Ivana Delač i Vesna Kurilić pišu, čitaju i žive SF. Organiziraju konvencije, maškarade, biraju najbolje kratke priče, a za plaću rade u školama – Ivana je psihologinja, a Vesna knjižničarka. Koordinatorice su hrvatskog izdanja National Novel Writing Montha, odmilja zvanog NaNo, o čemu su držale na prezentaciju na SFerakonu, SF konvenciji održanoj prošlog vikenda u Zagrebu. O odgajanju geekova, ljubavi prema SF-u, biseksualnim likovima i odgovornosti članova žirija pričali smo s njima ispred Sive sobe FER-a.
Kako ste se zainteresirale za SF?
Ivana: Kao mala, prije nego što sam krenula u školu, čitala sam Politikine zabavnike i tamo je bilo SF priča. Drugi utjecaj je bio grčka mitologija za koju sam jako zagrizla, također početkom osnovne škole. Čitala sam Ilijadu i Odiseju prije nego sto bi to bilo preporučljivo, vjerojatno. To je bio prvi korak prema fantasyju. Više naginjem fantasyju, fantastici i spekulativnoj fikciji nego čistom hard SF-u.
Vesna: Meni je baka čitala Hobita prije nego što sam sama znala čitati. U drugom razredu osnovne počela sam pisati kratke fantasy priče. Prije srednje sam otkrila biblioteku mog starog, koji je bio zagriženi fan SF-a. Čitala sam Ursulu Le Guin i njoj srodne autore prije nego što sam došla u srednju. Tu je krenulo samo do sebe. Imala sam dojam da sam jedina na svijetu koja to voli. Jedna kolegica je gledala Dosjee X i to je bilo to. Ali svejedno me nije spriječilo da ostanem u tome.
Kako ste postale kotačići SFere?
Ivana: Godine 2006. bio je objavljen natječaj za priče o vampirima. Ja sam do tada bila pisala svako malo nešto, ali nisam ništa slala, pa sam rekla, idem probati. Priča mi je upala i onda sam bila na festivalu fantastične književnosti u Istri koji se održava svake godine. Tamo sam upoznala ljude iz fandoma. Tada sam studirala u Zagrebu, ali nisam imala pojma da postoji SFerakon, ni udruge, ni cijeli fandom. Ljudi iz SFere koje sam tamo upoznala su mi rekli da trebam doći na konvenciju. Išla sam na Istrakon, tamo mi je bilo zakon, genijalno, pa sam došla na SFerakon. Bilo mi je fora, odlučila sam navratiti do SFere, joj, ja bih nešto radila. U SFeri stvari funkcioniraju tako da ako dođes i kažeš da bi nešto radio, odmah ti to i uvale, i već sam na sljedećem SFerakonu bila u organizaciji. Onda sam preuzela dječje nagrade, pa sada zapravo radim najviše to.
Vesna: Ja sam iz Rijeke i kod mene se desilo to da sam sudjelovala na jednom natječaju i osvojila prvo mjesto svojom kratkom pričom. Nagrada je bila zbirka priča Zorana Krušvara koja me oduševila. Bila sam drugi ili treći srednje. Nešto kasnije došla sam na predstavljanje te zbirke i tamo je on pričao kako želi ponovno pokrenuti SF udrugu u Rijeci. Onda se pokrenuo 3. zmaj, bila sam na osnivačkoj skupštini i postala suorganizator na konvenciji Rikon, gdje sam i ostala. Nikad nisam bila ćlan Sfere, ali već par godina vodim kostimirano natjecanje na Sferakonu i mogu reci da mi to jako odgovara.
Poznato je da SFeru vode žene….
Ivana: Mirko Karas je sada predsjednik, ipak smo morale malo radi rodne ravnopravnosti….
Kako se sve te žene slažu?
Ivana: U organizaciji sam već 6 godina, svatko ima svoj sektor i svi sektori dobro surađuju. SFerakon je kao jedan mehanizam koji ima jako puno kotačića, i svi oni rade. Neki put zaškripi, pa se podmaže, ali što se posla tiče, žene u SFeri jako dobro funkcioniraju.
Da li vas kolege na poslu čudno gledaju zbog rada aktivnog rada u SF udrugama?
Vesna: Kako na kojem poslu. Ja sam u zadnjih godinu dana imala tri. Na jednom nisam spominjala, na drugom nikoga nije bilo briga. Na trećem neki znaju. Najviše mi znači to što sada radim u osnovnoj školi i već sad vidim da ima učenika koji će biti budući geekovi. Došlo je do toga da objavljujem kratke priče curi iz prvog razreda. A drugima kažem – hoćeš ti napisati takvo nešto uskoro?
Ivana: I ja radim u osnovnoj školi. Neki znaju, neki ne znaju, izašla mi je knjiga pa se doznalo da pišem. Onda je bio NaNo, pa su me viđali po televiziji i novinama. Pa je u Modroj lasti bio prilog o steampunku i moja fotka uz to. Mislim da je starijim kolegama to malo blesavo. Ali svako malo se iznenadim koliko geekova postoji čak i tamo. Kolega dođe, pa kaže da je čitao nekog pisca, drugi kaže da je bio jednom na SFerakonu… Počeli su malo izranjati. Valjda kad se ti jednom outaš kao geek, postaje i drugima lakše… Mislim da su se ljudi na poslu navikli na to da sam svestrana, imam puno hobija. Uglavnom se to pripisuje činjenici da nemam djece, pa zato imam vremena, jel. Ali mene, zapravo, što oni misle baš i ne dira.
Idete li na strane konvencije?
Ivana: Ne. Iz čisto financijskih razloga.
Vesna: 2014. planiramo otići u Dublin na Eurocon, između ostalog, zato što smo lani nabavile užasno jeftine karte, samo treba platiti prijevoz.
U žiriju ste za Sferice, SFerine nagrade koje se dodjeljuju radovima djece i mladih. Kao psihologinja, da li ste se kada zabrinuli za autore priča?
Ivana: Bilo je par neobičnih situacija, diskutabilnih, ali nije bilo dovoljno materijala da zovem školu i izrazim zabrinutost. Jedne godine u kategoriji srednjih škola u temi Svijet bez roditelja jedna cura je napisala priču o klincima koji su toliko ovisni o virtualnoj stvarnosti/kompjuterskoj igrici, zapravo, nešto poput Warcrafta, da kad im je roditelji počnu ograničavati, oni se preko te igrice iskoordiniraju i pobiju roditelje. Tu sam se zabrinula. Malo mi je to bilo premorbidno. Upoznala sam tu curu kad je došla na dodjelu nagrade. Radi se o jako kreativnom i inteligentnom umu. Danas je aktivna u Udruzi 3. zmaj. Znači, ne, samo je vrlo kreativna.
Što čitate i gledate?
Ivana: S obzirom na to da sam u žiriju za nagradu SFera, čitam kompletnu domaću žanrovsku produkciju. Sve zbirke, autorske zbirke, romane, dječje romane.
S obzirom da se svi međusobno znate, da li vam je teško biti član žirija?
Ivana: Jako dobro odvajam privatno i poslovno. Ako se dogodi da nekom od članova žirija SFere priča uđe u uzi krug, taj istog trena mora zavezati. O njemu se priča kao da nije prisutan, njegovu priču se trančira.
Vesna: To se njoj redovito događa.
Ivana: To mi je jako zanimljivo iskustvo. Nema tu, frendovi smo si pa ti nećemo povrijediti osjećaje. Ne, ovo ti ne valja. Kroz takve stvari čovjek nauči razdvajati poslovno i privatno. Gotovo isključivo čitam žanr. Nedavno sam čitala Philipa Pullmana. Tinejdžerski žanrovski trash čitam da si odmorim mozak od žiriranja. Gleda se Lost girs, Warehouse 13…
Vesna: Once upon a time. Uglavnom gledamo serije. Trenutno čitam Prokletstvo Chaliona jer je prevedeno na hrvatski. Inače jako volim Lois McMaster Bujold. Čitam tinejdžerski nadnaravni trash. Počela sam s bibliotekarstvom kad sam bila u osnovnoj, kao volonter na odjelu za tinejdžere. Kako sam ja bila sve starija, a tinejdžeri su ostali tinejdžeri, morala sam pratiti produkciju. Priznajem, volim vukodlake. Tu i tamo mogu čak podnijeti i Sumrak, ponekad. Trenutno čitam i lektiru koju držim tu i tamo kao knjižničar u višim razredima.
Ivana: Trebam više pažnje obratiti na stručnu literaturu. Upisala sam četverogodišnju edukaciju iz bihevioralno-kognitivnih terapija da postanem psihoterapeut.
S obzirom da čitate i pišete žanr koji se često poistovjećuje sa sisatim, polugolim i/li naoružanim ženama, kakve ženske likove volite čitati i o kakvima pisati?
Ivana: Samostalne, emancipirane…
Vesna: U netradicionalnim ulogama. Ja volim vojnikinje.
Ivana: Ja volim androgene likice, ali androgene u psihološkom smislu, da imaju i visoko izražene ženske karakteristike i neke maskuline. Volim kompleksne, ne volim plitke ženske likove, kosa mi se diže na glavi od toga. Isto vrijedi i za pisanje. Sklona sam tome da imam glavne ženske likove, čak i kad mi se radnja vrti oko muškog lika, nekako ipak završim u ženskoj glavi. Nikad nisam doživljavala žanr kao da su u njemu takvi stereotpini ženski likovi. Idol mi je bila božica Atena, a druga po redu bila mi je Artemida.
Vesna: A meni Sarah Connor.
Ivana: Kad sam pisala dječji roman, cilj mi je bio da glavna likica ne bude ekstremna, ali da bude duboka i da se klinci mogu s njom poistovjetit. Moram se pohvalit besramno, s obzirom da je ovo Vox Feminae. Lani je na Euroconu Milena Benini držala predavanje o ženskim SF likovima. Kada ju je jedna strankinja pitala tko u Hrvatskoj piše kvalitene ženske likove, ona je uperila prstom u mene i rekla ona, ali roman je na hrvatskom. Voljela bih da su mi svi likovi takvi. Zato i pišem.
Vesna: Jako volim likove, muške i ženske, pogotovo ženske, koji prožive nekakvu groznu traumu. Nešto im se desi da izgube sve, na neki način, i oni to prežive i onda nastavljaju rasturat. Ali baš nabrijano u tom smjeru.
Ivana: Ja volim biseksualne likove, to sam zaboravila reći. Ta fluidna seksualnost, ali jako dobro izvedena…
To često zna biti samo plot device.
Ivana: Na emancipirani i samostalni način, naravno. (smijeh)
Koliko sebe ugrađujete u svoje ženske likove?
Ivana: Uvijek barem nešto. Većinu likova izgradim oko neke temeljne karakteristike, ideje. Ubacim nešto svoje, pa izgradim nešto sasvim drugačije. Malo je zeznuto kad pišem roman u kojem su tri glavna ženska lika i ne znam koji od njih me vise podsjeća na mene. (smijeh) To je bilo malo too much.
Vesna: Kako kad. Meni jako puno pomaže kad pišem likove koje mogu odvojiti od sebe. Što ne znači da oni neće dobit dobar dio mene. Počela sam pisati muške likove, godinama sam pisala isključivo muške glavne likove. Oni su mi jednostavniji za pisanje, najčešće. Ili ih možda vise stereotipiziram u glavi. Ili je to zato sto pišem fantasy.
National Novel Writing Month projekt je u kojem se ljudi okupe i svatko pokušava napisati 50 000 riječi tijekom mjeseca studenog. No, je li to zapravo samo grupa za potporu?
Vesna: Kužim zašto tako izgleda. Nije samo, ali jest i to. Puno više je od toga, stvar je u izazovu. Na kraju dana si sam sa sobom i vidiš da li si uspio.
Ivana: Družiš se, otkriješ nove ljude.
Vesna: Osim podrške, još jedna stvar je bitna – družiš se, možda prvi put u životu s drugim piscima. Oni ti mogu dati puno bolji savjet kad zapneš negdje. Kad na jednom mjestu, bilo uživo ili na forumu, imaš više ljudi koji se bave pisanjem i razmišljaju kao pisci, puno lakše dobiješ konstruktivan feedback. Znači, ne samo podrška, već i pomoć.
Kako ćete provesti mjesece do novog NaNoWriMo-a?
Ivana: Malo ćemo LARP-ati, malo ćemo dovršavati školsku godinu na poslu. Malo ćemo ljetovati i isprazniti glavu od svega. Na jesen ćemo zahuktati pripreme, možda nove ideje.
Vesna: Ove godine prvi put krećemo sa svjesnom pripremom prije NaNo-a, deseti mjesec, barem jednom tjedno.
Ivana: Bit će to vjerojatno u Booksi. Njima se jako sviđa kad mi dođemo. Dođemo, sjednemo, pišemo, ne radimo nerede, svi smo se učlanili…
Vesna: Pijemo puno čaja.
Što ćete čitati na plaži?
Vesna: Ne mogu reći toliko daleko unaprijed.
Ivana: Prošle godine sam čitala Kušanove erotske priče. Grozno, nije mi sjelo. Vjerojatno neki fantasy ili urban fantasy koji još nisam čitala. Imam doma toliko nepročitanih knjiga…
Papir ili Kindle?
Vesna: Papir.
Ivana: Papir. Ili Blackberry, ako je e-book.
Vesna: Ja još uvijek kupujem trasheve na kioscima, prošle godine sam naštancala nekih 15 komada, nisam još sve pročitala. Ima dobrih. Ali malo previše se živciram oko gramatike.
E-knjige kupujete ili skidate piratske verzije?
Vesna: Neću odgovoriti na to pitanje. (pokriva usta rukom)
Ivana: Isključivo od ljudi koji su kupili, pa onda proslijede meni. (smijeh)
Vesna: Da, da, da.