza vanjskih okolnosti, na minimalnim plaćama. Ne ističem to kako bi plakala nad našom nesretnom prekarnom sudbinom, već kako bih istaknula da je to vrlo česta situacija na nezavisnoj umjetničkoj sceni, a na kojoj rade, za razliku od sigurnih mjesta institucija, uglavnom žene.
Kako onda misliti kustoski rad u eri globalne ekonomske, etičke i estetske krize?
Misliti rad kao nematerijalnu proizvodnju za koju je potreba materijalna baza. Osvijestiti tu bazu, nužne uvjete – prostor, tehnologiju, ali i druga znanja koja nas formiraju (od besplatnog fakultetskog obrazovanja, besplatnih izložbi, predavanja, radionica do javnih knjižnica i internetskih baza tekstova). Misliti o mehanizmima reprezentacije i distribucije umjetnosti. Misliti o tome što umjetnost proizvodi za društvo, pitati se „za koga“ i uopće misliti društvo a ne tržište. Osvještavati i analizirati strukture u kojima djelujemo. Misliti o raznim vrstama rada koje zajedno s kustoskim radom omogućuju umjetničku proizvodnju, prepoznati točke sličnosti s čistačicama, tehničarima (skoro nikad čistačima i tehničarkama) i drugima čije uloge često previđamo. Posebno misliti o tome dok se radi budžet. (S)misliti kako možemo djelovati solidarno, braniti javna dobra i afirmirati pravednije radne odnose i uvjete.
Theodor W. Adorno je jednu od svojih knjiga počeo sljedećim riječima: Upitnost umjetnosti u današnje je vrijeme neupitna. Sve vezano uz umjetnost postalo je problematično; njen unutarnji život, njen položaj u društvu, pa čak i njezino pravo na postojanje. Zašto (ipak) odabrati umjetnost? I kako je ona, iz vašeg iskustva, povezena s drugim slobodarskim praksama?
Umjesto iluzije o umjetnosti kao slobodarskoj praksi, smatramo da je korisnije afirmirati umjetnost kao javno dobro – ali ta je afirmacija danas zapravo borba, obzirom da su sva javna dobra „ugrožene vrste“, a ovo što je od njih ostalo, ostalo je zahvaljujući komunističkoj prošlosti zemlje Hrvatske
Pitajući se što bi točno značilo „slobodarske prakse“, pada nam na pamet jedan drugi Adornov citat u kojem kaže da se nikakva autonomija umjetnosti ne može zamisliti bez prikrivanja rada. Ipak, ako su sve prisutnije analize koje p(r)okazuju ideju umjetničke autonomije kao koncept kojim se prikriva neplaćeni rad i zataškava komodifikacija različitih kritičkih i postobjektnih umjetničkih praksi, to ne znači da treba odustati od umjetnosti.
Kroz stvari koje radimo u BLOK-u pokušavamo afirmirati umjetnost koja je svjesna svoje društvene pozicije, nipošto povlaštene i izdvojene, koja svoje vlastite materijalne uvjete kao i šire ekonomske, političke i društvene mehanizme koji određuju njenu proizvodnju i distribuciju, može pokazati i otvoreno preispitati. Umjesto iluzije o umjetnosti kao slobodarskoj praksi, smatramo da je korisnije afirmirati umjetnost kao javno dobro – ali ta je afirmacija danas zapravo borba, obzirom da su sva javna dobra „ugrožene vrste“, a ovo što je od njih ostalo, ostalo je zahvaljujući komunističkoj prošlosti zemlje Hrvatske. Ono što umjetnost kao javno dobro može jest ponuditi drugačije viđenje društvenih odnosa kojih je dio, umjetničkim sredstvima pokazati određene kontradikcije i mehanizme na način koji daje nešto novo i drugačije u odnosu na teorijski tekst, novinski članak ili transparent na prosvjedu. Zašto ipak izabrati umjetnost, a ne teoriju, novinarstvo ili politiku – u svim tim poljima stanje je katastrofalno, i koje god izaberemo, požalit ćemo.
Stephen Booth kaže da postoje četiri vrste autoriteta; mit o demokraciji, mit o nepogrešivosti autoriteta, mit o uredu i mit o reprezentaciji (onaj koji nam govori da osobe s moći rade u korist ostalih). Ako smijem bezobrazno primijetiti, i kulturnjaci u ovoj zemlji poštuju sva četiri. Je li ipak moguće učinkovito adresirati Za koga (stvarati)? i Protiv čega (se boriti)? ili su to pitanja koja treba uvijek iznova kontekstualizirati?
Tri pitanja: što?, kako? i za koga? sigurno su nam ključna za promišljanje umjetničke proizvodnje. Naša strategija izlaska na ulicu i proizvodnja umjetnosti za javni prostor ključna je za izmicanje tradicionalnoj galerijskoj i umjetničkoj publici. Pitanja vezana uz javni prostor pokušavamo adresirati što većem broju ljudi koji ne samo da su različitim mehanizmima isključeni iz tzv. kulturnjačkih zbivanja, nego ih umjetnost zaokupljena idejama i proizvodnjom objekta uopće nema u svom vidokrugu.
Da, tu se mogu složiti s tobom, revolucionarne promjene sigurno neće doći od kulturnjaka, iz kulturne sfere. Kao što reče Mao: «Revolucija nije svečana večera, ni pisanje eseja, revolucija nije slikanje, ni vezenje; ona se ne može izvoditi tako elegantno, tako ležerno i nježno, tako umjereno, ljubazno, suzdržano i velikodušno. Revolucija to je pobuna, čin nasilja kojim jedna klasa svrgava drugu.»
BLOK je ženski kolektiv, ali i kolektiv radnica u kulturi. Kako povezujete feminističe ideje i radnička pitanja u svome radu, te u kojem segmentu je ta veza najprisutnija?
Umjetnička sfera velikim je dijelom bazirana na neplaćenom radu. Poboljšanjem radnih uvjeta i valorizacijom umjetničkog rada bavimo se više kroz praksu, kako sam već spomenula, adekvatnim plaćenjem svih segmenata rada. Pitanje društvene i ekonomske eksploatacije žena kako u društvu, tako u sferi umjetnosti koja ih perpetuira i reproducira traži kompleksnije odgovore. No, mi nikada feminizmu nismo prilazile kroz inzistiranje na tzv. ženskim temama na festivalu iako ih je bilo – primjerice Ženski vodič kroz Zagreb Barbare Blasin, a uskoro s umjetnicom Isom Rosenberger istražujemo prvi val feminizma i poziciju žena unutra radničkog pokreta Hrvatske početkom 20. st.
Smatramo da nije nužno da se bavimo artikulacijom feminističkih tema kroz umjetnost, niti da će takav pristup umjetničkoj praksi zaustaviti eksploataciju žena. Ipak, mi feminizam shvaćamo kao dio šire, klasne borbe i jasno nam je da se ta borba događa na drugom, aktivističkom frontu, van reprezentacije i uske, višom klasom određene umjetničke sfere.
