„Moje ime je Heather Cassils i ja sam osobna trenerica. Također sam i kaskaderka, bodybuilerica i bivša polu profesionalna boksačica.“
Ovim riječima Cassils započinje svoj promotivni trenerski video. Ipak, ono što u istom dometne tek usputno, a što ju u jednakoj mjeri određuje, jest da je povrh svega spomenutoga i izvrsna umjetnica performansa. Njegov performans ”Becoming An Image” u najmanju je ruku najzanimljivija izvedba ovogodišnjeg izdanja Perforacija. Jest da tipa koji je tumačio postanak svemira rotirajućom teniskom lopticom nije baš bilo teško nadmašiti, ali Cassilsova izvedba se mimo bilo kakvih stilskih preferencija postavila kao jedan od gledateljima izazovnijih i kompleksnijih komada.
Kada smo se krenule pripremati za intervju, (Hana Sirovica i Barbara Gregov, op. ur) poražavajućom nam se učinila činjenica da se velika većina dosadašnjih, kako stranih, tako i domaćih intervjua bazirala prije svega na opsežnim pitanjima o Cassilsinom trans* identitetu (ili u sretnijim slučajevima nešto zabavnijeg tona na Cassilsinoj ulozi u spotu za pjesmu ”Telephone” Lady Gage) i u pravilu njegovu umjetničku praksu gurala u drugi plan. Pitanje identiteta uistinu igra značajnu ulogu u koncepciji, a time i razumijevanju njegovih radova, međutim, daleko od toga da su oni svodivi na puke identitarne oznake.
Kada smo došle pred MM Centar u kojem se performans trebao odviti, otprilike smo znale što nas čeka. Ipak, iznenadilo nas je par detalja koji su iz niza internetskih recenzija ispušteni, primjerice, činjenica da se u prostor u kojem se izvedba odvija ulazi u potpuni mrak, ruku pod ruku s nekim od volontera koji mobitelom osvjetljava put do mjesta na kojem bi gledatelj trebao stajati.
Izvedba je sama po sebi jako fizički izmaknuta, kako po Cassils, tako i po gledatelja, čiji vid na neki način okreće protiv njega samog. Svima prisutnima oduzete su bilo kakve prostorne koordinate i osjećaj za vrijeme, gledatelj je u potpunosti dezorijentirat i prisiljen funkcionirati instinktivno. Upravo izvedbene tehnike kojima Cassils ”sabotira” gledatelja, smještaju ”Becoming An Image” iznad bilo kakve rasprave o identitetima.
Kako je sama Cassils zamislio performans, zašto u svojim izvedbama i inače problematizira sljepoću i na koji su način gerilski performansi s kolektivom Toxic Titties formirali njezin današnji rad, pročitajte u nastavku.
Heather Cassils by Manuel Vason
Kao član/ica umjetničkog kolektiva Toxic Titties, 2002. si napraviola umjetničku akciju pod nazivom ”Beecroft Intervention” koja se sastojala od infiltracije među gole modele koji su sudjelovali u Beecroftičinom performansu ”VB46” u galeriji Gagosian. Iako je tvoja prvotna ideja intervencije bila sakriti jaje u vaginu i ispustiti ga na pod galerije, na kraju ste kao kolektiv ipak odlučilie o performansu napisati kritički osvrt. Zašto ste uopće u njemu sudjelovali/e i što se na kraju dogodilo s jajetom?
Clover Leary i ja smo zapravo vidjele oglas u kojem je Beecroft tražila androgine modele malih sisa koji bi sudjelovali u performansu koji je pripremala za Gagosian. Prva stvar koju sam pomislio bila je: „Joj mrzim ju!“ Htjeola sam se infiltrirati u izložbu i na neki način sabotirati njezin rad, snesti jaje iz vagine ili tako nešto. Tada smo i Clover i ja bile/i studenti/ce stoga smo, kada smo saznalei kolika je plaća, reklie: „Hmm…ovaj novac bi nam zapravo dobro došao!“ , i na kraju prihvatile/i posao.
Nas dvije smo bile jedine ”autentične” queer osobe; ostale djevojke su bile profesionalni modeli koje su sredili da izgledaju što više queer. Kako se radilo o izložbi toliko poznate umjetnice, postavljeni su neki zahtjevi s kojima se ove djevojke, vjerujem, nisu susrele u drugim tipovima modelinga.
Nisu nam unaprijed rekli da će nam ukloniti sve dlake s tijeka, uključujući i stidne dlake, svima su nam dali isti broj cipela, bez obzira što smo prethodno naglasile koje smo veličine… puno malih, izvana nevidljivih stvari koje su podrivale našu izvedbu.
Iako je prvotna ideja bila sabotirati djelo, postupno smo shvaćali/e da nas je mehanizam u potpunosti progutao. Na otvaranju smo dobili dopuštenje da sjednemo ako se umorimo, no, kada bi to učinile, čitava genitalna zona bi bila na raspolaganju pogledima bogataša s Beverly Hillsa. Ja sam iz protesta odlučila ljutito stajati čitavo vrijeme. Sjećam se dva tipa koji su ušli među prvima i komentirali nešto u stilu: „Joj odlično, kako je gnjevna! Gdje je nju samo pronašla?“ Meni je u glavi bilo samo: „Arrrgh!“ Bio sam bijesan što je moj protest na kraju ispao kul. Shvatila sam da takve stvari nisu vidljive kad gledaš gotovu sliku. Iako je prvotna ideja bila sabotirati djelo, sve više i više smo shvaćali da nas je mehanizam progutao.
Vanessa Beecroft, ”VB46”
Kako bi odredio domašaj vlastite intervencije? Misliš li da je ona već onda bila uspješna i smatraš li je i danas efektivnom? Kakva je uopće bila recepcija; jeste li ikad dobili povratnu informaciju od Beecroft i je li itko iz svijeta ”visoke” umjetnosti uopće reagirao?
Kao jedini/e vizualne umjetnice kojie su sudjelovalie u performansu, osjetile smo odgovornost da progovorimo o svom iskustvu i uključimo se u dijalog o ovom umjetničkom djelu. Umjesto umjetničke reakcije, odlučili smo napisati kritički tekst. On se danas podučava na fakultetima kada se govori o radu Vanesse Beecroft.
Njezinu reakciju nismo nikada dobili. Tijekom probe ona s nama nije uopće razgovarala; vidjele bismo ju kako nas fotografira skrivena iza zavjese. Bila je jako sramežljiva i čudna. Ja sam si bila baš zacrtala da ću s njom razgovarati, na što mi je ona odvratila da inače ne razgovara s modelima jer se osjeća krivom. Možda bi o tome mogla porazmisliti.
Tada sam bilao u ranim dvadesetima stoga je ovo iskustvo bilo prijelomno i duboko me potreslo – tada nisam mislio da postoji uspješna žena u umjetnosti koja radi na ovakav način. Čini mi se da je stvar s njom zapravo u tome da je pomalo sadist. To se možda ne vidi iz gotovih radova, ali njezin se proces rada sastoji od sistematičnog sadizma prema ženama.
*Slika dolje lijevo prikazuje reakciju Toxic Titties-a na naslovnicu talijanskog izdanja časopisa Flash na kojoj je žestoko fotošopirana fotografija Cassills iz performansa ”VB46”. Toxic Titties su Cassils naknadno oko vrata ”objesile” natpis ”Will work for food”
U svoj rad uključivala si različite tradicije povezane s tijelom, od boksa do buto plesa. Budući da si započela/o s gerilskim performansima s Toxic Titties koji su bili naočigled politički i koji su često uključivali camp estetiku, zanima nas je li ovo iskustvo oblikovalo ono čime se baviš danas i, ako jest, na koji način?
Apsolutno! Radio/la sam isključivo kao dio Toxic Titties deset godina. Imale smo neku vrstu monogamne umjetničke veze koja je na mnogo načina bila genijalna, no, osjećao sam poteškoće u realizaciji nekih svojih ideja kao, uostalom, i ostatak članica.
Proces rada je često bio svađalački. Svađalei bismo se mjesecima, a rad bi na kraju nastao odjednom, uslijed te svađe. Radilo se definitivno o produktivnom neslaganju.
Kroz taj proces naučilao sam se nositi s drugima ne samo u umjetničkom stvaranju, nego i u životu. Iako sam oduvijek bila jako fizička osoba, naglasak sam na tijelo u potpunosti ipak počeo stavljati tek nakon svog rada s Toxic Titties.
Za izložbu ”Los Angeles Goes Live: Performance in Southern California 1970-1983” odlučila/o si reinterpretirati ”Carving: A Traditional Sculpture” Eleanor Antin i intervenciju Lynde Benglis u oglasni prostor časopisa Artforum. Umjesto kupnje oglasnog prostora u spomenutom časopisu, napravilo/la fanzin. Kako smještanje tvog rada unutar ovog konteksta signalizira, kako si jednom prilikom istaknuo, „promjene u kulturnom pejzažu“?
Artforum je u 70-ima bio ključno mjesto na kojem se moglo saznati nešto o umjetnosti. Sada se kontekst uvelike promijenio jer bilo tko na internet može postaviti svoju umjetnost.
Fotografkinja Robin Black, s kojom sam radila ”Cuts: A Traditional Sculpture”, često radi za muške gay publikacije, a zbog androginog imena i motiva koje odabire (poput ukrućenih penisa, slatkih dečkiju) ljudi često misle da je gay muškarac.
To mi se činilo kao savršena estetika za ideje koja sam pokušao prenijeti; mislim prije svega na osnaženi subjektivitet kakav se inače ne smatra privlačnim. Iskoristile smo njezine veze i lansiralie fotografije u muške gay časopise i web stranice na kojima se glasovalo je li muškarac na fotografiji (ja) hot ili nije. Čim bi shvatili da su na slici sise a ne pektoralni mišići, ona bi samo nestala sa stranice. Poanta nije bila specifično u problematiziranju reprezentacije u umjetničkom svijetu, naglasak je prije bio na kontroli roda u širem smislu.
Cassilsin hommage Lyndi Benglis, dio performansa ”Cuts: A Traditional Sculpture”
Primijetile samo da si u svojim radovima često zaokupljen/a vidljivošću. U radovima ”Terisias”, ”Hard Times” i ”Becoming an Image” uvodiš sljepoću; u potonjem osljepljuješ gledatelje, a u prvim dvama onemogućavaš vlastiti vid. Ono što nas posebno zanima jest prijelaz iz jednog u drugo sljepilo. Radi li se o različitim sljepoćama, odvojenima i motiviranima svakim radom posebno ili su one različiti izrazi jedne preokupacije?
Rekao bih prije da se razlikuju, ali su na neki način i slične. I ”Terisias” i ”Hard Times” bazirani su na liku Tiresije. Figura slijepog proroka mi se tad učinila prikladnom jer kao umjetnik/ca pokušavam izraziti nešto što još uvijek jasno ne vidim. I na osobnoj, ne samo umjetničkoj razini, pokušavam se suočiti s nemogućnošću artikulacije-kao da znaš tko si, ali to ne možeš još izraziti. Takvo nešto pronalazim i u svom odnosu prema trans identitetu. Nisam se odlučilao ukloniti grudi, niti uzimati testosteron, a ipak preuzimam taj identitet.
Priči o Tiresiji ujedno je i priča o promjeni roda. U ”Hard Times”se nisam bavila vlastitom sljepoćom, već uvjetima stvaranja slike. Zanimalo me kako različite vrste svjetla utječu na to kako sliku čitamo. To se ne vidi u videu, ali u živoj izvedbi je sve dovedeno u vezu s medijem filma. Radi se o specifično filmskoj slici; sva oprema koja se koristi na filmskom snimanju bila je vidljiva u performansu. U izvedbi otkrivam cijeli mehanizam osvjetljenja, sam način stvaranja slike.
Ovo sam pitanje dodatno razradio u ”Becoming an Image”, gdje gledatelj na neki način postaje fotoaparat. Zjenice vam se šire kad se upali blic, niste samo u stanju gledanja, već ste svjesni kako se slika stvara – osjećate napregnuće zjenice, svjesni ste da vidite drugačije od nekog drugog člana publike. Pomišljate na to kako se stvara slika, a u idealnom slučaju vam pada na pamet da se u crnom prostoru događaju slike koje nisu imale prilike nastati.
https://www.youtube.com/watch?v=YSDeymoRevU
”Becoming An Image” je nastao na narudžbu ONE Archives-a. Je li i u kojoj mjeri je ova činjenica formirala tvoju ideju?
Jest, svakako! Ipak, na ideju sam došao/la malo ranije, zbog Manuela Vasona, odličnog fotografa s kojim sam i prije surađivala. Iako fotografira umjetnike performansa, Vason dolazi iz svijeta mode i to se jako vidi na njegovim fotografijama. Ne vidi se praksa performansa, već fotografije izgledaju kao da su iz modnog časopisa.
Unatoč tomu što se hvali da radi kolaboracije s umjetnicima, one to po meni nisu. Došlo mi je da mu kažem: „Hej, ti si fotograf umjetnika, ne radite sliku zajedno, radiš je samo ti. Možda to i ne shvaćaš, ali umjetniku namećeš svoju estetiku i autoritet.“ Upravo zato mi je palo na pamet da bi bilo zgodno oduzeti mu vid. „Hoćeš da radimo zajedno? E pa onda ću te oslijepiti, gade jedan!“ [smijeh]
Dakle, ideju sam imala otprije, a kad su me pozvali iz ONE Archives-a , učinila mi se posebno prikladnom. Izložba se zvala ”Trans Activation” – riječ je o kustoskom propitivanju nedostatka zastupljenosti trans iskustava u arhivu.
S obzirom na povijest arhiva ova je činjenica u neku ruku razumljiva. Ljudi su arhivu u pravilu donirali kutije pune uspomena na svoje mrtve sinove kojih su se sramili – ostavili bi ih i pobjegli. U svojih četrdesetak godina postojanja, arhiv se razvio u relevantno, ugledno mjesto. Međutim, kao i svaka povijest, i ova je puna mrtvih bijelih (u ovom slučaju i gay) muškaraca. Pokušalao sam u njoj pronaći trans osobe i ispada da ih je svega šest ili sedam. Kako uopće komentirati takvu ideju arhiva?
Rad je stoga originalno je koncipiran kao site-specific izvedba. Praizvedba se održala u jednoj od prostorija ONE Archives-a; ispraznili smo je od povijesti, uklonili su iz nje sve materijale… Od prostora je ostala jedna velika crna kutija.
”Becoming An Image”
U svoj rad često uklapaš grčku skulpturu. U radu ” Terisias” stojiš prislonjen/a uz torzo u grčkom stilu napravljen od leda, dok u ”Becoming an Image” evociraš grčku ideju skulpture skrivene u kamenom bloku koju umjetnik u konačnici otkriva. Zašto biraš grčke teme?
Pa…nisam siguran. Mislim iz više razloga. U radu ” Tersias” mi se činilo da mit odgovara mojoj ideji. To sam radilao za jedan fundraiser u Los Angelesu. Nisam tip izvođača koji izađe na scenu, odradi svoje i ode – to ne bi bilo u mom stilu. Mučilo me što izvoditi četiri sata za snobovsku publiku koja na umjetničke događaje dolazi pijuckati vino i grickati sir. Iz inata sam im odlučio/la izložiti svoje tijelo koje ta ista četiri sata pati prislonjeno uz led. Učinilo mi se ironičnim uzeti grčku skulpturu koja za spomenute predstavlja ono što umjetnost jest te se poigrati s konvencijom klasične ljepote.
Također, htjela sam izmjestiti skulpturu sa pijedestala na kojem je predodređena da stoji i sam stati na njeno mjesto. Čitavu situaciju galerije htjelao sam malo prodrmati iznutra, slično kao i s Beecroft intervencijom.
Ideju tijela koje se skriva unutar kamenog bloka prva je propitala Eleanor Antin, kada je tijelo koje se skriva u mramoru odredila kao žensko, a skulpturu koja nastaje kao društvenu skulpturu. Moj pristup je sličan.
”Terisias”
U jednom si radio intervjuu govorio o procesu nastanka ”Cuts: a traditional Sculpture” za vrijeme kojeg si intenzivno trenirao/la i bila na striktnoj dijeti 23 tjedna. Spomenula si da si očekivala da će proces biti osnažujući, ali se da se s vremenom ispostavilo da je izrazito opresivan. Što sada misliš o tome?
To je istina! Ima nešto fantastično u tome kada si nevjerojatno jak. A ja sam bila suludo snažna! Tanka je granica između mjesta na kojem je tijelo sretno i mjesta gdje ne želi biti. Nakon što sam prestao intenzivno trenirati, u jako sam kratkom roku izgubiola gotovo sve kile koje sam nabildala. Moj odnos prema tijelu je holistički, a ekstremni body building to nikako nije. Dapače, sasvim je nezdrav i apsurdan.
Nedavno si s Jackom Halberstamom održala predavanje. Možeš li nam reći o čemu se radilo i misliš li možda s Jackom surađivati u budućnosti?
Oh, to je bilo užasno čudno! Bizaran simpozij o autoportretiranju i selfijima. Da budem iskren, stvarno glupo događanje. Imali su panel sa svim tim frajerima s interneta, sjećam se da je bio onaj tip koji je izumio aplikaciju Tinder i njih par s korporativnih dejting sajtova.
Kasnije su se održavali razgovori umjetnika s teoretičarima. Bili smo Jack Halberstam i ja, Amanda Ross-ho i neki teoretičar Ned, ne sjećam se prezimena, ali znam da je profesor na CalArtsu. Ne znam što smo tamo točno radili, ali pretpostavljam da su htjeli da govorimo o samoreprezentaciji, idenitetima i slično.
U principu mi je bilo zabavno jer sam s Jackom komentirala/o nedostatak slika na konferenciji koja ih tematizira, a porazgovarali smo i o mojim i njegovim radovima, posebice o njegovom konceptu queer darknessa. Trenutno radim na jednom projektu, prvi puta u ulozi kustosice i volio bih da Jack sudjeluje u izradi kataloga.
Skulptura nastala nakon izvedbe ”Becoming An Image” u Zagrebu
Na tvojoj web stranici stoji da si treniralao Rona Atheya. Kako je to izgledalo?
[smijeh] Ah da! Presmiješan je! Došao bih do njega i zatekla ga kako puši joint u gaćama i pije čokoladno mlijeko. Uza sve to, uopće nije posjedovao utege pa sam ga tjerala da diže ananase.
Ne znam jeste li vidjele video Nao Bustamante na mojoj web stranici. Ona je super kul! Sudjelovala je u nekom reality showu u kojem su snimali tipičan dan u njenom životu, pa tako i naš trening. Ona se cijelo vrijeme zapravo sprdala s reality televizijom pa je onako kurpulentna došla na trening odjevena kao nindža i to sa svojom pudlicom, također u nindža odijelu. Odradili/e smo cijeli trening mrtvi/e ozbiljni/e. [smijeh] Jako mi je zanimljivo trenirati druge umjetnike.
