pitanje je koje postavim svakoj osobi prije nego što kažem Dobar dan, Hvaljen Isus ili Hi, I'm Mislav, a ponajviše random ekipi u redu za WC, klub ili kino. Tako si slažem ljude u glavi; to je nešto kao moj osobni Myers-Briggs ili zodijački kolut. Točno znam koje će cure reći Frozen a koje Like a Prayer, kako razlikovati Material Girl i La Isla Bonita osobe te predvidjeti tko će iznenaditi deep cutom ili hot takeom poput Mer Girl, Bad Girl ili, nedaj Bože, Girl Gone Wild. Cijela je Madonnina priča upravo priča o tome kako postati netko drugi – pojavila se u tisuću lica i iteracija i svatko može naći svoju. Ako ima nešto u glazbi što volite, šanse su da je Madonna to već odradila – i da je to često odradila bolje.
Pitao sam tako jednom prilikom i svog mudrog oca za stručno mišljenje, i njegov odgovor nije razočarao. Napisao je „girl”, što nije samo za njega podosta netipična instanca ispravnog adresiranja, nego i sumiranje Madonnine biti u jednoj riječi. Njegova najdraža pjesma zapravo je, ispravio se, „wots tata girls”, odnosno, Who's That Girl? – vječno pitanje. Tko je ta cura? Tko je Cura?
I tu je dobro obratiti se Madonni jer, iznad svega, Madonna je Cura. Madonna je šezdesetsedmogodišnja cura koja je kroz svoj život bila svaka cura, koja dobro zna What It Feels Like For A Girl. Zato je njezino djelo tako učinkovit šlagvort za povezivanje s drugima, gdje i osoba koja ne sluša njezinu glazbu ima pjesmu zbog koje će pojačati radio ili uzeti mobitel da sejva to što svira na plejlisti. Naša najdraža Madonna isto će nam uvijek otkriti ponešto o našoj osobnoj Curi, njezinim licima i naličjima, strahovima i paranojama.
Ne želim uopće skrivati obožavanje za potrebe ovog teksta. Kad je Madonna prije par godina završila u bolnici i skoro umrla, nisam to uspio procesuirati. Do dana današnjeg nisam to uspio, kao da je dio moje svijesti potisnuo činjenicu da mi je jedna od najbitnijih glazbenica uz koje sam odrastao bila u komi. Navikao sam misliti da je ova cura puno više od obične smrtnice te da će nas sve nadživjeti, da će iduću ekološku kataklizmu preživjeti ona i žohari. Teško mi se suočiti s činjenicom da svi ljudi umiru, pa i oni koji se doimaju (a i vole ponašati) kao da su nadišli vlastitu ljudskost. Teško mi se suočiti i s nepravdom činjenice da ne cijenimo dovoljno svoje pop-idole dok su živi, a pogotovo ne cijenimo dovoljno cure u pop-glazbi.
Dok su njezini vršnjaci poput Michaela Jacksona i Princea od samog početka karijere, pa i kroz sve kontroverze koje su ih pratile, održali kritički pedigre i ljubav publike, Madonna je ostvarila i veće uspjehe, pokupivši pritom sav drek svih mogućih medijskih frakcija. Njezin je talent za glazbu i umjetnost uglavnom sveden na hitove, guran u drugi plan i podcijenjen, dok je ona od svoje tridesete godine prozivana babom kojoj je vrijeme da ode u mirovinu.
Sličan obrazac možemo vidjeti i u pop-industriji generalno, gdje ima mjesta jednako za Harryja Stylesa kao i za Bensona Boonea, sombra ili neku treću pop-vokalnu spravu za mučenje, dok se djevojke silom gura u sukobe i borbu za tron Kraljice Popa. A s Kraljicom smo još i stroži. Uz svako priznanje njezinih uspjeha očekuje se da ćemo dati disclaimer, da ćemo, kad pohvalimo Vogue, recitirati povijest ballrooma koju je simplificirala, da ćemo inzistirati da Hung Up ne bi bio ništa bez ABBA-inog samplea, da ćemo Ray of Light i Madame X popratiti ekstenzivnim traktatima o kulturnoj aproprijaciji, da ćemo se uvijek ograđivati na način na koji se ne ograđujemo od brojnih drugih umjetnika_ca.
Kritika je tako novog albuma pozitivna (Guardian, Independent), ali i puna backhanded komplimenata o tome kako Madonna skače na trendove i kako je njezino istraživanje plesnih podija površno njuejdžersko blebetanje (Observer) – Madonnu je teško samo voljeti i pozdraviti, moramo to uvijek preficirati (prigodno biblijski) pranjem ruku. Od početaka karijere držimo je za neke druge standarde – i možda je tomu tako jer smo od Madonne zaista navikli očekivati više.
Možda dio otpora leži i u činjenici da smo svi danas, a posebice ako se bavimo umjetničkim radom, prisiljeni stalno iznova osmišljavati sebe kako bismo ostali relevantni – bilo na tržištu, poslu, među prijateljima_icama ili negdje dalje. Ušminkavamo životopise, bacamo se u projekte iz strasti, ne odbijamo unovčive prilike, stalno radimo na autooptimizaciji terapijom, pravilnom prehranom, teretanom itd. Nameće nam se kompetitivnost i priča da su nam drugi tek konkurencija na tržištu, da se moramo pobrinuti za sebe, da ćemo se postupno sve više boriti i s mlađim generacijama za isti dio kolača. Kako nam onda ne bi smetala Madonna, koja je od optimizacije identiteta izgradila najveći umjetnički brend postmodernizma?
Činjenica da je Madonna to i ostala kroz sve ove godine zaslužuje da na njoj na trenutak zastanemo. Ovo što danas radi Madonna ne radi nitko drugi. Madonna nema kolege_ice koji na takav način pristupaju pop-glazbi. Njezini su vršnjaci_kinje (ukoliko su još živi) uglavnom legacy acts, žive od brendova i stare slave, soundtracka i rezidencija ili imaju svoje niše kojih se drže. Nasuprot toga, Madonna je gladna, ambiciozna, želi vladati svijetom jednako kao što je to radila u osamdesetima, želi se baviti velikim projektima.
Zadnjih je par godina pokušavala snimiti autobiografski film s budžetom koji je bio prevelik za Universal, a kad se to izjalovilo, poželjela je velike pop-kampanje – kolaboracije s Grindrom, FIFA-om, Absolutom, ekstenzivnu popraćenost intervjuima, singlicama i varijantama fizičkih izdanja, Coachellu, Sabrinu Carpenter – te, iznad svega, poželjela je plesati i zabaviti se. Film koji nije napravljen tako se prelio u novi album – Confessions II. U životnim krizama i poniranju u vlastitu prošlost vratila se mjestu koje je oduvijek bilo s njom jer se ona pronašla upravo tamo: na plesnom podiju.
Kad je umjetnica koja samu sebe uvijek iznova osmišlja tako najavila da po prvi put u karijeri radi nastavak, puno me stvari zaintrigiralo. Još me više zanimalo – zašto je baš sad, nakon bliskog susreta s bolešću i smrću, revijalne turneje Celebration i smrti u obitelji, Madonni zazvonio baš Confessions, od svih njezinih uradaka?
Jer Confessions on a Dance Floor ima zanimljivu poziciju u Madonninoj diskografiji, ali i u javnoj percepciji njezina djela: uvelike ga se doživljava kao Madonnino zadnje kapitalno ostvarenje. Da, godine su možda bile blage prema Hard Candyju, dok kaotični Rebel Heart i Madame X, usprkos neentuzijastičnoj recepciji, nepobitno imaju briljantne trenutke (Bitch I’m Madonna, Veni Vidi Vici, God Control). Međutim, Confessions on a Dance Floor bio je zadnji album po kojem publika Madonnu istinski pamti. U kontekstu Madonnine diskografije on nije eklektična prekretnica poput Like a Prayer ili Ray of Light ni društveno-kulturni dragulj koji skriva duboko osobne priče, kao što to čine Erotica i American Life.
Confessions on a Dance Floor autoreferencijalna je oda klupskoj glazbi čijeg je tkiva Madonna neodvojiv dio: ona se kao izvođačica formirala u isto vrijeme kad su se i brojni podžanrovi elektroničke glazbe artikulirali. Drugim riječima, razvoj klupske glazbe i Madonnina opusa možemo promatrati kao usporedne i međusobno isprepletene procese. U tom je smislu Confessions on a Dance Floor nastupio kao svojevrsni rezime i jednog i drugog. Funkcionira kao odiseja kroz klupsku povijest posložena kontinuirano kao elektronički set. Elegantno isproduciran, ispoliran do savršenstva, konzistentan i bogat detaljima, jedan je od Madonninih najboljih pop-paketa.
Usprkos nazivu, međutim, daleko je od njezinih intimnijih i nježnijih ostvarenja, prožet saturnovskom disciplinom i ozbiljnošću koja se pretvara u mantru – „no time to hesitate”, „just watch me burn”, „are you ready to jump”, „how high are the stakes?”, „keep on pushing”. I Confessions on a Dance Floor dosljedno gura, pumpajući sve do svoje zadnje sekunde, završavajući Madonninim obećanjem da nikad neće prestati – i to je možda jedina prava ispovijest koju na albumu dobijemo.
S ovim na umu, nazvati svoj petnaesti album u četrdesetogodišnjoj karijeri direktnim nastavkom Confessions on a Dance Floor činilo mi se kao riskantan potez, garantirajući još prije izlaska da će značajan dio publike biti razočaran jer nastavak nije original, a time ni jedan od najhvaljenijih Madonninih uradaka i moderni pop-klasik. Confessions II mogao je biti najbolji album Madonnine diskografije i svejedno biti izvorom nezadovoljstva jer nije album na koji se nadovezuje.
Međutim, Confessions II nastavak je prvijenca samo na onoj najbazičnijoj razini: Stuart Price, kontinuirani miks koji zvuči kao DJ set, roza i ljubičaste nijanse. Zvučno, puno više vuče iz detroitske i čikaške house i techno tradicije nego iz ABBA-e i Donne Summer, ali i više iz, primjerice, albuma Music, Ray of Light i Erotica nego iz samog Confessions on a Dance Floor. Naziv je, zapravo, puno reprezentativniji ako ga čitamo kao „Confessions To”, jer ovoga puta zapravo dobivamo ispovijesti i ispovijedi.
Madonna je pritom prisutna kako zaista dugo nije bila. Uvodne I Feel So Free i One Step Away odišu istim tihim samopouzdanjem kao Ray of Light i Music, gdje se pjesmama dopuštaju duge instrumentalne pasaže i polagano odmatanje, jer vam je i bez vokala jasno tko je za volanom. Album je razigran i dinamičan kao pravi DJ set kakav bi bez problema prošao u Panorami ili Aedenu. Plesnom se podiju pristupa kao „ljubavi bez riječi”, neovisno o žanru, gdje Madonna pokriva tolika različita lica i naličja plesne glazbe – a time i svoje karijere: dobivamo i EDM blok (puno bolja varijanta MDNA zvuka) na School i Bizarre te začudnost kakva je bila prisutna na Music (na istinski bizarnoj Everything te Good for the Soul), malo latinoameričkih melosa na Read My Lips i malo prave plesne euforije njezinih izdanja iz osamdesetih na Love Sensation.
Srce albuma revijalna je Danceteria, posveta klubu koji je bio početak Madonnine karijere, a zvuči kao svako desetljeće Madonnine karijere u isto vrijeme: dobivamo kapitalan refren kakvi su karakterizirali njezine hitove osamdesetih, dobivamo strofe u spoken wordu tipične za devedesete te prijelaz ispunjen aluzijama i semplovima kakve je radila dvijetisućitih, prije nego što ih na zadnjoj minuti Madonna sve ne baci u mikser i pretvori pjesmu u nešto što nikad prije nije radila – osim, možda, u zadnjih desetak godina karijere, na izdanjima koje publika i kritika pamte kao njezino kreativno dno. Hm.
Struktura albuma donekle prati model Confessions on a Dance Floor i tipičnog izlaska: od početne se uzbuđenosti i euforije polako putuje kroz sve gušću tamu. Najzanimljiviji dio dolazi na samom kraju. Nakon što nas provede kroz noć punu slobode i hedonizma, nakon pokreta, ekstaze, zaljubljenosti, zgodnih umjetnika, DJ-eva, Debi Mazar i Basquiata, pa onda i nakon puta kroz mračnije predjele vlastitog uma, gdje ju opsjedaju duhovi bivših ljubavnika, problemi s moći i ljutnja jer nitko više ne želi izlaziti, Madonna se na plesnom podiju nađe – kao i svatko tko je ikad dugo bio na plesnom podiju – sa svojom osobnom i obiteljskom pričom.
Kraj albuma prvo donosi obračunavanje s vlastitom slikom u javnosti (My Sins Are My Savior), a potom raspakiravanje odnosa s pokojnim bratom na Fragile i pokojnom maćehom na Betrayal. Komplicirani su to odnosi, no ples ih može adekvatno prikazati jer sadrži prostor za kontradikcije: ljutnja na maćehu supostoji sa željom da se pusti („open the dam and let the water crash in”), a glazba oslikava oscilaciju, da bi na kraju i njih dvije zaplesale na podiju, na neki čudan način skoro pomirene. Dobivamo i pomirenje Madonne i kćeri Lourdes na The Test, gdje se u dirljivom dijalogu majka ispričava kćeri za reflektore pod kojima je bila prisiljena odrasti i svoju potrebu za kontrolom, dok se kći pred majkom suočava s vlastitom smrtnošću i teretom vremena.
I onda slijedi nešto neočekivano, ali ujedno i naj-Madonna potez cijelog albuma, a to je završna traka, L.E.S. Girl. Na sanjivoj, gotovo lo-fi akustičnoj numeri, iza svih figura koje žive u ovom albumu, Kraljica Popa pronalazi samu sebe kao dvadesetogodišnju djevojku koja prvi put dolazi u New York s 35 dolara u džepu. Nasuprot plesne ekstravagancije, dobivamo slike života koji se nalazi između odlazaka u klub: musava šminka, prekarni tugaljivi dani, stanarina koju treba platiti, dečko koji joj je slomio srce. Ta djevojka s Lower East Sidea ne zna što je čeka. Ne zna da će kroz par godina proći kroz desetke stanova, soba i skvotova, ne zna da će je netko nepoznat silovati na krovu zgrade u kojoj živi, ne zna da će kazeta s njezinim prvim singlom završiti kod Marka Kaminsa koji će je pustiti u Danceteriji, poznatom klubu o kojem će neka druga Madonna za 40 godina snimiti pjesmu.
Ta djevojka s Lower East Sidea ne zna da će postati najveća glazbenica u povijesti i vladati svijetom kako je samo sanjala – jedino što joj je na umu jest zgodan dečko iz kvarta koji nema njezinu ambiciju, glad i snove, ali ima lice Marlona Branda. Ta djevojka hoda New Yorkom slomljenog srca zbog nekog anonimnog blesana i ne pozna skoro sedamdesetogodišnju Madonnu koja će joj se jednog dana obratiti – ili možda čak ispovijediti – tri puta, kao u kakvoj biblijskoj priči.
Prvi put kad joj se obrati, reći će joj da sve blijedi osim nje. Madonna će tako po prvi put u karijeri ispovijediti da se ni ona ne može osloboditi svoje prošlosti i toga što je bila – ako nam već cijeli album nije to u tom trenutku već poentirao. Drugi će se put obratiti dečku u kojeg je bila zaljubljena i reći mu isto to, da sve blijedi osim njega. Time će priznati da neke stvari iz prošlosti i dalje mogu imati „što ako?” trenutak i da nas ne napuštaju tako lako, bez obzira koliko vremena prođe. Time će objasniti i zašto nakon tolikih godina može napisati pjesmu o Seanu Pennu u kojoj i dalje ne može izbaciti odavno raskinut brak iz glave. Možda je stvarno nemoguće pustiti, posebno pustiti nešto što postoji samo kao potencijal.
Treći put Madonna će progovoriti iz točke u kojoj se spajaju dvije Madonne – ona danas i ona nekad – s vividnim sjećanjem na okus cigarete i alkohola u poljupcima mangupa iz susjedstva i reći mu da im nije bilo suđeno, jer se u međuvremenu dogodio cijeli život. Slušatelje će ostaviti s možda najiskrenijom rečenicom koju je ikad izrekla na studijskom ostvarenju – everything fades away. Ovaj put nema ali, nema iznimaka. Sve prolazi, sve blijedi. Tako i svačije slomljeno srce, tako i svačija mladost, tako i svačiji život. Kao i na svim Madonninim najboljim ostvarenjima, kraj je gorko-sladak – a slatkoća je u tome da to što sve blijedi znači da uvijek možemo biti nešto novo. Cura s kvarta uvijek ima potencijal da postane nešto drugo, pa tako i Kraljica Popa.
L.E.S. Girl zanimljiva je iz još jednog razloga, a to je zato što reprezentativno oslikava način na koji ovaj album stupa u odnos s prošlošću. Umjesto kopanja po generičkim označiteljima klupske nostalgije, Madonna ulazi u dijalog sama sa sobom i svojim djelom, gdje kroz novi materijal – pa i neke zvukove koje prethodno nije ni taknula, poput acid housea (i beach housea hihi) – svoju prošlost iznova ispisuje. Ovo pritom nije dosadna autofikcija, nego uzbudljiva priča jedne od najvećih umjetnica našeg doba, gdje dobivamo presjek svega što je čini Madonnom.
Kad na kraju dobijemo i tu curu iz nekog drugog doba, i ona je drugačija nego što je tad bila. Možda biti Cura i znači samo uvijek biti nešto drugo – bilo da je materijalna, loša, podivljala ili nepoznata. Tko može točno utvrditi What It Feels Like For A Girl? Ne znam, ali znam tko je nekom davnom tinejdžerskom meni pomogao da naučim osluškivati svoju. Tad mi se činila, kao i Madonna, udaljena i eterična, ali kako prošlost blijedi tako se na horizontu naziru konture nečeg novog, toplog i prokrvljenog kao tijelo.
I zato ni svojoj Curi ni Madonninoj ne želim u ovom trenutku pristupati kao da je samo podloga za kritiku, što društvo i prečesto radi. Cura je razlog za slavlje i bliskost, i nježnost, i suočavanje s nekim spoznajama koje znaju biti teže i od trauma, a to je da ljepši svjetovi postoje, i da su možda tek One Step Away, da nam je samo potrebna hrabrost da ih počnemo tražiti. Cura je razlog zašto nam Madonna i savjetuje da idemo van, da se povežemo s drugima, dotaknemo travu i protresemo guzicu umjesto da vječno poniremo u vlastite glave i virtualne komore. U vanjskom svijetu, pokazuje nam, svejedno ćemo naći sebe – uvijek neke druge sebe. I umjesto kritičkog osvrta na kapitalizam, pop-industriju i ostale gluposti, želim završiti vrlo nekritički, konzervativno i preskriptivno:
Ako bismo išta trebali više, trebali bismo više voljeti Cure.
