Objavljeno

Kako djeca u Hrvatskoj zamišljaju 'sretnu školu'

Djeca u Hrvatskoj stječu radne navike i grade stavove prema saznanjima u veoma konzervativnim osnovnim školama. Ne samo da u Hrvatskoj nisu u značajnijoj mjeri prisutne takozvane ‘alternativne škole’ (postoji Montessori škola u Zagrebu i po jedna Waldorfska škola u Rijeci i Zagrebu, muku mučeći s elementarnim preživljavanjem i financijskim prepoznavanjem od strane nadležnih ministarstava), nego ni unutar takozvanih državnih škola nisu zaživjeli kreativni programi iz bogatog nasljeđa reformatorskih pedagogija.

Naša djeca danas glavni dio dana provode u školama bez vrtova, u učionicama bez knjiga ili bilo kakvih umjetničkih predmeta, bez mogućnosti redovitog zajedničkog odlaska u prirodu, no najviše od svega: bez emocionalnog zajedništva.

No, ako samoj djeci postavimo pitanje što za njih znači „sretna škola“, dobit ćemo prilično pragmatične i nimalo neostvarive odgovore.

Navodim prema vlastitim bilješkama u radu s različitom djecom nižih razreda zagrebačkih osnovnih škola u proteklih nekoliko godina, s time da su se pojedini odgovori ponavljali kod većeg broja djece.

Moje pitanje je glasilo: „Što je sretna škola?“. Slijedi lista dobivenih odgovora:

– škola s učiteljicom koja se smiješi i prema svima je jednako ljubazna (nema miljenika)

– škola s učiteljicom koja nije svaki dan loše volje jer mora raditi – škola s učiteljicom koja se ne dere na nas kad pogriješimo

– škola s učiteljicom koja ne plaši stalno djecu lošim ocjenama, kao da ćemo mi bolje učiti ako se stalno bojimo jedinica

– škola čije su učionice pune lijepih slika, a ne bijelih zidova (može i naših crteža, a može i drugih slika i plakata)

– škola u kojoj te nitko od djece ne izaziva grubim riječima i na gura na ormariće, pogotovo ne svaki dan – škola u kojoj te učiteljica zaštiti od nasilja ako joj se požališ, umjesto da te još pred svima optuži da si cinkaroš

– škola u kojoj ti učiteljica neće reći da se ne želi pačati u probleme među djecom i da mi to sve sami moramo riješiti (zašto onda odrasli svoje probleme ne rješavaju sami, nego im pomažu drugi odrasli?)

– škola u kojoj se puno, puno pričaju priče

– škola u kojoj se ide na izlete i u kino i u muzeje i u kazalište i na festival animiranog filma i na more i u šumske šetnje i u parkove, a ne samo sjedi u učionici

– škola u kojoj su svi u razredu prijatelji, ali zbilja svi, čak i oni najsiromašniji – škola u kojoj se nitko ne pravi važan jer ima novi mobitel ili tablet, nego je faca onaj tko je zbilja dobar prijatelj

– škola u kojoj pod odmorom puštaju neku lijepu glazbu i ti je možeš slušati ili pjevati, kao na koncertu

– škola u kojoj te učiteljica ne bilda kao za ratište (i ne upozorava te stalno na pogibeljne prijetnje i opasnosti sljedećeg testa)

– škola u kojoj zbilja nešto naučiš i otvoreno možeš reći u razredu što te sve zanima i onda se o tome i razgovara – škola koja ima svoje razredne novine i svi pišu unutra što im je zanimljivo i svi se stalno oko toga dogovaraju

– škola u kojoj se djeci koja nešto ne razumiju pomogne da to razumiju, a ne samo govori da će dobiti jedinicu jer nisu naučili 145 – škola u kojoj učiteljica grubim dečkima koji se stalno mlate ne gleda kroz prste i ne govori stalno nama ostalima da su to samo hormoni

– škola u kojoj se na satu razredne zajednice zbilja radi nešto za razred, za to da nam u razredu bude bolje, a ne da se uvijek na satu razredne zajednice vježba dodatna matematika

– škola u kojoj ne učiš radi ocjena, nego zato što ti treba svakakvo znanje i fora ti je to što se uči

– škola u kojoj razred ima nekog ljubimca, životinju ili biljku (ali naravno da nitko od djece na tu biljku ili životinju nije alergičan)

– škola u kojoj se svaki dan priča o tome što je prijateljstvo, a što nije, pa onda svi znaju da tračanje nije prijateljstvo i zato u toj školi nema toga da su ti jedan dan svi dobri prijatelji, a drugi dan te uopće ne poznaju (jer te netko otračao)

– škola u kojoj nema provjera i testova svaki dan, jer kad su te provjere, onda su sva djeca užasno živčana i napeta – škola u kojoj je učiteljica pravedna i stvarno daje ocjene onako kako djeca znaju, a ne po tome koga ona najviše voli ili tko je već slavan po tome što nešto zna

– škola u kojoj nitko djeci ne prijeti da će ići kod ravnatelja ako se ne smire, nego se djeci kaže da će svima biti ljepše ako se ne budemo svađali – škola u kojoj nema zvona, nego na kraju sata sviraju neki lijepi zvončići ili violine

– škola u kojoj svi skupa izgrade kućicu na drvetu i tamo sjede bar malo svakoga dana (mogu je izgraditi i u razredu, ako drvo nacrtaju na zid, onda nacrtaju i lojtre i gore bude prava drvena kućica)

– škola u kojoj svaki dan dobivamo fino jelo (pa ne ostanemo gladni i onda od gladi ne boli glava)

– škola u kojoj nas ne muče s ogromnom zadaćom svaki dan

– škola u kojoj zbilja nema nasilja, a to ne znači samo da nema udaraca, nego da nema ni ruganja ni vrijeđanja ni svih onih otrovnih komentara na nečiji račun

– škola bez stalne buke i urlanja (bilo djece, bilo učiteljice)

– škola koju bi ukrasila sama djeca i u kojoj bi djeca radila svoje priredbe, a učitelji bi samo donijeli sokove

– škola u kojoj bi nastavu barem jednom tjednom držala djeca

– škola u kojoj svaki razred ima svoj bend i svi sviraju

– škola u kojoj ponekad nastavu drže i roditelji, iz nečega što oni dobro znaju

*ovo je dio teksta iz 2013. godine, objavljen u zborniku Političko – pedagoško: Janusova lica pedagogije. Tekst je u cijelosti dostupan ovdje. 


Povezano