Za hrvatsko društvo Balkan od početka devedesetih do danas predstavlja ključni pojam u konstruiranju nacionalnog identiteta i ujedno njegovu najsnažniju društvenu traumu, ističe Katarina Luketić u nedavno objavljenoj knjizi Balkan – od geografije do fantazije u izdanju Algoritma.
U modernim zapadnjačkim kolektivnim predodžbama Balkan je postao otpad ili zvjerinjak Europe, njezin mračan i nepristupačan predio. On je divlja periferija, slijepo crijevo, atavizam na civilizacijskom tijelu Europe, a u dugoj i bogatoj povijesti pisanja o europskom identitetu – naročito od druge polovine 19. stoljeća nadalje – spominje se uglavnom kao njezin najproblematičniji i najprimitivniji dio.
Balkan se vidi kao mjesto vječnih konflikata, trajne nestabilnosti i mitskih sukoba, mjesto na kojemu vrijede drukčija pravila od onih u zapadnom svijetu pa zato on nikada neće dostići taj svijet. On je obilježen orijentalnim, istočnjačkim, azijatskim identitetskim i imaginativnim komponentama i na njemu prebivaju svevremenski divljaci, barbari, “Bizantinci”, “Turci”. Prostor je tu odredio karaktere i mentalitete, i to trajno i fatalno. Na Balkanu, navodno, počinje vladavina kaosa i potom se dalje proširuje prema Istoku, pa se on ponekad prikazuje i percipira kao predvorje “istočnjačkog pakla”, kao rub nakon kojega padamo u ambis nasilja, razvrata, iracionalnosti i fanatizma.
Na tome i takvome fatalistički predstavljenome Balkanu mogu se doživjeti i svakojake pustolovine, čuda i bizarnosti, ali se na njemu lako može i nestati, poginuti ili stradati na najužasnije zamislive načine.
Nepoznata i opasna perifernost se ponekad iz zapadne vizure interpretira i na obrnut, pozitivan način, pa se Balkan zamišlja i predstavlja kao uzbudljivo mjesto egzotike i avanture, kakvo u zapadnom, civiliziranom svijetu više ne postoji. Takva romantična vizija Balkana bila je dominantna do polovine 19. stoljeća, a može se pratiti u pojedinim tekstovima kulture i u 20. stoljeću. No, u oba slučaja – i kad se s gađenjem želi s njega pobjeći i kad se na njega dolazi kao na uzbudljivi safari – Balkan se ozbiljuje uglavnom kao fantazija: prostor onkraj normalnoga i civilizacijski prihvatljivoga.
Balkan se i na Balkanu nastoji potisnuti, njemu se ne želi pripadati i od njega valja pobjeći. On izaziva nelagodu zbog života na ovom prostoru i zbog prebivanja u vlastitoj kulturi.
U prevladavajućem europskom poimanju Balkan je negativan pojam, ali on je često jednako negativan i u našem, balkanskom poimanju koje se ugleda na europsko. Balkan se i na Balkanu nastoji potisnuti, njemu se ne želi pripadati i od njega valja pobjeći. On izaziva nelagodu zbog života na ovom prostoru i zbog prebivanja u vlastitoj kulturi. On je izvor kolektivne neuroze kod gotovo svih naroda koji žive na balkanskom prostoru… Hrvatska politika, ali i kultura i znanost koje prihvaćaju i reprezentiraju ideje službene politike, nastoje od početka osamostaljenja države pronaći novo, kolektivno prihvatljivo ime za prostor na kojem smo smješteni. Nastoje pobjeći sa stvarnog i simboličkog Balkana i sasvim se odvojiti od mrskog okruženja i mogućih kulturnih poveznica sa susjedima.
Ta želja za bijegom s Balkana i za odstranjivanjem vlastite balkanske supstancije čini temelj hrvatskoga nacionalnog identiteta, konstruiranog devedesetih godina 20. stoljeća, koji otada postaje obavezujući za sve pripadnike nacije.
Konstruiranje Drugih kao neprijatelja na ovim se prostorima (u slučaju Hrvatske konstruiranje Balkana kao neprijatelja) odvijalo kroz kulturu, putevima oficijelnih kulturnih institucija, pisanjem i djelovanjem “kulturnih odličnika”: akademika, pisaca, umjetnika, redatelja, povjesničara, medijskih urednika, novinara… U kulturnim “oazama duha”, tobože udaljenim od političkih kabineta ili fronta, osmišljene su esencijalističke naracije, tu se u nadahnuću svakodnevno ispisivao veliki tekst o izuzetnosti vlastite nacije, nadmoći vlastitog nacionalnog identiteta i njegovoj ugroženosti od Drugih, o mučeničkom putu do toga da se bude “napokon svoj na svome”. Istodobno biti priznat pisac i ratni huškač, znanstvenik i mitotvorac, humanist zabrinut za sudbinu svoga naroda i potpirivač mržnje prema drugim narodima, obrazovan i upućen u vrhunce svjetske umjetnosti i očaran lokalnim rasističkim eposima, biti posvećen pisanju, kleti se u avangardu i pucati iz mitraljeza po stanovnicima jednoga grada – to su bile dominantne i unosne uloge mnogih inozemnih i domaćih intelektualaca.
To su kulturno-ideološke datosti ovoga dijela Balkana, to su uobičajene geste kulture kojima se ona dodvoravala ovdašnjim politikama posljednja dva desetljeća, i njih bi trebalo razotkriti i destruirati. Pri tome, ne mislim da kultura može povratiti nevinost, i to, s jedne strane, zato što su je nacionalizmi i retorika mržnje nepovratno obilježili, ali, s druge, i zato što ona nikada nije bila nevina, niti ovdje niti drugdje. Neutralno, nulto stanje kulture s ideološkog stajališta jednostavno nije moguće.
Besplatno poglavlje možete pročitati ovdje.
Izvor: Tportal
