Dramaturginja Jelena Kovačić, nakon niza godina kazališnog rada, postala je, s početkom ove kalendarske godine i službeno, nova ravnateljica Hrvatske drame u riječkom HNK gdje je naslijedila Magdalenu Lupi. Autorica, zajedno s Anicom Tomić, više nagrađivanih kazališnih projekata, naredne će četiri godine tako krojiti repertoar jedne od četiri nacionalna kazališne kuće koja je, zajedno s novim vodstvom zagrebačkog HNK (osovina Vrgoč-Buljan), počela donositi neke odavno potrebne promjene u nacionalne kazališne kuće.
Dramaturško-redateljski tandem Kovačić-Tomić (koji čini zajedno s Anicom Tomić) nedavno je, osim toga, u zagrebačkom Teatru &TD, gdje su svojevremeno postavile neke od svojih najboljih predstava (Imitatori glasova, 2007. i Kučkini sinovi, 2007.), predstavio i novi autorski projekt Magic Evening.
Ovo je tvoj prvi dugoročni institucionalni angažman (tzv. stalni posao), što ne treba čuditi u zemlji u kojoj se kućni dramaturzi mogu nabrojati na prste jedne ruke. Dramaturzi se, kod nas, jednostavno iznimno rijetko zapošljavaju. Kako si ti došla na tu funkciju i kako se na njoj snalaziš nakon godina freelance rada?
Prvi razgovori oko toga da dođem u Rijeku počeli su prije sada već više od godine dana. Moram priznati da su me Oliver Frljić koji je tada bio intendant i Marin Blažević, tadašnji ravnatelj Opere i Oliverov prvi suradnik, prilično iznenadili tim pozivom, nisam ga niti očekivala niti priželjkivala. Dogovorili smo se da napišem svoj prijedlog programa i da na temelju toga krenemo usklađivati naše ideje. Svidjelo im se to što sam napravila i tako sam postala dio tima. U Rijeku sam došla u svibnju, kada je tadašnja ravnateljica Hrvatske drame Magdalena Lupi Alvir postala ravnateljica Gradskog kazališta lutaka Rijeka. Za mene je to bila odluka koja mi je zaista promijenila život. Od preseljenja u drugi grad do ulaska u jednu veliku instituciju sa svim njenim prednostima i manama. Od tada se puno toga dogodilo, Oliver je u srpnju otišao s mjesta intendanta, neko vrijeme smo svi bili vršitelji dužnosti, i onda sam s potvrđivanjem Marina Blaževića kao novog intendanta, početkom ove godine, formalno ponovno postala ravnateljica. Iako sam u Rijeci deset mjeseci, čini mi se da je prošlo puno više vremena, jer je zaista bilo nevjerojatno intenzivno u svakom smislu. Nakon toliko godina freelance života našla sam se s druge strane i to u Nacionalnoj kući, prilično tromom, naslijeđenom modelu koji teško funkcionira u 21. stoljeću. Nevjerojatno dragocjeno iskustvo. Nerijetko se događa da se kao zaposlenici borimo s tim sistemom pokušavajući ga promijeniti iz unutra, jer unutar tih žutih, impozantnih zidova ima zaista jako puno volje i energije da se stvari mijenjaju. Mislim da su Oliver i Marin nevjerojatno puno toga odradili od kada su došli u Rijeku, u smislu redefiniranja pojma nacionalnih kuća kao takvih, ne samo u programskom, nego i u organizacijskom smislu. Ekipa koja radi u kazalištu je zaista odlična i oni su mi puno pomogli u onom prvom sudaru s institucijom. Mislim da jako dobro surađujemo. Jako mi je važno i to što imam podršku ansambla kojeg zaista smatram jednim od najhrabrijih, najkompaktnijih i najzanimljivijih ansambala u Hrvatskoj, kao i podršku dramaturginje Nataše Antulov, koja mi je uz Marina Blaževića prvi sugovornik u kreiranju programa kao i svih ostalih aktivnosti Hrvatske drame. Najveći problem uvijek je novac, pa njegov nedostatak često postaje prepreka.
HNK Rijeka u zadnje je vrijeme, s početkom mandata Olivera Frljića (koji je, u međuvremenu, otišao s mjesta intendanta) i Marina Blaževića (koji je, u međuvremenu, s mjesta dramaturga i ravnatelja Opere došao na mjesto intendanta), poprište brojnih skandala koji su direktna posljedica njihovog javnog angažmana koji se odvija mimo mirnog vođenja kazališne institucije za koje optira većina domaćih ravnatelj(ic)a. Kako gledaš na taj protekli period i kako ćeš se, na svojoj novoj funkciji, postaviti prema takvoj vrsti djelovanja?
Mislim da je taj period bio izuzetno važan ne samo za Rijeku, nego za hrvatsko kazalište uopće. Postavio je niz izuzetno važnih pitanja i prokazao kako zapravo stvari kod nas stoje, ne samo po pitanju nacionalnog, nego i po pitanju nekih temeljnih društvenih sloboda za koje se kunemo da ih nikada ne dovodimo u pitanje, pogotovo otkada smo preko noći odjednom postali Europljani, kao da to prije nismo bili. Taj je angažman kao i predstava Hrvatsko glumište koja je obilježila taj period, na neki način predvidio sve ono što se događalo na političkoj i društvenoj sceni prošle godine, i što se još uvijek događa. Isto tako pokazao je što bi mogla i trebala biti uloga jedne javne ustanove, pogotovo kada ona nosi predznak nacionalnog, a u svom nazivu pridjev narodno, dakle ono koje pripada narodu. Za mene je to u svakom slučaju jedan od temelja onoga na koji način sada kao ravnateljica promišljam program Hrvatske drame.
Često se, kao posebno problematično mjesto domaće kazališne infrastrukture, navodi nedostatak podrške mladim dramskim autorima koji se, statistički dokazano, rijetko postavljaju, pogotovo u institucionalnim okvirima. Kako se HNK Rijeka, odnosno konkretno ti kao nova ravnateljica Drame, planira(š) uhvatiti ukoštac s ovom problematikom?
Pokušali smo već ove sezone napraviti suradnju sa zagrebačkim Malim noćnim čitanjima na taj način da se u Rijeci odvije druga faza tog projekta. Planirali smo da nagrađeni autori dođu na tjedan dana u Rijeku, rade s mentorima dalje na svojim tekstovima, da se na temelju te radionice organiziraju koncertna čitanja, na temelju kojih pak publika bira koji tekst sljedeće godine, odnosno sezone želi gledati na repertoaru Hrvatske drame. Nažalost, zbog prilično teške financijske situacije, nismo uspjeli napraviti planirano, ali projekt je samo odgođen, tako da tražimo novac van predviđenih programskih sredstava i nadam se da ćemo u tome i uspjeti i započeti ga sljedeće sezone. Odnosno napravit ćemo sve da u tome uspijemo. Ono što me posebno veseli, je da će sljedeće sezone 2017. / 2018. jedan od naslova biti tekst Vedrane Klepice inspiriran riječkim slučajem Lopača, a koji će režirati Renata Carola Gatica. Treba naravno planirati i dalje i sve to skupa pretvoriti u strukturnu podršku. To je nešto sporiji proces, ali je moguć.
Možeš li nam ukratko predstaviti osnovne smjernice budućeg programa? Koje ćemo naslove, autore, estetike i poetike gledati u Rijeci u narednom periodu? I koja će biti uloga riječkog HNK u Rijeci kao novoj Europskoj prijestolnici kulture?
Do kraja ove sezone imamo još jednu premijeru u ovom repertoarnom dijelu. Riječ je o Moliѐrovom tekstu Kritika škole za žene koji će režirati Igor Vuk Torbica i koji će vrlo direktno postaviti neka od ključnih pitanja cijele sezone: Da li nam je umjetnost uopće potrebna i ako jest na koji način ona utječe na naše živote? Možemo li ju svesti na unaprijed određene obrasce? Tko se osjeća ugroženim istinom koju ona nosi? Za koga ju stvaramo? Što od nje očekujemo? Sljedeću sezonu otvorit će Woyzeck Georga Büchnera u režiji Anice Tomić, radimo i tekst Mire Furlan Dok nas smrt ne razdvoji koji će režirati Goran Gajić, Matija Ferlin radit će predstavu za djecu prema pripovijetci Vladimira Nazora Voda, i u tom će projektu Hrvatska drama surađivati s Baletom. Renata Carola Gatica režirat će kao što sam već spomenula novi tekst Vedrane Klepice, a ponovno nam dolazi i Sebastijan Horvat koji je u Rijeci prije dvije godine režirao Nad grobom glupe Europe. U sklopu programa Zajc Lab radimo koprodukciju s ljubljanskim Gledališčem Glej, autorski projekt 3REI Katarine Stegnar, Urške Brodar i Jure Novaka, te autorski projekt Mile Čuljak Down by law, monodramu majke djeteta s Downovim sindromom, koja je dio jednog šireg projekta. Čeka nas prilično puno posla. Što se tiče EPK, HNK će zasigurno biti jedan od glavnih partnera u provedbi kazališnog dijela programa. Voditelj kazališnog dijela EPK-a, odnosno Flagshipa Doba moći (Seasons of power) je Oliver Frljić, koji već neko vrijeme radi na dogovorenim projektima. U nekima od njih HNK će biti koproducent što mislim da će biti izuzetno uzbudljivo razdoblje za Hrvatsku dramu. Bez obzira što će Rijeka biti prijestolnica kulture 2020, neki od projekata, počet će se raditi i ranije, jer je 2020. zapravo finale cijele priče. Tako Talijanska drama već sljedeće sezone radi veliku koprodukciju pet manjinskih kazališta prema Pirandellovom tekstu Gorski divovi, koju će režirati Paolo Magelli.
Većinu svog praktičnog dramaturškog staža “odradila” si u tandemu s kazališnom redateljicom Anicom Tomić. Vaš zajednički rad počeo je još devedesetih u okviru amaterske kazališne skupine Théâtre des femmes koja je bila rijedak domaći primjer izvedbene feminističke skupine, ne samo u to vrijeme. Kako je nastao, kako je radio i kako je završio Théâtre des femmes?
Théâtre des femmes osnovala je Anica još dok je bila srednjoškolka. Ja ju tada još nisam poznavala. Sjećam se da sam jednom u svojoj srednjoj školi, XVIII Gimnaziji gledala njihovu predstavu Bijeli klaun. Tada mi nije bilo ni na kraj pameti da ćemo Anica i ja jednog dana postati tandem, imala sam 15 ili 16 godina i vjerojatno nisam razumjela ni što ta riječ znači. Ali život uvijek ima najbolju dramaturgiju, pa mi je najavio što dolazi, a da to nisam ni znala. Anicu sam upoznala tek na Filozofskom fakultetu, nekoliko godina kasnije, gdje smo zajedno studirale. Théâtre des femmes tada je radio socijalno angažirane performanse. Negdje 1998. i ja sam im se pridružila. Kroz njega je prošlo jako puno izvođačica i poneki izvođač, sve nas je okupljala Anica i ideje s kojima je dolazila. Sastajali smo se po potrebi, kada je nastajalo nešto novo, a to je bilo često. Svi performansi bili su neka vrsta reakcije na ono što nas je okruživalo, na postratno, tranzicijsko razdoblje koje nam se nije sviđalo. Performans je bio idealno sredstvo da se s tim izborimo. S vremenom se broj članica osipao, mijenjali su se interesi, pritiskali su nas ispitni rokovi, događao nam se neki drugi život i na kraju smo Anica i ja ostale jedine članice Théâtre des femmes. Iskreno, nikada same sebe nismo definirale kao feministice, jednostavno smo radile ono što smo smatrale da trebamo raditi, puno smo čitale i puno izvodile, iz vlastite perspektive, a ona je bila ženska. U trenutku kada smo upisale Akademiju, Anica režiju, ja dramaturgiju, Théâtre des femmes se počeo gasiti. Mislim da smo zadnji put pod tim imenom izvodile 2003. performans Ne ja ili orijentacijsko hodanje na prvom Queer festivalu. Ali to je bilo samo formalno gašenje, on u svojoj misli zapravo postoji i danas.
Anica Tomić i Jelena Kovačić, performans na simpoziju Dramaqueen,
Sophiensaele, Berlin
Nastavno na ovo pitanje: pitala sam Franku Perković u nedavnom intervju, pa ću pitati i tebe: “Vidiš li, iz osobnog iskustva, kazališnu režiju kao “dominantno” muško područje? Jesi li se ikada susretala s predrasudama i kako si ih rješavala?” Naravno, “kazališnu režiju” u ovom ću slučaju zamijeniti “kazalištem en général”.
Da, apsolutno. Ali mislim da to nije samo slučaj s kazalištem. Naprosto živimo u još uvijek bitno patrijarhalnom društvu i svaki dan iznalazimo načine kako da se s tim borimo, jer je ono u svojoj suštini nepravedno. Rodnim ulogama nas se uči od trenutka kada postanemo svjesni sebe. Čak i oni deklarativni feministi, ne mogu odoljeti izazovima patrijarhata. Najtužnije mi je kada tim izazovima ne mogu odoljeti ni žene same. Liberalni kapitalizam opsesivno nas tjera da povjerujemo u te fantastične riječi sloboda i jednakost. No u praksi stvar izgleda malo drugačije. Lakše nam je kad se prepustimo jednostavnosti kategorizacije, tada nam se čini da su nam životi strukturirani, da se uspijevamo s njima nositi, pa onda opet iznova pristajemo na to da djevojčice moraju nositi rozo, a dječaci plavo i čudimo se kada žele obratno. Susretala sam se s različitim predrasudama i sama sam imala neke i sigurno neke još uvijek imam. Ne osuđujem ih, one su dio jedne orkestrirane proizvodnje neprestanih podjela, kojih se opsesivno držimo, ali koje treba uporno i neumoljivo razbijati. To je maraton kojeg ćemo još dugo trčati.
Kako izgleda rad u “duetu”? Kao dramaturginja dramaturginju, moram te također pitati da komentiraš vašu podjelu poslova – kako povlačite crtu između režije i dramaturgije? Kako je ti povlačiš intimno?
Čini mi se da je rad u kazalištu puno zanimljiviji i inspirativniji kada se radi u duetu. Anica i ja sada već 19 godina radimo skupa, kao redateljica i dramaturginja 15 godina. Dijalog koji je osnova naše suradnje u konačnici nas odvede puno dalje od nekih naših inicijalnih, pojedinačnih misli s kojima krećemo u pripreme. Radimo na nekoj ideji, razvijamo ju, strukturiramo, jedna i druga reagiramo na nju, svaka iz svog kuta. Kada radimo autorske projekte, što je češći slučaj, raspisujemo tekstualni materijal, međusobno ga čitamo, mijenjamo. Slušamo puno glazbe, jer nam je prije nego što predstavu vidimo, važno da ju najprije čujemo. Nema tu nekih pravila, osim što je uvijek vrlo intenzivno. Onda polako uvodimo druge ljude u proces. U trenutku kada krećemo s probama, kada krećemo raditi s glumcima, dijelimo se na redateljicu i dramaturginju. Kod Anice i mene ta je podjela nekako prirodna, ona nam dozvoljava da svaka od nas zadrži neku svoju autonomiju, a da smo opet u nekom neprestanom dijalogu. To su zapravo dva različita pogleda na istu stvar. Međusobno provjeravanje da li je ono „što“, našlo svoj idealni „kako“. I uvijek i neprestano provjeravanje ritma predstave. Dramaturgija je uvijek bila moj primarni interes. Režija me naprosto nikada nije zanimala.
Vaš kazališni rad karakterizira izraziti autorski pristup – i kad imate predložak, često se upuštate u heavy adaptacije, a tekst katkad stvarate i u direktnoj suradnji s glumačkom ekipom. Naravno, ta je nekonvencionalnost u suvremenom kazalištu postala konvencijom svoje vrste, ali zanima me u čemu vidiš specifičnost vašeg pristupa takvom tipu devised rada?
Naši tekstovi nikada nisu nastajali iz glumačkih improvizacija, u tom smislu mislim da naš rad nije klasični devised pristup. Dolazimo s napisanim tekstom ili nekim njegovim dijelovima. Isprobavamo ga s glumcima, kada nam se nešto ne sviđa ili kada se kroz nešto ne možemo probiti, mijenjamo ga, ali u pravilu uvijek kod kuće, pa s nekom novom verzijom dolazimo na probe. Posljednji proces koji je vjerojatno bio jedan od najintenzivnijih, ali i najinspirativnijih do sada, Magic Evening, prvi puta smo radile vođene improvizacije s glumcima, u smislu da smo zadale strukturu scene, temu razgovora i neke osnovne smjernice, a oni bi onda ušli u improvizaciju. Tu nas je zanimao taj žamor, to brbljanje, međusobno neslušanje, trošenje riječi, situacija u kojoj gledatelj čuje tek pojedinu riječ koja mu daje tematsku orijentaciju, i to nikada nismo kasnije zapisivale, jer nas je zanimala atmosfera scene, ne tekst. Monologe za koje smo htjele da se čuju, raspisivale smo same, a onda ih zajedno s glumcima prilagođavale, kada je to bilo potrebno. Ivana Krizmanić, Nataša Kopeč, Marko Makovičić i Marko Petrić bili su nam u tome zaista idealni suradnici, a ITD na čelu s Natašom Rajković, ta smo tri mjeseca proba doživljavali stvarno kao neko utopijsko, kazališno mjesto slobode. Ne znam koja je specifičnost našeg rada u odnosu na druge, jer ne poznajem dovoljno druge procese. Svaki je pristup pretpostavljam na neki način specifičan. Kada radimo, tekst ne doživljavamo kao bazu, on je jedan od elemenata, jedan od dijelova kompozicije. Baza je izvedba. Možda se zato i čini da kada uzmemo neki konkretni predložak, da radimo neku vrstu heavy adaptacije, dok zapravo tu radimo isto. Prilagođavamo tekstualni materijal izvedbi, odnosno tražimo način kako da ga uzglobimo u neku osnovnu ideju predstave.
Za kraj, vratila bih se na početak. Zanima me kako je počela tvoja priča s kazalištem i koju je ulogu u njenom formiranju imao studij dramaturgije?
Moja priča s kazalištem započela je tamo negdje u srednjoj školi, kada sam prvi puta krenula na dramske radionice. Vanja Jambrović, danas uspješna filmska producentica i jedna od osnivačica Restarta, pronašla je negdje letak koji je reklamirao dramske radionice i onda smo se zajedno uputile na adresu Ivanićgradska 41A u potrazi za Kulturnim centrom Peščenica i provele tamo tri godine. Na Filozofskom sam, opet preko Vanje Jambrović, upoznala Anicu koja je imala kazališnu grupu Théâtre des femmes. Trebao im je netko tko će na performansu Tri sestre u Močvari puštati glazbu pa sam to onda slučajem okolnosti puštala ja. Za sljedeću izvedbu istog performansa trebalo je hitno zamijeniti jednu od izvođačica koja se razboljela. I ta bolesna izvođačica naravno bila je, tko drugi nego Vanja, pa sam ušla u performans kao njena zamjena. Bez Vanje bi očigledno sve izgledalo drugačije, jer sam evo cijelim tim nizom slučajnosti postala i ostala članica Aničinog Théâtre des femmes. To razdoblje rada s Théâtre des femmes koji je trajao sve do kraja našeg studiranja na Filozofskom, dakle do 2002. bitno je odredio moju kazališnu misao, kao što je taj dio odradio i sam studij Komparativne književnosti, ali i polonistike na FFZG, koji mi je na primjer omogućio da Kantora, Grotowskog, Witkacyja ili Wyspiańskog čitam u originalu. Radili smo puno performansa, izvodili ih gdje god smo stigli, u gerila stilu koji nam je davao puno slobode. Studij dramaturgije osjećala sam kao prirodni slijed tog puta, tamo sam produbljivala neka znanja s Filozofskog i naravno stjecala nova. Imali smo podršku od profesora za ono što smo radili van Akademije, jer su dobro znali i razumjeli da ćemo najviše naučiti kroz konkretan, praktični rad. Na Akademiji smo Anica i ja počele surađivati kao redateljica i dramaturginja, onda se tamo negdje na trećoj godini Akademije sve počelo profesionalizirati, u smislu da su nas počeli plaćati za ono što smo radile. Od tada razdoblja u svom životu pamtim po projektima koje sam radila. Tek sam danas, skoro 20 godina nakon prvog performansa svjesna koliko ih je bilo, ali i koliko se sa svakim novim osjećam kao da sam na početku.
