Nova knjiga Joumane Haddad Superman je Arapin (prev. Željka Gorički) nedavno je izašla u Edicijama Božičević. Ovdje možete preuzeti prvo poglavlje knjige.
U Vašoj knjizi Superman je Arapin kratko napominjete da ste de Sadeova djela odbili čitati kao mizogina, iako ih mnoge feministice tako doživljavaju. Mislite li da se jednaka politika čitanja može primijeniti i na druga djela, može li individualna intervencija u uvriježena čitanja neka od kanonskih djela okrenuti u našu korist? I, ako je tako, koliko nam ova mogućnost može biti od pomoći?
Ova se metoda uglavnom može primijeniti na fikcionalne tekstove čija nam fleksibilna priroda pruža slobodu da ih čitamo i tumačimo kako želimo. Za mene su de Sadeova djela imala oslobađajući učinak, barem u smislu slobode od cenzure, nametnutih strahova i zabrana, i to u vrijeme kad sam bila okružena svakojakim vrstama tabua. S druge strane, mislim da Sade u svojim tekstovima vrlo hrabro progovara o problemima poput nasilja nad ženama i vjerskog licemjerja te da ih nipošto nije podupirao kao što tvrde neki kritičari.
Nije bilo potrebe da on, kao autor, u svojim knjigama zauzima ikakav moralni stav jer to jednostavno nije bila njihova namjena. One su moralne upravo zbog količine nemorala koji se u njima prikazuje. Strahote koje de Sade opisuje čine razvijen sustav i ne smije ih se pojednostavljeno tumačiti kao poticaj. Time što je o njima pisao, on ih nikako nije proglasio dopustivima. Upravo suprotno: dopuštajući im da se razviju do krajnjih granica u mračnim zakutcima njegova uma i na stranicama njegovih knjiga, pokušao je razotkriti čudovišta koja čuče u sjeni društva, a ne crpiti užitak iz nasilja nad žrtvama.
Osobno se protivim feminizmima koji propagiraju koncept vječne dijalektičke borbe između dva spola, koji žene prikazuju isključivo kao nemoćne žrtve, a muškarce kao okrutne tiranine, koji umanjuju snagu žena i demoniziraju moć muškaraca. Muška dominacija nije jedini krivac za situaciju u kojoj se danas nalazimo. Jednako su krive žene koje se nisu spremne izboriti za svoju autonomiju, koje će se voljno podčiniti vrijednostima patrijarhata, žene koje su vrlo često najveći neprijatelj same sebi
Čitati de Sada doslovno ne bi bilo pošteno. A ni inteligentno. Stvarni je krivac upravo onaj koji pročitavši de Sadea pomisli: “On mi govori da je ovo u redu i da i ja smijem tako postupati.” Marquis de Sade izravno nas suočava s ružnom stranom čovjeka i civilizacije, bez šminke, bez ublažavanja, bez kompromisa. Upravo u tome leži njegova veličina: njegova su djela pljuska u lice svakom pokušaju da utonemo u zaborav ili samopovlađivanje.
Vaša su djela poznata po kombinaciji različitih stilova (pjesničkog, proznog, esejističkog). Kako birate koji stil odgovara određenoj temi?
Ja ustvari gotovo nikad ne biram. Bilo bi bolje reći da se predajem, kako stilu tako i sadržaju. Kad sjednem da počnem pisati, nikad si prije toga ne kažem: „Danas ću pisati poeziju, fikciju ili nešto drugo.” Jednako tako nikad ne pomislim: „Danas ću pisati o ženama ili seksualnosti ili socijalnoj nepravdi.” Osluškujem tok riječi u svojoj nutrini, njihovu glazbu, njihove žudnje i pokušam ih iznijeti na površinu. Uvijek pišem iz krajnje osobne i instinktivne perspektive, nikad ne težim za postizanjem unaprijed određenog cilja, osim da budem vjerna sama sebi. Cijeli su me život poticala djela autora za koje sam imala osjećaj da na neki način govore i o meni. Njihove su mi riječi podarile nadu i snagu, iako su u pravilu potjecali iz potpuno različitih miljea i kulturnih krugova, pisali o raznorodnim iskustvima, svakojakim stilovima progovarali o mnoštvu tema. Zato me svaki put beskrajno veseli kad čujem da su moja djela ostavila traga na životima ljudi naizgled „različitih” od mene, bez obzira na to radi li se o mojim pjesmama, esejima ili kratkim pričama.
Brojni autori vjeruju da feminizam svoje ciljeve može ostvariti jedino ako se njegova borba ujedini s težnjama drugih (rasno, seksualno, ekonomski) podčinjenih skupina. Slažete li se s tim gledištem?
Prije svega vjerujem da će feminizam svoje ciljeve moći u potpunosti ostvariti tek kad ga mi (a pod “mi” mislim uglavnom na žene) prestanemo doživljavati kao “žensku stvar”. Umjesto toga trebale bismo ga napokon sagledati kao ono što jest: pokret koji stremi braniti ljudska prava i dostojanstvo bez obzira na to kojoj “kategoriji” određena osoba pripada. Postoje brojni nesporazumi oko shvaćanja feminizma i mnogi su ga nažalost počeli shvaćati kao sinonim za defeminizaciju ili mržnju prema muškarcima. Osobno se protivim feminizmima koji propagiraju koncept vječne dijalektičke borbe između dva spola, koji žene prikazuju isključivo kao nemoćne žrtve, a muškarce kao okrutne tiranine, koji umanjuju snagu žena i demoniziraju moć muškaraca. Muška dominacija nije jedini krivac za situaciju u kojoj se danas nalazimo. Jednako su krive žene koje se nisu spremne izboriti za svoju autonomiju, koje će se voljno podčiniti vrijednostima patrijarhata, žene koje su vrlo često najveći neprijatelj same sebi.
Moramo se riješiti patrijarhalnog diskursa koji pod krinkom zaštite žena tu zaštitu koristi kao sredstvo njihova podčinjavanja. Pitanje koje se ovdje postavlja jest: kakva je to revolucija koja žene koristi kao pijune kojima može upravljati kako želi i čija se volja zanemaruje pri donošenju političkih odluka koje će podjednako utjecati na svačiji život?
Za mene biti feministica znači težiti biti pravno izjednačena, a ne slična muškarcima. To su dvije stvari koje nikako ne mogu prihvatiti kod drugog vala feminizma: prikazivanje muškaraca kao neprijatelja (niti jedna promjena patrijarhalnog ustrojstva društva nije moguća bez suradnje i uključenosti muškaraca) i odbacivanje ženstvenosti koja se najednom počinje smatrati slabošću. Ja se primjerice osjećam dovoljno snažnom i želim prigrliti svoj identitet u svoj njegovoj specifičnosti. Ne moram prihvatiti muška mjerila ili obrasce ponašanja da bih dokazala da sam snažna (to je također jedna od zamki patrijarhata, podržavanje jeftinih binarizama). Nema tu nikakve borbe „nas” protiv „njih”. Nema stranaca. Svi smo mi braća i sestre po humanizmu, dakle i po feminizmu. Zato bismo se trebali što više koncentrirati na stvari koje će nas zbližiti, a ne razdvojiti. Ja vjerujem u pojedince. Svi smo mi ljudska bića. Naravno da smo različiti i vrlo je važno da štitimo i njegujemo te razlike umjesto da nam služe kao etikete ili stereotipi. Svaki je čovjek jedinstven. Strah i predrasude nas razdvajaju, ljubav nas povezuje, bila ta ljubav usmjerena prema nekom tko je crnac ili bijelac, muškarac ili žena, homo- ili heteroseksualna osoba itd.
Za razliku od mnogih priznatih intelektualaca, prilično ste kritični prema kulturnim dostignućima Arapskog proljeća. U kojem je trenutku revolucija pošla po krivu i kako se slične pogreške mogu spriječiti u budućnosti?
Meni se osobno čini da je tzv. Arapsko proljeće samo još jedna zima, ili u najboljem slučaju “umjetno” proljeće. Mi Arapi vrlo se često nalazimo u situaciji u kojoj moramo birati između dva zla. Koliko god mi bilo drago zbog pada diktature, podjednako me brine novo zlo koje je nakon nje uzelo maha. Svrgavanje diktatora je dakako velik korak. Ali borba protiv vjerskog ekstremizma podjednako je važna. Kao i borba za ženska prava i dostojanstvo te njihovu legalizaciju. Moramo se riješiti patrijarhalnog diskursa koji pod krinkom zaštite žena tu zaštitu koristi kao sredstvo njihova podčinjavanja.
Pitanje koje se ovdje postavlja jest: kakva je to revolucija koja žene koristi kao pijune kojima može upravljati kako želi i čija se volja zanemaruje pri donošenju političkih odluka koje će podjednako utjecati na svačiji život? Kakva je to revolucija koja se nije uhvatila u koštac s patrijarhalnim načelima i pokušala ih okrenuti protiv njihovih predstavnika? Kakva je to revolucija koja se, nakon obračuna s prijašnjim, uspjela izboriti tek za novu vrstu konzervativizma, u ovom slučaju vjerski ekstremizam? S druge strane, svaki početak je težak. Negdje se mora početi, čak i ako je sam početak promašen. Tranzicija od autokracije prema demokraciji, od autoritarnog do pluralističkog gledišta u arapskom svijetu nužno mora proći kroz fazu islamističke vlasti. Trenutno stanje stvari možemo dakle smatrati nekom vrstom „čistilišta”. Sljedeći korak uslijedit će kad se civilne i sekularne organizacije napokon uspiju organizirati i nadvladati ove prepreke. A u tom će procesu žene morati odigrati odlučujuću ulogu. Polako dolazi vrijeme da se odluče preuzeti tu odgovornost.
Možete li nabrojati nekoliko osoba koje su na Vas ostavile snažan dojam kao na spisateljicu i/ili aktivisticu?
Bilo je mnogo muškaraca i žena koji su mi u određenom životnom razdoblju poslužili kao potpora ili inspiracija. Još uvijek ih ima. Upravo u tome leži ljepota književnosti: u spoznaji da su tvoju sreću i patnju, poraze i pobjede, sumnje i nesigurnosti već iskusili drugi ljudi sa svih strana svijeta. Spoznaja da nikad nismo sami. Ali ovdje ne želim citirati poznate pisce, intelektualce, umjetnike ili aktiviste za čija smo imena svi čuli. Umjesto toga htjela bih se od sveg srca zahvaliti anonimnim ljudima koji se za svoje dostojanstvo svakodnevno bore u sjeni. Oni su moji najvažniji uzori, najveći izvor nade i snage u mom životu. Jedna od njih je i moja majka koja je živjela vrlo tradicionalnim životom, ali me je kao dijete uvijek poticala da želim nešto više i da to na kraju i ostvarim.
Kako su obitelj i prijatelji reagirali na Vaš spisateljski i aktivistički angažman? Jesu li se njihovi stavovi promijenili tijekom godina?
Ne mogu reći da je uvijek bilo lako. Ali već sam odavno odlučila da se neću dati zastrašiti, čak ni od strane onih koji me vole, a ljubav zna biti vrlo suptilan način ograničenja i ucjene. Nastavila sam ići svojim putem pa su na kraju i oni shvatili da moja uvjerenja i upornost zaslužuju njihovo poštovanje, čak i onda kada se ne slažu sa mnom. Što se tiče šireg društvenog konteksta, postoje brojni Libanonci, muškarci i žene, koji me podržavaju i koji mi svakodnevno zahvaljuju što činim i govorim ono što se oni ne bi usudili, kao i oni koji ne shvaćaju moju izravnost, moju slobodu, moju pobunu protiv vjerskih i drugih ustajalih tradicija, moje odbijanje svake vrste društvenog licemjerja. Mislim da je to normalno. Ja na kraju krajeva nisam nikakav prorok ni politički vođa pa mi nisu toliko važni brojevi i statistike. Osim toga, odavno sam naučila da se svatko tko zaista želi biti emancipiran mora osloboditi tuđih mišljenja i pogleda. Slijedi svoj put, vjeruj u sebe i živi svoj život.
S obzirom na vrlo kritičan stav koji zauzimate prema sve tri velike monoteističke religije, imate li kakav prijedlog kako bismo se trebali boriti protiv njihovog presudnog utjecaja na javno mnijenje? Kako bi se u ovom kontekstu dale postići opširnije i dugotrajnije promjene?
Odavno sam odlučila da se neću dati zastrašiti, čak ni od strane onih koji me vole, a ljubav zna biti vrlo suptilan način ograničenja i ucjene. Nastavila sam ići svojim putem pa su na kraju i oni shvatili da moja uvjerenja i upornost zaslužuju njihovo poštovanje, čak i onda kada se ne slažu sa mnom
Borba protiv religije općenito, pa tako i protiv monoteizma, već se mnogo puta pokazala uzaludnom. Ljudima treba religija i nekima će, čini se, uvijek trebati. Dobar dio ljudi uvijek će se pouzdati u neku “višu silu” kako bi utišali svoje sumnje, svoje brige i svoju bol. Strah, a osobito strah od smrti, uvijek će biti snažniji od logike ili zdravog razuma. Ateisti nikad neće biti u većini. To bi bilo protivno ljudskoj prirodi. Ono za što se možemo zalagati jest odvajanje religije od političke i javne sfere tako da njezin utjecaj uglavnom (p)ostane privatna stvar pojedinca. Zato se i zalažem za uspostavu sekularnih političkih sustava. Bio bi to odlučujući korak u borbi protiv negativnog djelovanja crkve, osobito u arapskom svijetu.
Prilično ste kritični prema instituciji braka. Što mislite o borbi homoseksualne populacije za legalizaciju prava na brak? Treba li a priori odbaciti ovu zastarjelu instituciju ili se pak prvo treba izboriti za pravo na brak kako bismo ga mogli individualno odbaciti?
Shvaćam što gay aktivisti žele postići i u potpunosti ih podržavam. Ako ćemo prihvatiti i prakticirati pravo na brak, onda to pravo mora biti univerzalno primjenjivo, bez ikakve diskriminacije. Je li institucija braka sama po sebi uspješna, to je već drugo pitanje. Ali neka svi podjednako trpe njezine posljedice. Neka svatko sam odluči želi li brak, može li u njemu funkcionirati ili ne. Ali ne možete ga zabraniti jednoj zajednici i samo heteroseksualcima ostaviti mogućnost da učine tu fatalnu pogrešku! Protivnik sam homofobije u svim njezinim oblicima. Za mene je ona zločin.
Kojim se spisateljskim/društvenim radom trenutačno bavite?
Trenutačno radim na svom prvom kazališnom komadu Madhouse koji bi trebao biti prikazan u rujnu ove godine. Također pokušavam završiti doktorat. Između ta dva projekta imam prilično užurban raspored kao novinarka i sveučilišna profesorica. Pokušavam živjeti, voljeti, uživati u životu i provoditi što više vremena sa svoja dva divna sina.
Joumana Haddad (Bejrut, 1970.) libanonska je pjesnikinja, prevoditeljica, novinarka, performerica i istaknuta borkinja za ženska prava. Objavila je nekoliko zbirki poezije koje su naišle na odlične kritike te su uz njezin esejistički opus prevedene na brojne jezike. Sama govori sedam jezika. Za svoj spisateljski, novinarski i aktivistički rad ovjenčana je brojnim nagradama u Libanonu i diljem svijeta. Osnivačica je i glavna urednica kulturnog časopisa „Jasad” koji se bavi temama tijela u umjetnosti, znanosti i književnosti te urednica kulture u dnevnim novinama An Nahar. Predaje na Libanonskom američkom sveučilištu.
Izvor: Književna košnica
